Ostati, ili krenuti?

PIŠE: Naida Ahmetović, polaznica 10. Bookstanove radionice za mlade književne kritičar(k)e

Gdje čovjek može da ode ako mu je budućnost oteta? Šta ako mu, negdje na šumskom puteljku, put presječe stablo oboreno udarom groma? Zar mu ne bi, recimo, primamljivo izgledao zec koji ga vodi istim putem natrag? Kroz priču o dvije bliske prijateljice, Sari i Lejli, koje kreću na put prema Beču u potrazi za Lejlinim u ratu nestalim bratom Arminom, roman Uhvati zeca (2018) autorice Lane Bastašić vodi čitatelja na jedan takav introspektivan put kroz slojevita sjećanja, traume, i identitetske pukotine svojih likova.

Roman je smješten u poratno društvo u kojem traganje za izgubljenim identitetom postaje kolektivno iskustvo jedne ratne generacije. Roman Uhvati zeca ne prikazuje rat u Bosni kao centralnu temu, već kao suptilnu i tihu, ali presudnu silu u pozadini svih događaja. Riječ je o ratu koji se likovima jednostavno “desio,” promijenivši tok njihovih života zauvijek. Autorica je uspješno uspjela da nam predoči zaglavljenost likova u jednom mjestu, osjećaj gubitka koji ih prati kroz život, i stalnu čežnju  za onim što im je „ukradeno“, kao i dugotrajne posljedice rata za generaciju mladih čiji bi se putevi možda razvili drugačije da ga nije bilo. To što im je rat oduzeo je ustvari nešto za čim će vječno tragati.

Sara, Lejlina sjena, i Lejla, sjena svoga nestalog brata, ukoričene su u cikličnom obliku romana unutar kojeg su rasute po njegovim fragmentima, skačući, poput zečića, između sadašnjosti i prošlosti, u neprestanom kruženju između onoga što je bilo i onoga što jeste. Tok života i nevinost djetinjstva prekinuti pucnjem, rastjerali su ih na različite strane svijeta, ali ponovo ih naposlijetku spaja sjećanje na život koji je prethodio prvom šuštanju šumskog lišća pod nogama lovca, sjećanje koje je, ma koliko bilo doživljeno različito, ipak njihova jedina istinska veza.

Junakinje romana žive u pokušaju da krenu dalje, da premoste prelaz iz nevinosti u grijeh, da jednom za svagda kroče u svijet odraslih, ali iako se fizički kreću, one zapravo ostaju zarobljene svojim negdašnjim životom. One, dakle, misle da se kreću, ali njih ustvari ništa više ne pokreće. Veliki crveni stol, centralni scenski element u adaptaciji istoimene predstave, evocira Alisu u Zemlji čudesa, knjigu čiji citat je iskorišten kao epigraf na početku ovog romana. Taj stol upravo podsjeća na čuvenu vječnu čajanku iz Alise na kojoj je vrijeme stalo i čiji su gosti, baš kao Sara i Lejla, zatočeni u začaranom krugu ponavljanja bez mogućnosti izlaska.

Na trenutke Saru i Lejlu vidimo kao odrasle žene, sa partnerima, poslovima, i drvom avokada, samo da bi se ipak iznova vraćale tamo gdje nestaju ljudi, umiru zečevi, i ne raste avokado. Ali one zapravo ne mogu da odrastu, ne mogu da puste prošlost koja je prethodila ratu, svoje formativne godine, i neke davno izgubljene duhove. Od Lejline potrebe da odabere baš igru prizivanja duhova na svom sedmom rođendanu, neposredno nakon gubitka oca, pa sve do putovanja u Beč u potrazi za Arminom, čitalac svjedoči njenoj nespremnosti da se pomiri sa gubicima. Sara, s druge strane, zasjenjena je Lejlinom dominantnošću, i teška srca priznaje da se ipak ne može riješiti njenog neizbrisivog uticaja. Armin je u ovom romanu prisutan kao svojevrsni Schrödingerov zec: ni živ, ni mrtav, ali ipak tu.

Motiv zeca dodatno oslikava osjećaj gubitka, bijega, i neuhvatljivosti koji je autorica vješto uspjela da prenese u svoj roman, od scene gdje se Lejli javlja potreba da kupovinom bijelog zeca nadomjesti iskustvo gubitka nevinosti nakon maturske večeri, pa do scene smrti tog zeca — još jednog u nizu gubitaka zbog kojeg je Lejli bilo potrebno Sarino prisustvo. Sara je, kako čitalac saznaje, bila tu pri svakom Lejlinom gubitku. Sara je bila tu i kad je Lejla dotakla Dürerovu sliku zeca u Beču, sliku koju je i Armin dotaknuo kao mali, sliku za koju odavno postoje teorije da li je Dürer tog zeca naslikao živog ili mrtvog.

U konačnici, Uhvati zeca je roman bjekstva i roman povratka, svojevrstan putopis prošlosti i road memoar živućih ruina. To je roman o snu o bijegu koji se nikad ne desi, i o zecu koji se nikad ne uhvati. I bez obzira da li je zec živ ili mrtav, bile one u Dublinu, Mostaru, Banjoj Luci ili Beču, Sara i Lejla naposlijetku otjelovljuju ideju da čovjek od svoje sjene ne može pobjeći, i da ona uvijek ostaje uz čovjeka kamo god da krene.