Sveta Martina ubiva žlibinu
Podnaslov: Između
kolumne i književnosti
Knjiga: Martina Mlinarević, Bukača,
Buybook, Sarajevo / Zagreb, 2019.
Autor: Fedor Marjanović
Poslije
uspjeha Huzura, poznata hercegovačka
kolumnistkinja, Martina Mlinarević, napisala je Bukaču, svojevrsni nastavak prve knjige, priču o sopstvenom životu
i patnjama.
Sama
autorka je za knjigu izjavila da je ona njeno “najintimnije i najogoljenije
pisanje otkad pišem”. Žanrovski ona bi se mogla odrediti kao autofikcija.
Autorka piše o iskustvima liječenja raka, prekida odnosa s ocem i života sa
novim mužem, trudeći se da ih literarizuje, dajući joj formu koja nije tipično
autobiografska i osvrćući se na neke od glavnih problema balkanskog
mentaliteta.
Ja i Ja
Jedan
od glavnih problema sa kojim se Mlinarevićeva susreće u tekstu i koji ne
prevazilazi, jeste ona sama. Bez obzira na britak stil i duhovita i tačna
zapažanja, Bukača je jedno poprilično
dosadno književno djelo. Iako sadržaj sam po sebi jeste potresan, struktura
djela ne ostvaruje dinamiku.
Autofikcija
kao žanr postaje književni mejnstrim. U ovom kontekstu važno je i prisustvo ženskih
autorica. Među vrhuncima jugoslovenske i svjetske književnosti u ovom području
nalaze se Isidora Sekulić (Saputnici)
i Margerit Diras (Ljubavnik). Obje
autorke koriste tekst da problematizuju teme sopstvene emotivnosti i seksualnog
sazrijevanja, pri čemu se stvara jasna distinkcija između autorskog i
pripovjednog Ja. Mlinarević ne pravi ovu razliku, zbog čega nedovoljno zalazi u
psihologiju junakinje. U većini slučajeva, problemi sa kojima se suočava dolaze
van nje, a ne iz nje. Zato je autorefleksija često površna, a prisutna je tendencija
ka autodivinizaciji.
Tema
raka dojke, koju Mlinarević opisuje, važna je i za roman Kintsugi tijela Senke Marić, pri čemu autorke uzimaju dva različita
pristupa. Marić na osnovu sopstvenog iskustva stvara fikcionalni lik i time iz
„objektivne“ perspektive posmatra svoju junakinju. Ona je nesavršena i time
uvjerljiva. Mlinarević pokazuje ranjivosti, ali često upada u zamku nekritičke
samopohvale. S te strane, iako njena priča djeluje osnažujuće za čitateljke
koje se bore s istom bolešću, ona ne postiže književnu vjerodostojnost Senke
Marić.
S druge strane zastora
Martinu
Mlinarević prvenstveno treba posmatrati kao iskusnu kolumnistkinju. Pišući o
svom životu, ona kroz djelo provlači teme koje se sukobljavaju sa tipično
patrijarhalnim i rudimentarnim mentalitetom ovih krajeva, koji pogrdno naziva „žlibinom“.
Pišući
o borbi s bolešću, Mlinarević opisuje stigmu i mržnju koju je doživjela kao
oboljela žena, te kako su joj njeni neistomišljenici ili “klerofašistički
lizači oltara” kako ih naziva slali uvrede poput one da je “bezsisa” i da će se
“vratiti rak da završi božije djelo”.
Neki
od najboljih dijelova romana su zapravo mikrokolumne u kojima Mlinarević
hirurški precizno definiše mentalitet protiv kojeg se bori i stilski spretno i
satirično ga opisuje. Vrlo uspješna je slika žlibine koja uvijek sa sobom nosi
zastore, kroz koje viri u vanjski svijet. “U žlibini si okrenut svima osim
sebi, jer kad se okreneš sebi, tada postoji opasnost da uvidiš raznolike
istine.”
Crno-bijeli svijet
U
osnovi Bukače se zapravo nalazi
crno-bijela slika svijeta. Sa jedne strane je glavna junakinja, a sa druge
strane je žlibina. I kao što se za žlibinu veže sve što je negativno,
nacionalizam, klerofašizam, patrijarhat, balkanizam, zaostalost, junakinja
predstavlja borbenost, spremnost da se kaže istina, da se narušavaju tabui. U
binarnoj tipologiji dobra (Martina Mlinarević) i zla (žlibina) čuči veliki
dramaturški potencijal, koji ostaje neiskorišćen upravo zbog nedostatka
dijalogičnosti.
Monologičnost
teksta dovodi do toga da se književna junakinja Martina Mlinarević oformljuje
prije svega kao idealna figura, koja pokazuje ljudsku slabost u trenucima
bespomoćnosti (prilikom operacije, u bolnici), ali koja je suštinski apsolutno
dobro, nosilac naprednih i evropskih vrijednosti. Momenti autoironije su
prisutni, ali oni služe (samo)idealizaciji. Npr, kada junakinja za sebe kaže da
je “budala” ili “idiot” ona zapravo preokreće značenje tih riječi. U tom
kontekstu navedene riječi nemaju negativno već pozitivno značenje. “Budala sam
jer se borim za pravdu.” “Idiot sam jer govorim istinu.” (Kroz knjigu se
provlače citati mnogih Martinih poznanika u kojima je poređena sa anđelom i
Simon de Bovoar.)
Nasuprot
njoj, žlibina je apsolutno zlo. Iako tačno opisuje ovaj mentalitet, njena kritika
ostaje površna. U samom tekstu postoji tek jedan trenutak kada se Mlinarević
pita zašto ljudi koji najviše ispaštaju od ove države, mrze najviše nju koja je
kritikuje. Ipak, ovo pitanje ostaje samo postavljeno i neodgovoreno. Martina
Mlinarević jako dobro kritikuje žlibinski mentalitet, ali nikada ne zalazi u
njega toliko da ostvari veću književnu vrijednost ili uvjerljivost. Nažalost,
ne prelazi dalje od kolumnističke tačnosti.
Balkanizam i orijentalizam
Površan
kolumnistički pristup dovodi do stvaranja stereotipa. Iako se sukobljava sa
tabuima balkanskog mentaliteta, ona predstavlja okoštalu sliku Balkana kao
zaostale, divlje i nasilne sredine. Problem nije u tome što Mlinarević
kritikuje zaostalost balkanskih shvatanja, već u tome što u svojoj crno-bijeloj
slici svijeta Balkan poredi sa Evropom, Amerikom i drugim zemljama koje je proputovala,
stvarajući sliku primitivne sredine, zaostale naspram “razvijenih“ zemalja,
sliku koju je kritikovala Marija Todorova u knjizi Imaginarni Balkan. Tako kada opisuje odrastanje uz sliku klanja
svinja, Mlinarević kao da zaboravlja da i u Evropi takođe kolju svinje.
Najveći
problem ovog poređenja je njegova naivnost. Mlinarević opisuje svoja mnoga
putovanja sa Goranom. Sva mjesta koja je obišla, posmatra kroz prizmu
turističkih ružičastih naočara i nikada dublje ne zalazi u probleme prostora
koje posjećuje. Za nju to su idealna mjesta u kojima odmara od balkanskog
primitivizma. Njen opis Egipta predstavlja tipičnu mistifikovanu sliku evropskih
turista više srednje klase. Zemlju koja je prošla kroz Arapsko proljeće, koja
je prebrodila ratnu i ekonomsku krizu, od koje i dalje trpi, čije je stanje i
danas alarmantno, Martina Mlinarević svodi na egzotičnu i romantičnu noćnu
vožnju pustinjom, za kojom slijedi još egzotičniji ples trbušne plesačice.
Ovakva turistička predstava Egipta jeste jedna od stereotipnih predstava
Orijenta, koju je kritikovao Edvard Said u knjizi Orijentalizam.
Ćaća i dečko
Najzanimljiviji
junak Bukače, nije sama bukača,
Martina Mlinarević, već njen otac. Dok junakinja kao lik pati od
autodivinizacije, otac je višeslojna figura koja pomaže i junakinji da se
oformi kao punokrvna osoba, a ne apstraktni ideal.
On
je jedan od rijetkih likova koji nije sveden na jednodimenzionalnu predstavu
dobra ili zla, već posjeduje i jedno i drugo, zaštitnička figura, oslonac i
podrška junakinje, najveći model njenog etičkog kodeksa, a s druge strane,
čovjek koji sopstvenu kćerku i njeno dijete izbacuje na ulicu, zbog kršenja
patrijarhalnih normi. U tim dijelovima se pokazuje njeno najintimnije i
najranjivije lice, lice odbačene kćerke. Tada se narativna strategija mijenja i
pripovijedanje iz prvog prelazi u drugo lice, direktno obraćanje ocu, zbog čega
djeluje kao da je on prisutan pred čitaocem.
Osim
oca, najvažniji muški lik romana je junakinjin partner Goran. On je sa njom
ujedno i najmonotoniji lik. Bukača
uglavnom balansira između odnosa otac-kćerka i petparačkog ljubavnog romana o
idealnom paru više srednje klase. Kao literarni junaci oni ne funkcionišu, jer
su dramaturški premonolitni. Svi problemi koji im se dešavaju dolaze sa strane,
nikad od njih samih, zbog čega su ostvareni kao nezanimljiv idealizovan par.
Možda
idealizacija ne bi bila toliko neuspješna da je Martinino pero više naviklo na
opise sentimentalnih scena. Nažalost, koliko god dobro vlada
ironično-kolumnističkim stilom, u opisu njihove ljubavi ona pada u patetiku i
kič. To je pogotovo vidno kada njihovu ljubavnu priču poredi sa pričom Dare i
Meše Selimovića. Potkrepljujući ovaj dio citatima iz Sjećanja Meše Selimovića, autorka postiže da njen stil djeluje trivijalno
naspram Selimovićevog, a izjava da se ljubavi kao njena i Goranova “ne
vjenčaju, one se dišu” jedan je od najeklatantnijih primjera ljubavnog
patetisanja.
Značaj Bukače Martine Mlinarević je prvenstveno
u njenim temama. Rak dojke i balkanski mentalitet jesu važna pitanja, ali
nedostatkom (književnog) udubljavanja u većinu problema o kojima piše,
vrijednost knjige ostaje na kolumnističkoj, ali ne postiže književnu vrijednost.
Zbog toga je Bukača društveno
relevantno, ali na estetskom planu slabo djelo.