Pričaj im o bitkama, kraljevima i slonovima kao hommage priči, pripovijedanju, historiji i umjetnosti

Knjiga: Mathias Enard, Pričaj im o bitkama, kraljevima i slonovima, Sarajevo, Buybook, 2021.

Autorica: Zerina Kulović

Naglašavati važnost pripovijedanja, prenošenja starih, skoro pa zaboravljenih priča, čini se kao imperativ kojeg ispred svog petog romana Pričaj im o bitkama, kraljevima i slonovima, postavlja francuski pisac Mathias Enard. Naslov romana, kao i uvodni citat, dolaze iz Kiplingovog djela Life’s handicap: „Budući da su to djeca, pričaj im / o bitkama i kraljevima, o konjima / o đavolima, o slonovima i anđelima, / ali ne zaboravi im pričati o ljubavi / i sličnim stvarima.“ Pisac uzima jedan komadić iz životopisa velikog renesansnog umjetnika Michelangela i udahnjuje mu život, omogućava nam da zavirimo u mikrokosmos jednog čovjeka, jednog društva, pri čemu sama priča postaje svojevrsna glavna junakinja. Ovo je roman koji, na prvi pogled govori o bitkama, kraljevima i slonovima, međutim, pisac autoreferencijalno daje do znanja da je vrijeme stereotipnih, tzv. velikih priča o bitkama, kraljevima i slonovima prošlo, da je to roman o čovjeku, a ne heroju.

Fabula romana je vrlo jednostavna ‒ Michelangelo di Lodovico Buonarroti Simoni dobija poziv od carigradskog sultana Bajazida Drugog Pravednog da osmisli most koji će biti izgrađen na Zlatnom rogu, u današnjem Istanbulu, nakon što u tom poduhvatu nije uspio veliki Leonardo da Vinci. Međutim, siže kao specifičan raspored događaja izrazito je komplikovan. Tu do izražaja dolazi želja pisca, umjetnika, da pokaže način na koji se umjetnost suočava s politikom, društvenom situacijom u određenom trenutku, te način na koji se umjetnik suočava s nepoznatim, s drugima i drugačijima od sebe. Kada bismo grafički prikazivali odnos fabule i sižea u ovom romanu, on bi odgovarao odnosu historije kao vertikale, gdje je jasno definiran red i hijerarhija, i umjetnosti kao horizontale gdje vrijeme nije okamenjeno, svedeno na jasno određenu formu i time ograničeno.

U skladu s time, sveznajući pripovjedač nam daje do znanja da je svjestan Michelangelovog genija, svjestan je toga šta će se desiti s mostom na Zlatnom rogu, zna da će Michelangelo nekoliko godina nakon toga početi oslikavati Sikstinsku kapelu, svjestan je činjenice da se on i danas s pravom smatra jednim od najvećih umjetnika svih vremena.

Na taj način Enard demistificira i demitologizira ličnost skulptora, slikara, pjesnika Michelangela, omogućava mu da progovori. To više nije veliki renesansni genije koji je od nas toliko udaljen da i sam djeluje poput mramorne skulpture, već je to čovjek sa svim svojim manama i vrlinama, prijateljima i neprijateljima, željama i predrasudama. To je čovjek koji se nikada ne kupa, kojeg obuzima groznica pri pogledu na savršenstvo ljudskog tijela, čovjek koji noćima, manično, crta slona kojeg je ugledao na istanbulskoj pijaci i grčevito jeca za mrtvim majmunom ljubimcem. Sve historijske činjenice koje Enard navodi u romanu jasne su i provjerljive ‒ na kraju romana pisac navodi spisak svih događaja, literature, pisama, dnevničkih bilješki, artefakata u muzejima i privatnim zbirkama, koji su korišteni kao građa za pisanje. Međutim, roman završava riječima „o ostalom ništa ne znamo“, pri čemu upravo to o čemu ništa ne znamo otvara polje za fikcionalizaciju postojeće historijske građe, ukazuje nam na činjenicu da o samom Michelangelovom iskustvu boravka u današnjem Istanbulu ne znamo ništa.

Pored odnosa fikcije i fakcije u romanu je posebno naglašen odnos Istoka i Zapada, kao i ženskog i muškog principa, pri čemu je Michelangelo čovjek koji na Istok dolazi sa Zapada, bježi od pape Julija II ka Bajazidu Drugom, i susreće se sa svijetom koji ga istovremeno plaši i zadivljuje. Čitatelji, zajedno s Michelangelom, otkrivaju ljepotu carigradskih vrtova, luka, arhitekture, muzike, plesa i mirisa koji se šire s pijace začina. Međutim, ono što na Michelangelu ostavlja najviše traga jeste iznenadna otvorenost i spremnost za ljubav prema drugom i drugačijem. Zaljubljuje se u pjevačicu za koju na početku ne zna ni da li je muško ili žensko. S pjesnikom Mesihijem, čija ljepota je navodno inspirirala njegovu viziju Adama koji pokušava prstom dodirnuti prst božiji, razvija blisko prijateljstvo, nježnu ljubav i strast, što će ga u konačnici spasiti od sigurne smrti.

Ono što ovaj roman čini posebnim čitateljskim iskustvom jesu svojevrsni procjepi u tekstu gdje do izražaja dolazi važnost samog pripovijedanja, priče koja postaje poput živog bića. Naime, glas sveznajućeg pripovjedača u nekoliko navrata doslovno razbija pripovijedanje u prvom licu, a nije slučajno što tada pripovijeda žena o kojoj na početku romana ne znamo ništa. Njeno pripovijedanje djeluje poput poezije. To je glas žene s Istoka koja upoznaje muškarca sa Zapada; on je ne razumije, ne govori njen jezik, ali je sluša i zaljubljuje se, ona mu priča o svijetu koji je mrtav, o svojoj porodici, o grobu svoje majke, o jednom vremenu koje je prošlo. Pri tome naglašava kako ga ne želi zabavljati pričama do zore, ona ne želi biti poput Šeherzade, ne želi prenositi one velike priče, ona jeste Priča koja može ugroziti, uzeti ili spasiti život. Kao što Šeherzada koristi priču i pripovijedanje da doslovno kupi vrijeme i produži svoj život, tako i jedini ženski lik u Enardovom romanu koristi pripovijedanje kao najvažnije sredstvo za uspostavljanje intimnog odnosa s Michelangelom. Ona, kojoj je naređeno da ubije Michelangela, u svojim rukama, upravo zahvaljujući pričama, drži njegov život, a da on toga nije ni svjestan.

Drhtiš. Ne želiš me? Onda poslušaj. Bilo jednom u jednoj dalekoj zemlji... Ne, neću ti pričati priču. Nije više vrijeme za priče. Doba pripovijetki je prošlo. Kraljevi su divljaci koji ubijaju svoje konje pod sobom; već dugo ne poklanjaju slonove svojim princezama. (25)

Roman Pričaj im o bitkama, kraljevima i slonovima, djeluje poput čudesne skupine fragmenata, likova, događaja i sudbina koje vezuje jedna te ista priča. Mathias Enard pokazuje kako roman u sebe usisava historijske činjenice, spiskove Michelangelovih svakodnevnih potrebština, njegova pisma braći Buonarrotu i Sangallu, postojanje nacrta Projekt mosta preko Zlatnog roga, dijelove Vitruvijevog djela De arhitectura, postojanje bodeža od crnog damasta koji je napravljen po Michelangelovom crtežu, i omogućava im da djeluju kao jedna cjelina.

Bitno je napomenuti kako je ovaj roman prvi put objavljen 2010. godine, da je na bosanski jezik preveden tek ove godine, te da, uprkos tome, predstavlja izrazito uzbudljiv književni novitet. Mathias Enard će, kao pisac koji dolazi iz Francuske, a koji je studirao arapski i perzijski jezik, te živio na Bliskom istoku, čitateljima otvoriti vrata ka svijetu jednog od najuzbudljivjih perioda evropske prošlosti s jedne strane, i ekspanzije Osmanskog Carstva s druge strane. U skladu s time, ovaj roman je posebno prijemčiv bosanskohercegovačkim čitateljima, ali i čitateljima iz zemalja regiona, zbog historije i kulture koje su obilježene istovremenim uticajima s Istoka i sa Zapada. Time se u potpunosti oneobičava prošlost i naše razumijevanje života i djela renesansnog genija Michelangela.