New

FARUK ŠEHIĆ: svijet i stvarnost su se pokvarili kao dječija igračka

Razgovarala: Lamija Milišić

 

Na ovogodišnjem festivalu književnosti Bookstan, bh. književnik i kolumnista Faruk Šehić publici je predstavio svoj novi kratki roman Greta. Roman nosi naslov prema čitalaštvu već poznatom liku iz zbirke Priče sa satnim mehanizmom, sada smještenoj u romaneskni, začarani svijet. Za Bookstan on Air autor govori o utopijskim junacima „fotonske bajke za odrasle“, naučnofantastičnim putanjama narativizacije ratne traume i mogućnostima transrealizma.


I bi foton...


Manifestu za kiborge, Donna Haraway govori o posebnoj moći kiborškog bića, koja počiva na slobodi od mita o postanku i mogućnosti da samo ispiše novi s kojim će se identificirati. U radnju Grete uvodi nas prvih nekoliko stranica opisa fotonske supe, sa „elementima neophodnim za formiranje naših dimenzija“. Kakvo značenje za daljnju radnju i temu Grete ima ovaj mit o postanku?


Ima značenje početka, značenje kosmogonije, početka svijeta koji će Greta poslije da ponudi, odnosno literarnog svijeta koji se u njoj nalazi. Tu se nalazi množina nekih stvari, u fotonskoj supi, kao komadići priče, romana, razbacani posvuda. Nalazi se i jedan fotonski insekt, a to je, poslije se otkriva, Migfold. I nalaze se tri fotonska albuma Davida Bowieja. Nazivi ta tri albuma su i nazivi tri poglavlja ove knjige.

Fotonska supa je uvod, fantastični i naučni uvod, a onda se knjiga nastavlja prividno realističnim početkom.

Ja sam ljubitelj priča Itala Kalvina, pogotovo knjige Kosmikomike, a u njoj ima priča o Big Bangu i nastanku svijeta na naučan i urnebesno smiješan način. Ovaj uvod o fotonskoj supi je mala aluzija na tu Kalvinovu priču. Ali ovaj uvod ima i nezaobilaznu asocijaciju na biblijsko stvaranje svijeta. Svjetlost se sastoji od fotona. I bi foton...


Greta je nastala na osnovu istoimene priče iz Vaše zbirke Priče sa satnim mehanizmom. Dosadašnje recenzije je određuju kao kratki roman. Sukladno Buybookovoj ediciji u kojoj je objavljena, Greta je možda prije ostvarena u formi novele koja pripovijeda o novom, dosad nečuvenom događaju - zagonetki kojom se razrješava šira slika svijeta. U pogovoru, Vi ovo djelo nazivate „fotonskom bajkom za odrasle“. Kada govorimo o susretu romana i bajke - u kom smislu se ostvaruje sučelje romanesknog „jaza između zbilje i ideala“ (T. Lukacs, Teorija romana) i bajkovnog „utopijskog duha“ (J. Zipes, The Oxford Companion to Fairy Tales) u djelu kakvo je Greta?


Jeste, knjiga Greta nastaje iz priče Greta. Knjiga Greta je po svojoj dužini veća od novele, jer sam dobio narudžbu za novelu od 10k riječi, a napisao sam duplo više. I ima ono što novela u sebi može, ali i ne mora da ima (te uglavnom i nema): raznovrsnost romana.

Volim promišljati vlastito pisanje. Danas je to i jedna od nužnih stvari ako želiš biti pisac. Nekad si mogao biti pisac/spisateljica bez da znaš misliti i pričati i pisati o vlastitoj književnosti. Tako često kujem sintagme i kovanice kojima opisujem svoju literaturu. Radim to iz dva razloga, da bih zaista približio djelo čitatelju, a drugi razlog je čista želja za igrom, koja rezultira time da pomalo zezam čitatelja.

Fotonska bajka je jedna od tih fraza, ili predapokaliptični sevdah.

U ovom romanu postoje elementi bajkovitosti, ne neke specifične zakonitosti pisanja bajki, atmosfera ili radnja specifične za bajke, tako da je sintagma fotonska bajka za odrasle tu više kao moja želja da kažem: „Evo, napisao sam Malog princa, ali na svoj način.“ Jer u Greti postoje određeni slojevi infantilnog/naivnog pogleda na svijet, a to može biti element bajkovitosti.

Htio sam odati počast volji za životom koju smo tada imali u najtežim mogućim životnim i smrtnim uslovima. Ova knjiga je minijaturna oda upornosti i volji jedne porodice da preživi rat, vrati se u svoj grad i počne novi život.


Ljudska mjera svijeta


„Migfold je sve to znao bolje od mene, ali moja je priča, a ne njegova.“ - govori nam narator na početku GreteGreta se može čitati i kao naučnofantastična narativizacija rata, ratne traume/iskustva. U tom kontekstu, kakav je Vaš proces odabira tačke gledišta iz koje će se pripovijedati priča?


Ova druga rečenica pitanja, to je to. Naučnofantastična narativizacija rata, ratne traume/iskustva. Odlično zapažanje. Samo bih dodao da u spektru mog pisanja o ratu Greta donosi jednu novu perspektivu, civilnog, pozadinskog života u kojem glavnu riječ vode žene; od junakinje Grete, preko matere Aksjutke, Nađe do samog Migfolda koji je rodno neodređen. Likovi naratora dječaka/mladog vojnika i oca Aurelijana su skrajnuti tokom centralnog događaja knjige, a to je putovanje u slobodu.


Jedna od glavnih tema djela je identitet, a u tom smislu se ljudskim likovima kontrastira lik Migfolda, kao „kosmički Jugoslaven“, koji im nudi portale u prostranstva izvan uskih čovječijih kalupa. Da li je svijet sveden na ljudsku mjeru prokletstvo? Ako jeste, zbog čega?


Jeste, identitet je u centru, ali ne etno-religijski nego onaj koji u sebi ima prefiks trans. Zato je tu Migfold, centralni lik, njegov identitet je nešto izvan ljudskog poimanja bilo čega. Nama je na Balkanu teško shvatiti da u Južnoj Koreji ljudi tek tako odluče postati katolicima ili protestantima. Odluče i postanu, ako im se ne svidi onda izaberu da budu muslimani ili zoroasterijanci. Oni ne vide u tome nikakvu slabost svoje ličnosti i niko ih ne optužuje za to. Zbog toga je Migfold kosmički Jugoslaven, on je ono nešto nedodirljivo, ono što likovi knjige ne mogu biti bez obzira koliko bi to i željeli biti, jer postoje jasne rečenice u knjizi koje kažu da smo mi Nešto čak i kad nam neko negira pravo da budemo Nešto.

Ne znam da li je prokletstvo, ali život je jedno sjajno sranje. Nema većeg sranja od života, ali pri tome ja bih lično i personalno dao svoj život za življenje.


Brodolomu P. Valeryja, čiji nas stihovi dočekuju kao uvod u tekst Grete, opisan je „potpun čovjek“, „prejasnoga mozga“. Možemo reći da takav čovjek nijednu zagonetku ne ostavlja neriješenom. Suprotno njemu, da li se djelom Greta izražava potreba za novim začaravanjem svijeta? Ako da, otkud dolazi takva potreba?


Mislim i znam (iz vizure svog životnog iskustva) da život nije pravolinijska rabota i da nije nimalo jednostavan, tj. život je zamršen, složen i zagonetan.

Slažem se, začaravanje je potrebno. Mašta, maštanje, namaštavanje, snatrenje, sanjarenje, sve su to potrebni elementi začaravanja svijeta. Tako u prvom kraju knjige a ima ih još dva, jer i pogovor je sastavni dio knjige, nailazimo na jedan svijet koji je junakinja Greta sebi izmaštala i taj svijet se ostvario. Kako su ono govorili nadrealisti: „Diktatura mašte u odsustvu svake kontrole razuma.“ Samo bih u ovu misao ubacio razum i to bi bila neka od mogućih definicija tog začaravanja.

Ta potreba dolazi iz toga što su se svijet i stvarnost pokvarili kao dječija igračka. Treba vratiti ljudima mogućnost da sanjaju i maštaju, jer su to kreativne stvari koje jačaju ljudski duh, volju za životom, čine te srećnim.

Mislim na ideje bratstva i jedinstva među ljudima, na ideju istosti, jednakopravnosti, kosmopolitizma u najboljem smislu. SF književnost je u tome bila i biće daleko ispred takozvane lijepe književnosti.


Identitet likova se u Greti najviše gradi u odnosu na prostore koje nastanjuju u određenim fazama priče. U tom smislu, Migfold ima moć bajkovite „deformacije“ prostora. Koliko su čvrste granice njegovih portala i da li su to uopće portali kakve poznajemo u fantasy kanonu?


Svaki pisac može da se poigrava kanonima. Ja nigdje u Greti do kraja ne poštujem SF ili fantasy kanone. Kada pišeš knjige onda također možeš izmišljati zakone unutar kojih će se te knjige odvijati. To jesu portali kakve znamo iz fantastike prolaza, kao u Harryju Potteru ili Hronikama Narnije ili Panovom labirintu, ali njihova uloga u mojoj knjizi nije da radnju preselim u drugi, fantastični svijet, nego im je uloga sasvim drukčija.


„Bio je to samo jedan od naših bjegova, u režiji lukavog Migfolda.“ - da li putovanja junaka/inja Grete skončavaju tek u eskapizmu? Da li je ta „izrežirana“ sloboda prikrivena uzaludnost?


Ne, svrha tih bjegova u režiji lukavog Migfolda je ta da oni sami shvate da nema potrebe bježati od vlastite sudbine, jer od nje ni ne možeš pobjeći (ako u nju vjerujemo). Svrha tih pokušaja eskapizma je to da njima da snagu da stanu pred svoju sudbinu i pogledaju je ravno u oči. To je autobiografski momenat, to je uradila moja porodica u ratu. Htio sam odati počast volji za životom koju smo tada imali u najtežim mogućim životnim i smrtnim uslovima. Ova knjiga je minijaturna oda upornosti i volji jedne porodice da preživi rat, vrati se u svoj grad i počne novi život.


Privatni mesija


Da li čudesne fantazije koje junaci/kinje Grete doživljavaju nose neku jasno utvrđenu moralnu poruku ili smisao?


Naravno da nose, mada ja ne smatram da knjige moraju imati nekakvo moralno naravoučenije i slično. Svi moji junaci su uvijek na pravoj strani istorije, ja ih uvijek tako pozicioniram, ali ne moraju oni biti takvi, to je samo moja želja. Likovi neke knjige mogu svi odreda biti negativci, kako da pišemo knjigu o nacistima, a da oni izgledaju kao dobra ljudska bića (i to je moguće, ali u nekoj vrsti demonske ironije). U mom literarnom i ljudskom svjetonazoru je želja da čitateljima nudim utjehu, nudim nadu da postoji dobro u ovom svijetu, da postoje ideje koje možda trenutno nisu popularne niti su mejnstrim ali jednom će možda i biti. Mislim na ideje bratstva i jedinstva među ljudima, na ideju istosti, jednakopravnosti, kosmopolitizma u najboljem smislu. SF književnost je u tome bila i biće daleko ispred takozvane lijepe književnosti.

Zbog toga je Migfold kosmički Jugoslaven, on je ono nešto nedodirljivo, ono što likovi knjige ne mogu biti bez obzira koliko bi to i željeli biti, jer postoje jasne rečenice u knjizi koje kažu da smo mi Nešto čak i kad nam neko negira pravo da budemo Nešto.


Na ovogodišnjem Bookstanu ste najavili i svoj novi, naučnofantastični roman Cimetna pisma, a i u Vašim dosadašnjim djelima primjetno je da spajate naučnofantastične elemente sa autobiografskom prozom. Da li bh. književnoj sceni nedostaje žanrovske književnosti? Ako da, čega smatrate da je to simptom?

 

Sigurno da fali žanrovske književnosti, jer pisci lijepe književnosti se počesto s prezirom odnose prema piscima žanrovske književnosti. To je potpuno pogrešno, neka svako ore svoju brazdu. Što više šarolikosti unutar pisanja to će nam književnost biti bolja.


Migfoldova odluka da svoj kosmički identitet savije prema ljudskom obličju i time pokuša učiniti dobro za jednu ljudsku porodicu me djelomično podsjetila na Lijevu ruku tame Ursule K. Le Guin, gdje također jedan outsider pokušava proširiti vidike starosjediocima. Teranin Genly Ai je za neke getenjane lažov, ali za sve je sigurno stranac. U kolikoj je mjeri Migfold stran ljudima u svijetu Grete?


Drago mi je da spominješ Ursulu K. Le Guin i šteta je što je mnogi ljudi kod nas ne poznaju kao vrhunsku spisateljicu vizionarskog profila. Također sam veliki njen fan i fan knjige Lijeva ruka tame, ali i knjige kao što je Svet se kaže šuma etc.

Migfold je vanzemaljac kojeg zavede slatkoća bivanja u ljudskom tijelu. On je privatni mesija, personal Jesus, ima svoju misiju, koju će i ostvariti. U tom smislu on nije nimalo stran junacima Grete.

Migfold je utopijski junak, on sam je utopijski obzor u koji junaci ove knjige gledaju.


Gretine migracije


U pogovoru Greti spominjete vezu sa Knjigom o Uni na planu pojedinih motiva. Da li svoja djela doživljavate kao cjelovit fiktivni svijet ili među njima postoje jasne granice?


Doživljavam ih kao cjelovit fiktivni svijet, s tim da svako djelo predstavlja arhitekturu za sebe i može stajati izvan tog cjelovitog fiktivnog svijeta.


Već je spomenuta veza djela Greta sa istoimenom pričom u Pričama sa satnim mehanizmom. Da li je Greta transtekstualan fiktivni lik ili se čitatelji zapravo susreću sa dvije različite Grete, u dvije različite knjige?


To su dvije iste ali i različite Grete, jer junakinja Greta u romanu Greta je još dopunjeniji lik, ispisaniji. Jeste, ona je transtekstualna. Migrira iz jedne knjige u drugu, mijenja se, narasta do onog trenutka dok ne ode živjeti u svijet mašte. To je moja želja da kažem da je postala vječna, jer dragi ljudi, zapravo, nikad ne mogu umrijeti. Oni umiru samo sa našom smrću i smrću drugih poznanika i prijatelja. Knjiga može biti vječna, ljudski materijal to ne može.


U pogovoru Greti govorite o arhitekturi knjige nad kojoj bdijete, „a u njoj ništa nije prepušteno slučaju“. Zašto ste napravili stilsku odluku u vidu baš ovakvog pogovora, u kom čitateljima „otkrivate“ povod, proces, pa i moguću svrhu Grete? Zašto je nakon „tamnog, emocionalnog transrealizma“ nužan iskorak iz teksta u kontekst?


Taj pogovor ima dvije uloge. Prva je ta da mi je dosadilo da me novinari pitaju o čemu se radi o mojoj novoj knjizi, a da knjigu nisu ni pročitali. Pogovor je onda za njih koji ne vole da čitaju. Naravno, ovo sam napisao ironično, pogovor je da lijene ljude obmane jer u pogovoru ne pišem o čemu se radi u knjizi. Druga uloga pogovora je organski produžetak teksta, to je treći put da se knjiga završava. On označava moj osjećaj da ova i ovakva knjiga nema svoj jasan i čvrst kraj, da se ona ne može završiti jer glavna junakinja završava u nekom obliku vječnosti.


Na koji način se odnose/nadopunjuju Vaš kolumnističko-komentatorski i literarni diskurs, kao dvije vrste narativizacije stvarnosti?


Skoro nikako se ne nadopunjuju, osim što nekad za Dane a prije za neke druge novine pišem autopoetičke eseje u kojima mislim vlastito pisanje, analiziram ga i činim transparentnim.

Često iz rukopisa na kojima radim uzmem odlomak i ubacim u prostor kolumne ili druge stalne rubrike u Danima koja se zove Ruin Lust, pa se zna desiti da mediokritetski književni kritičari onda misle kako sam ja to prvo napisao kao kolumnu a onda iz kolumne ugradio u književni tekst. To je stoga jer su ljudi zlonamjerni i jer ne znaju čitati književnost. I isto razlog zašto tako misle je što potcjenjuju kolumnu kao formu. Za mene je kolumna prostor u koji ulijevam određenu sadržinu, često ta sadržina može imati sve elemente književnosti, i u kolumni možeš napisati vrhunsku književnu rečenicu, odlomak ili cijeli tekst, kao i na Twitteru, ali su ljudi primitivni i staromodni pa mrze i boje se svega što nije napisano u glupavim književnim kanonima kojih se pridržavaju.

Kolumne su jedna sklopka u glavi, književnost je druga sklopka pisanja.


Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku