Pričaj im o bitkama, kraljevima i slonovima kao hommage priči, pripovijedanju, historiji i umjetnosti
Knjiga:
Mathias Enard, Pričaj im o bitkama, kraljevima i slonovima, Sarajevo,
Buybook, 2021.
Autorica:
Zerina Kulović
Naglašavati važnost pripovijedanja, prenošenja starih, skoro pa
zaboravljenih priča, čini se kao imperativ kojeg ispred svog petog romana Pričaj
im o bitkama, kraljevima i slonovima, postavlja francuski pisac Mathias
Enard. Naslov romana, kao i uvodni citat, dolaze iz Kiplingovog djela Life’s
handicap: „Budući da su to djeca, pričaj im / o bitkama i kraljevima, o
konjima / o đavolima, o slonovima i anđelima, / ali ne zaboravi im pričati o
ljubavi / i sličnim stvarima.“ Pisac uzima jedan komadić iz životopisa velikog
renesansnog umjetnika Michelangela i udahnjuje mu život, omogućava nam da
zavirimo u mikrokosmos jednog čovjeka, jednog društva, pri čemu sama priča
postaje svojevrsna glavna junakinja. Ovo je roman koji, na prvi pogled govori o
bitkama, kraljevima i slonovima, međutim, pisac autoreferencijalno daje do
znanja da je vrijeme stereotipnih, tzv. velikih priča o bitkama,
kraljevima i slonovima prošlo, da je to roman o čovjeku, a ne heroju.
Fabula romana je vrlo jednostavna ‒ Michelangelo di Lodovico Buonarroti
Simoni dobija poziv od carigradskog sultana Bajazida Drugog Pravednog da
osmisli most koji će biti izgrađen na Zlatnom rogu, u današnjem Istanbulu,
nakon što u tom poduhvatu nije uspio veliki Leonardo da Vinci. Međutim, siže
kao specifičan raspored događaja izrazito je komplikovan. Tu do izražaja dolazi
želja pisca, umjetnika, da pokaže način na koji se umjetnost suočava s
politikom, društvenom situacijom u određenom trenutku, te način na koji se
umjetnik suočava s nepoznatim, s drugima i drugačijima od sebe. Kada bismo
grafički prikazivali odnos fabule i sižea u ovom romanu, on bi odgovarao odnosu
historije kao vertikale, gdje je jasno definiran red i hijerarhija, i
umjetnosti kao horizontale gdje vrijeme nije okamenjeno, svedeno na jasno
određenu formu i time ograničeno.
U skladu s time, sveznajući pripovjedač nam daje do znanja da je
svjestan Michelangelovog genija, svjestan je toga šta će se desiti s mostom na
Zlatnom rogu, zna da će Michelangelo nekoliko godina nakon toga početi
oslikavati Sikstinsku kapelu, svjestan je činjenice da se on i danas s pravom
smatra jednim od najvećih umjetnika svih vremena.
Na taj način Enard demistificira i demitologizira ličnost
skulptora, slikara, pjesnika Michelangela, omogućava mu da progovori. To više
nije veliki renesansni genije koji je od nas toliko udaljen da i sam djeluje
poput mramorne skulpture, već je to čovjek sa svim svojim manama i vrlinama,
prijateljima i neprijateljima, željama i predrasudama. To je čovjek koji se
nikada ne kupa, kojeg obuzima groznica pri pogledu na savršenstvo ljudskog
tijela, čovjek koji noćima, manično, crta slona kojeg je ugledao na istanbulskoj
pijaci i grčevito jeca za mrtvim majmunom ljubimcem. Sve historijske činjenice
koje Enard navodi u romanu jasne su i provjerljive ‒ na kraju romana pisac
navodi spisak svih događaja, literature, pisama, dnevničkih bilješki,
artefakata u muzejima i privatnim zbirkama, koji su korišteni kao građa za
pisanje. Međutim, roman završava riječima „o ostalom ništa ne znamo“, pri čemu
upravo to o čemu ništa ne znamo otvara polje za fikcionalizaciju postojeće
historijske građe, ukazuje nam na činjenicu da o samom Michelangelovom iskustvu
boravka u današnjem Istanbulu ne znamo ništa.
Pored odnosa fikcije i fakcije u romanu je posebno naglašen odnos
Istoka i Zapada, kao i ženskog i muškog principa, pri čemu je Michelangelo
čovjek koji na Istok dolazi sa Zapada, bježi od pape Julija II ka Bajazidu
Drugom, i susreće se sa svijetom koji ga istovremeno plaši i zadivljuje.
Čitatelji, zajedno s Michelangelom, otkrivaju ljepotu carigradskih vrtova,
luka, arhitekture, muzike, plesa i mirisa koji se šire s pijace začina.
Međutim, ono što na Michelangelu ostavlja najviše traga jeste iznenadna
otvorenost i spremnost za ljubav prema drugom i drugačijem. Zaljubljuje se u
pjevačicu za koju na početku ne zna ni da li je muško ili žensko. S pjesnikom
Mesihijem, čija ljepota je navodno inspirirala njegovu viziju Adama koji
pokušava prstom dodirnuti prst božiji, razvija blisko prijateljstvo, nježnu
ljubav i strast, što će ga u konačnici spasiti od sigurne smrti.
Ono što ovaj roman čini posebnim čitateljskim iskustvom jesu svojevrsni
procjepi u tekstu gdje do izražaja dolazi važnost samog pripovijedanja,
priče koja postaje poput živog bića. Naime, glas sveznajućeg pripovjedača u
nekoliko navrata doslovno razbija pripovijedanje u prvom licu, a nije slučajno
što tada pripovijeda žena o kojoj na početku romana ne znamo ništa. Njeno
pripovijedanje djeluje poput poezije. To je glas žene s Istoka koja upoznaje
muškarca sa Zapada; on je ne razumije, ne govori njen jezik, ali je sluša i
zaljubljuje se, ona mu priča o svijetu koji je mrtav, o svojoj porodici, o
grobu svoje majke, o jednom vremenu koje je prošlo. Pri tome naglašava kako ga
ne želi zabavljati pričama do zore, ona ne želi biti poput Šeherzade, ne želi
prenositi one velike priče, ona jeste Priča koja može ugroziti, uzeti
ili spasiti život. Kao što Šeherzada koristi priču i pripovijedanje da doslovno
kupi vrijeme i produži svoj život, tako i jedini ženski lik u Enardovom romanu
koristi pripovijedanje kao najvažnije sredstvo za uspostavljanje intimnog
odnosa s Michelangelom. Ona, kojoj je naređeno da ubije Michelangela, u svojim
rukama, upravo zahvaljujući pričama, drži njegov život, a da on toga nije ni
svjestan.
Drhtiš. Ne želiš me? Onda poslušaj. Bilo jednom u jednoj dalekoj
zemlji... Ne, neću ti pričati priču. Nije više vrijeme za priče. Doba
pripovijetki je prošlo. Kraljevi su divljaci koji ubijaju svoje konje pod
sobom; već dugo ne poklanjaju slonove svojim princezama. (25)
Roman Pričaj im o bitkama, kraljevima i slonovima, djeluje
poput čudesne skupine fragmenata, likova, događaja i sudbina koje vezuje jedna
te ista priča. Mathias Enard pokazuje kako roman u sebe usisava
historijske činjenice, spiskove Michelangelovih svakodnevnih potrebština,
njegova pisma braći Buonarrotu i Sangallu, postojanje nacrta Projekt mosta
preko Zlatnog roga, dijelove Vitruvijevog djela De arhitectura,
postojanje bodeža od crnog damasta koji je napravljen po Michelangelovom crtežu,
i omogućava im da djeluju kao jedna cjelina.
Bitno je napomenuti kako je ovaj roman prvi put objavljen 2010.
godine, da je na bosanski jezik preveden tek ove godine, te da, uprkos tome,
predstavlja izrazito uzbudljiv književni novitet. Mathias Enard će, kao pisac
koji dolazi iz Francuske, a koji je studirao arapski i perzijski jezik, te
živio na Bliskom istoku, čitateljima otvoriti vrata ka svijetu jednog od
najuzbudljivjih perioda evropske prošlosti s jedne strane, i ekspanzije
Osmanskog Carstva s druge strane. U skladu s time, ovaj roman je posebno
prijemčiv bosanskohercegovačkim čitateljima, ali i čitateljima iz zemalja regiona,
zbog historije i kulture koje su obilježene istovremenim uticajima s Istoka i
sa Zapada. Time se u potpunosti oneobičava prošlost i naše razumijevanje života
i djela renesansnog genija Michelangela.