Tragedija podijeljenog svijeta i ponori ženskog bića

Lejla Slimani: Zemlja drugih, prevela Tea Mijan, Sarajevo: Buybook, 2021.

Novi roman Lejle Slimani portret je odnosa između dvije kulture i porodice koja pokušava sačuvati svoj identitet i dostojanstvo u grotlu velikih turbulencija.

Piše: Ivana Golijanin

„Zašto sunce bježi od nas, i to u ovoj zemlji

u kojoj je inače vrijeme nevjerovatno lijepo?“

Zemlja drugih, Lejla Slimani

Nakon knjiga U vrtu ljudoždera (2014), o ženi koja postaje zarobljenica svoje nimfomanije, i Uspavaj me (2016), uznemirujućeg trilera kojim je osvojila prestižnu francusku nagradu Goncourt, velika priča kojom se francusko-marokanska spisateljica Lejla Slimani bavi u svom novom romanu jeste porodična drama njene bake i djeda, i prvi je dio najavljene autobiografske trilogije. Zemlja drugih nam stiže u Buybookovom izdanju, u sklopu projekta “Od jedne pandemije do druge: 100 godina evropske književnosti u 10 knjiga”, u prevodu Tee Mijan. Riječ je o romanu koji zadire u rasna, klasna i rodna pitanja, u živote ljudi na margini, ali i u bunt protiv postojećeg poretka.

Alzašanka Mathilde se zaljubljuje u Amina Belhaža, marokanskog borca u francuskoj vojsci tokom Drugog svjetskog rata te sa njim 1947. godine odlučuje otići u Maroko i živjeti u Meknesu, gradu na području francuskog protektorata, na farmi koju je Amin naslijedio od svog oca. To je grad u kojem žive i vojska i doseljenici, a koji je strogo podijeljen na dva dijela  ̶ u jednom žive Arapi, dok drugi pokušava biti moderni grad za bijelce. U mehanizmu represivnog razdvajanja, ljudi žive jedni pokraj drugih, ali jedni od drugih zaziru.

Kolonizacija zemlje, kolonizacija tijela

Zemlja drugih ilustruje loše odnose između doseljenika i domorodaca, a Amin je u tom prostoru i takvoj atmosferi podijeljen između kultura: oženjen je Francuskinjom, za tu se državu borio i dok ga Marokanci asimiliraju sa doseljenicima, Francuzi ga, pak, preziru jer je on za njih inferiorni drugi.

Kao moto romana stoji: „Prokletstvo riječi: miješanje rasa, napišimo to na stranici ogromnim slovima.“ Za razliku od romana Uspavaj me čija se radnja zbiva u Francuskoj, sada se pitanje odnosa između većine i manjine prebacuje u arapski kulturni kontekst. Važno je naglasiti da je Lejla Slimani izvrstan primjer hibridnog identiteta i da, kao spisateljica, pišući na francuskom jeziku o sjevernoafričkom pitanju u Europi, pokušava osvijestiti značaj otvorenosti u razumijevanju različitosti. Tako se pojam drugog ovdje pojavljuje ne samo u kolonijalnom kontekstu, već i kao koncept funkcionisanja francuskog i marokanskog društva. Govoreći o inferiornosti drugog, Slimani u svom romanu zauzima eurocentričnu perspektivu posmatranja situacije u Maroku. Maroko je ovdje „zemlja drugih“ u kojoj se, uz fizičko nasilje, dešavaju i svi oblici isključivanja/stvaranja drugog i drugačijeg. Nipodaštavanje onih koji odstupaju od norme kolektivnog „mi“ prepoznajemo i u načinu na koji marokansko društvo tretira žene iz svoje zajednice, ali i u pristupu prema ljudima čiji su identiteti hibridni. To se najbolje reflektuje u liku Mathildine i Aminove kćeri Ajše koja u najranijem dobu trpi otvoreni rasizam. Biti kćerka Francuskinje i Marokanca, u gradu u kojem je zabranjeno da se te grupe miješaju, ona je primorana živjeti na margini drugosti. Ajša razumije da je ljudi na ulici i u školi gledaju drugačije. Njena kosa, boja kože i odjeća nisu imaginarni konstrukti već stvarni koncepti ukorijenjenog rasizma, na šta Slimani vrlo dobro ukazuje u svom romanu. Kao Marokanka, prisvajanjem francuske kulture, ona je u mogućnosti da primora i jedno i drugo društvo da se pogledaju u ogledalo i vide svoje pravo lice  ̶ diskriminatorsko i rasističko, u srži.

Podnaslov romana Zemlja drugih je „Rat, rat, rat“, a taj pojam i pojava ovdje imaju dvojako značenje. Prvo je ono najočitije u kojem rat predstavljaju ljudi u uniformama i mrtva tijela na polju. Uz to, Slimani opisuje i posljedice koje su ti sukobi imali po žene. One nisu nosile vojne uniforme, ali uniformisanje nisu mogle izbjeći. U kontinuiranoj borbi za slobodu, navukli su im odjeću koja ih devalorizira do nivoa potpunog uništenja individualnosti. To je rat što ga vode žene protiv kolonizacije ženskog tijela koje su zaposjeli svi muškarci  ̶ ne samo Francuzi i ne samo država.

Odnos između Mathilde i Amina, pored neskrivene netrpeljivosti dvije kulture, mora prevazići eskaliranje nasilja koje dolazi sa proglašenjem nezavisnosti. Život njihove porodice egzistira na liniji predrasuda kojima su podređeni svi i bez izuzetka. Po dolasku u Maroko, Mathilde doživljava otriježnjenje – njen suprug je muškarac oblikovan patrijarhalnim načelima i nije odvažni oficir koji je oslobodio njen narod. U toj „zemlji drugih“, ona je izvan, potpuno izolovana i primorana podnositi i društvene promjene i promjene ponašanja svog supruga. Slimani u svojim romanima tematizira, kako je to i sama istakla, mehaniku poniženja, pa tako i ovdje uočavamo kako Amin od brižljivog supruga postaje agresivni muškarac koji bol i sramotu prevazilazi mučenjem supruge – kako mentalno tako i ekonomski. I drugi muškarci u porodici pokazuju taj neprijateljski stav prema ženama  ̶ vidljivo je to u Aminovu ponašanju, kao i onom drugog brata Omara, prema sestri Selmi.

Ipak, kada piše pisma svojoj sestri Irène koja živi u Evropi, Mathilde izostavlja sve dijelove istine koji bi pokazali da je njen život u Maroku možda najveća pogreška koju je načinila.

„Amin se vrlo rijetko pojavljivao u njenim pričama. Njen muž je bio sporedni lik obavijen gustom maglom. Željela je da Irène stekne dojam kako je njihova ljubavna priča toliko strastvena da ju je nemoguće podijeliti ili opisati riječima.“

Istina je, pak, izgledala i zvučala ovako:

„Pod teretom briga i poniženja, Amin se promijenio, postao je mračniji. Dodir njegove kože tad bi joj se učinio tako vruć i neugodan, nije se mogla suzdržati a da s izvjesnim gađenjem ne primijeti otuđenost svog muža.“

Sadržaj Mathildinih pisma odaje utisak romana Karen Blixen, ali u stvarnosti je taj svijet potpuno različit od svijeta baronice Blixen. Mathilde nije aristokratkinja već siromašna i razočarana žena koja se postepeno prepoznaje u Afrikancima. „U tom trenutku joj nije bilo do igranja uloga, prihvatila je da bude ono što jeste: žena koju su postarali neuspjeh i razočarenja, žena bez ponosa.“ Zato na kraju postavlja ambulantu za liječenje ljudi – njen život je divljiji, opasniji, tjeskobniji, ali sa više empatije.

Bog voli samo muškarce i djecu

Žene u romanima Lejle Slimani uhvaćene su u trenucima kako socijalne tako i intimne krize. I Adele (U vrtu čudovišta) i Miriam (Uspavaj me) traže svoje mjesto koje će moći zvati domom, dok je Mathilde, u nemogućnosti da pronađe svoj prostor sreće, u stalnom strahu da će, ako ga ikada pronađe, izgubiti dio svoje slobode.

Unutar tematizirane hronologije, Slimani će se, sa jedne strane opširno zadržati na opisima intimnih doživljaja stvarnosti likova; s druge strane, te će dijelove nerijetko presijecati promišljanjima o poziciji žene u vremenima krize. Mathilde je „žena, supruga, biće koje zavisi od milosti drugih“, i dijeli tu sudbinu sa životima svih žena. Ona zbog ljubavi pristaje na kompromise, njena kćer Ajša živi na margini koja joj je dodijeljena rođenjem u takvoj porodici, a protiv koje se ona bori učenjem i željom za napredovanjem. Muilala, Aminova majka, predstavlja tradicionalnu marokansku ženu, snažnu ali povučenu, koja je živjela u gotovo robovlasničkom Maroku gdje je rat bio sve za šta je znala, dok u Selmi, Aminovoj sestri, prepoznajemo želju za emancipacijom i promjenama u tom podijeljenom svijetu.

U Ajšinom odrastanju se najbolje reflektuju zahtjevi zajednice i želja za drugim, boljim životom koje u sebi nosi i njena majka Mathilde. U najranijim godinama, ona je podređena konzervativnoj misli koja je proglašena za normu. „Bog voli samo muškarce i djecu. Uvjerila je sebe da su žene lišene te sveobuhvatne ljubavi, i od tada je strepila zbog toga što će postati jedna od njih.“ U knjizi stoji kako ona, sa svojom gustom plavom kosom, koju je nemoguće raščešljati, na neki način zavidi crnoj i sjajnoj kosi jedne od njenih drugarica. Uz strah od odbacivanja, Ajši je nametnut usud poređenja sa drugima. Motiv kose je važan kod Lejle Slimani jer su u nju upisani stereotipi, margine, strahovi i političke konotacije društva.

Problematično u razumijevanju ovoga romana može biti to što se u širini događaja koje Slimani opisuje dešava da čitatelj ne bude u potpunosti posvećen kako bi razvio određeni nivo suosjećanja sa likovima. Kompozicija romana je linearna i posve realistična, bez stilskih kolebanja, ali je cjelina i dalje teže prohodna. Taman kada se posvetimo nečijoj tački gledišta, fokus se prebacuje na drugu, često ne značajniju od one koju smo tako brzo napustili. U toj se nagomilanosti može izgubiti jasnija artikulacija postojeće društvene situacije i njena kritika  ̶ što se sve vrijeme izdaje za cilj ovoga romana. Upravo zato što je riječ o prvom dijelu intimne, autobiografske trilogije ove uspješne i cijenjene spisateljice, slutim da je bilo potrebno snažnije za glavnu priču vezati čitatelje.

Ipak, portret Mathilde, koja je ujedno i marginalizirani drugi i žena, dobro je polazište za potencijalnu kritiku ženskosti koja je oblikovana kao nametnuti kulturni konstrukt. Upiranje prstom u ciljeve patrijarhalnog kanona koji se temelje na principu isključivosti podjednako su prikladni i za poziciju iz koje progovaraju ženski likovi i za poziciju odnosa između Marokanaca i Evropljana.

Kao i u njenim ranijim romanima, i ovdje su likovi prisiljeni balansirati između želje i zahtjeva zajednice – između zakona i slobode. Kroz pripovijedanje o životu glavne junakinje, Slimani piše priču o pogubnom trokutu sastavljenom od rasizma i diskriminacije, uništenih ideala i smrti slobode u vječno opresivnom patrijarhatu.

Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.