New

Ishigurovo pokapanje divova i otkopavanje sjećanja

Kazuo Ishiguro, Pokopani div, preveo Danko Ješić, Sarajevo: Buybook, 2021.


Piše: Matej Vrebac

„Neki od vas imat će lijepe spomenike po kojima će se živi moći sjetiti zla koje vam je nanijeto. Neki od vas će imati samo grube drvene krstove ili obojeno kamenje, dok drugi moraju ostati skriveni u sjenkama historije. Vi ste, u svakom slučaju, dio drevne povorke, tako da je uvijek moguće da je ta kamena humka spomenik podignut da označi mjesto neke takve davne tragedije, kad su u ratu ubijeni mladi nevini.“

K. Ishiguro, Pokopani div

 

Romanom Pokopani div Kazuo Ishiguro još jednom potvrđuje status vrsnoga majstora naracije. Čitatelji/ce koji su dosada uživali u iskustvu čitanja Ishigurovih romana zasigurno će vrlo lako uočiti pri prvom susretu s Pokopanim divom, već i po samom dizajnu korica, da se radi o dosta drugačijoj knjizi od onih prethodnih koje su proslavile autora. Neovisno jesmo li ranije imali susreta s autorovim romanima, to nas vjerojatno neće spriječiti da dođemo do zaključka da je ova knjiga izvrsno uspio roman spreman da potencijalnog čitatelja/icu usisa u svoj čudesni svijet. Pokopani div – nastajao desetak godina, a objavljen dvije godine prije nego što će 2017. britanski romanopisac biti ovjekovječen kao Nobelov laureat – otkriva svijet arturijanskih legendi, vitezova, neobičnih stvorenja i daleke, skoro nepoznate i neuhvatljive, britanske prošlosti.

Stranice Pokopanog diva nas vode na putovanje u drevnu Britaniju – daleku od one kakvom je poznajemo danas – u predjele ponegdje divljeg, iskonskog, negostoljubivog i nepokorenog otočja nakon rimske vladavine. Doba je to kada domorodački narod keltskih Brita konačno živi u miru sa svojim doseljenim susjedima germanskog porijekla – Sasima. Premda su u miru nakon dugogodišnjeg ratovanja i međusobnih pokolja, tadašnje stanovništvo pogađa druga pošast koje čak nisu ni svjesni: čudna magla ovladala je skoro svim zajednicama uzrokujući kolektivni zaborav. Tajnovita izmaglica obavija mnoga sela uzrokujući amneziju i onemogućavajući seljanima da se sjete davnih, i ne baš tako davnih, minulih događaja. Od lijepih uspomena pa do mračnih tajni – sve ostaje omotano velom zaborava. Skoro pa da se tokom čitanja može napipati gustoća pod prstima i osjetiti miris magle jer ritam pripovijedanja pridonosi stvaranju takve atmosfere. Jedan stariji britski par, Axl i Beatrice, ipak postaje svjestan zaborava i odlučan da krene na putovanje kako bi pronašao sina kojega se jedva i sjeća. Axlu i Beatrice se na njihovom putovanju uslijed nevjerojatnih okolnosti pridružuju hrabri saski ratnik Winstan i  njegov štićenik, dječak Edwin te već ostarjeli nećak kralja Arhurta, Gawain, vitez Okruglog stola. Ujedinjeni u želji da zaustave izvor zaborava, likovi ovoga romana otkrivaju davnu, zakopanu prošlost i susreću se s drevnim mitološkim bićima. Neobična družba sačinjena od dvoje staraca, istrošenog viteza, ratnika i dječaka prolazi kroz mnoge avanture putujući sve do zmajičinog gnijezda, a kako put napreduje, svako od njih na svoj način se suočava s potisnutom, traumatičnom prošlošću. Winstan se tako prisjeća svog djetinjstva u britskom selu gdje je doveden nakon otmice, Edwinu naviru u sjećanje slike kako mu razbojnici otimaju majku, a Axlu i Beatrice dolaze u sjećanje trenutci kada su nanosili bol jedno drugome. Premda viteza Gawaina memorija najbolje služi, on predosjeća da će vremena mira kralja Arthura uskoro biti davna prošlost...

 

Prokletstvo i blagodat pamćenja

Pokopani div veličanstvena je priča koja podučava o značaju pamćenja i zaborava, ona podsjeća kako nas određuju i oblikuju upravo stvari kojih se sjećamo i koje pamtimo, kako same pojedince tako i čitave zajednice. Jednako tako nas potiče da promišljamo nije li nekada zaborav spasonosan, pa makar i prividno ako sa sobom nosi mir i omogućava zajednički život? Kada zaboravljene, potisnute stvari postanu jasne, otkopane poput plitko zakopanog groba diva, prijete li nam strašni sukobi? Ova knjiga potiče na intertekstualno promišljanje o značaju koje forme sjećanja i pamćenja imaju danas u našim zajednicama gdje su spomenici prošlosti potencijalna iskra za novi pokolj. Povijest nam svjedoči da nasilni urezi u kolektivna sjećanja, selektivno pamćenje, reinterpretacije historijskih prilika i cenzure često dovode do sukoba, pokolja i raspirivanja nacionalističke mržnje, a upravo i o tome na alegorijski način progovara Ishigurov roman. Koliko god zaborav bio prokletstvo u smislu prijetnje za identitet, on ujedno može biti blagodat koja omogućava oprost jer ponekad povratak sjećanja može značiti povratak rata.

Nakon čitanja Pokopanog diva biva jasno da zapravo svako nosi nekoga „zakopanog diva“, i pojedinci/ke i cijele zajednice, svako na svoj način se nosi s traumatskom prošlošću, ali na nama ostaje izbor šta da radimo s njom. Samo prisjećanje ponekad je veoma bolno pa se postavlja pitanje treba li njegovati zaborav, ako je uopće moguć, ili se suočiti s traumom kako je ne bismo prenijeli na buduće generacije? Svejedno je; zapravo je važno ide li način na koji to radimo u pravcu mira ili pravcu novih razdora i nemira. Dobra književnost ne nudi instant rješenja pa tako ni Pokopani div ne govori trebamo li se odlučiti za zaborav ili pamćenje, to otvoreno pitanje visi nad glavom danima nakon što se pročita posljednje stranice knjige.

Pokopani div ujedno je i intimna priča o starenju i ljubavi, zrelom dobu koje Axl i Beatrice preživljavaju zajedno imajući samo jedno drugo u trenutcima poput onih kada im zajednica, umjesto solidarnosti prema starijima članovima, pokazuje nerazumijevanje. Njihova ljubav prikaz je zrelog odnosa stavljenog pred niz provjera kako bi potvrdila svoju bliskost i privrženost. Jednako kao što su parovi u antičkim romanima bili provjeravani u svojoj ljubavi i razdvojeni kroz razne nedaće na putovanju, tako Axl i Beatrice bivaju podvrgnuti nizu provjera, a ona konačna ih tek očekuje na kraju putovanja. Oni propituju svoju ljubav, svjesni da bi im zaboravljena sjećanja mogla vratiti u srce neke bolne trenutke njihovog odnosa, ali odlučni su da njihova ljubav prevazilazi gorka sjećanja i da ih upravo ona veže s razlogom. Njihov najveći strah je da će biti odvojeni jedno od drugog bez obzira čega se sjetili i to je trenutak u kojem ljubav trijumfira. Axl i Beatrice su primjer da je ponekad bolje zaboraviti da bi se ljubav mogla pustiti da živi.

 

Obični fantasy roman?

Iz korica Ishigurovog romana izranjaju bića poput vila, bauka, zmajica, starih mističnih redovnika i drugih stvorenja zbog čega bi se mogao žanrovski odrediti kao fantastična književnost, a ispripovijedani svijet tek blago nalikuje tolkinovskim sagama i svijetu u kojem likovi žive u podzemnim kućicama. Svi elementi zbog kojih bismo Pokopanog diva mogli svrstati pod fantasy književnost prije svega su u službi razvijanja naracije koja počiva na alegoriji i korespondira s današnjim vremenom kroz obrasce kolektivnog zaborava, a pred kraj roman se i sam fantastični okvir donekle dokida kada čarolija i magla zaboravnosti nestanu. Ishigurov sveznajući pripovjedač govori iz tačke gledište svojstvene savremenom čovjeku, dakle s prisutnom sviješću da takav svijet više ne postoji, a u zadnjem poglavlju se otkriva kroz zagonetnu figuru lađara. Može se reći da je ovo više od običnog fantasy romana, s blagim odmakom ovo je i (savremeni) viteški roman u kojem dvorska etika i plemenitost imaju primat, a ljubav je velika pokretačka sila – što potvrđuje i Beatrice, koja svojim likom danteovski simbolizira gospu koja se vodi srcem. Autentičnost drevnog vremena kada su svijetom vladali vitezovi zajedno s vilama i ogrima pojačana je izrazito njegovanim stilskim izražajem kroz bogatu narativnu strukturu. Autor usredotočeno pristupa jeziku i ništa ne prepušta slučaju, njegove rečenice djeluju raskošno, pomno i s mjerom su birane. Ishiguro u Pokopanom divu dobiva na posebnoj jezičkoj patini, jezik kojima pričaju likovi onakav je kakav dolikuje srednjovjekovnim vitezovima, ratnicima i ljudima toga doba: plemenit i svečan, na trenutke učtiv, ponekad mračan i mističan, ali uvijek pitak. Najbolje se to da primijetiti u karakteru viteza Gawaina koji zbog komičnosti i pohabanog oklopa, ali i načina svog govora, podsjeća na jednog od najdražih vitezova u književnosti – Don Quijotea. Sve to funkcionira zahvaljujući dobrom prijevodu i transponiranju te jezične patine zbog čega posebnu pohvalu zaslužuje prevoditelj Danko Ješić.

Izabravši da piše kroz fantastički diskurs, Ishiguro promišlja o univerzalnim temama kao što su zaborav i sjećanje, mir i rat: treba li mir utemeljiti na zaboravu ili se treba proći mučan proces suočavanja do autentičnog mira ako je on uopće moguć? Iako junaci Pokopanog diva dolaze iz doba kada je svijet još bio mlad, oni su ipak savremenici jer ih zaokupljuju pitanja vjernosti, ljubavi, rastrzanosti između vlastitog identiteta i odanosti narodu kojem pripadaju. Pokopani div – na rascjepini između realističnog i fantastičnog/mitološkog –  dirljiva je priča o ljubavi, ispreplitanju ličnog pamćenja s kolektivnim i onom jednom neriješenom pitanju iz prošlosti koje svako ima zakopanog unutar sebe. Nakon susreta s Pokopanim divom Kazua Ishigura, njegovom čitatelju/ici ostaje da se zapita koliko dugo će još vremena proći dok ne otkopa svog vlastitog diva.


Bookstan on Air je realiziran uz podršku Međunarodnog fonda za pomoć koji su osnovali Ministarstvo vanjskih poslova Savezne Republike Njemačke, Goethe Institut i drugi partneri.

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku