New

U potrazi za čovjekom

Podnaslov: „Moj istok i moj zapad nepojamni su, nejasni su i moj jug i moj sjever”

Knjiga: Burhan Sönmez, Labirint, Sarajevo, Buybook, 2020.

Autorica: Sabina Čuturić
 
Leži li sloboda čovjeka (a tako i društva) u pamćenju ili zaboravljanju prošlosti? Ovakvim pitanjima turski romanopisac Burhan Sönmez korak po korak čitaoca uvlači u svijet koji postepeno zadobija obrise beskonačnog labirinta. Njegovo četvrto po redu prozno ostvarenje svojim nas naslovom kao i uvodnim motom o ogledalu i labirintu neumitno upućuje na Borgesovu istoimenu zbirku kratkih priča i eseja iz 1962. godine. Iako Borgesov magijski realizam nije ton kojim odzvanja Sönmezov Labirint, oba pisca svojim  književnim jezicima u književne obzore svog vremena ukotvljuju egzistencijalne enigme poput one o vremenu, identitetu i imaginaciji.
 
Identitet - potreba ili teret modernog čovjeka
Glavni junak Boratin (kojeg bismo prema književnoj tradiciji prije smjestili u grupu anti-junaka) budi se u svom stanu u Istanbulu kao čovjek potpuno čist od svoje prošlosti, a time i od svog identiteta. Njegovi daljnji koraci pokušaji su da otkrije sebe sadašnjeg, ali i onog sebe koji je pokušao izvršiti samoubistvo skokom s Bosforskog mosta. Dok korača među stvarima i ljudima iz svog prošlog života pokušavajući osvijestiti svoju ličnost, Boratina ujedno proganja jedno neodložno pitanje: šta ako čovjekov identitet nije konstanta, već floskula kojom se ljudi služe kako bi stvorili osjećaj sigurnosti i stabilnosti u vremenu koje teče i mijenja ih? Ne mogavši naći poveznice sa gitarama na kojima je nekad svirao, djevojkama koje je volio i ljudima koji su njega voljeli, u panici se sve češće okreće ogledalu koje mu treba, štaviše mora dati odgovor na pitanje: ko sam ja? Drugi pak Boratina ne žale zbog gubitka pamćenja, već mu na tome zavide. Sa pamćenjem on je izgubio i svoju prošlost, oslobođen je od onog što jeste, ili onog što se mora biti. Zar to nije ono što moderni čovjek, raskrstivši sa tradicijom, nacionalnim, religijskim, kulturnim i svim drugim predznacima teži postići? S druge strane, šta ostaje čovjeku kada raskrsti sa svim ovim? Iz ovog isijava jedan moderni nihilizam koji teži pesimizmu. “Još jedanput shvatih da nisam siguran ni u šta izvan svog tijela. Postoje li oni što su sigurni u nešto izvan svojih tijela?”

Roman mjesta i roman vremena
Sönmezov Istanbul mnogo je više kulisa nego akter ovog njegovog djela, i to spočetka vanjska, a potom sve više unutarnja, psihološka kulisa. Istanbul ovdje ne nastupa u svoj svojoj punoći i posebnosti, već kao jedan velegrad, sličan onim evropskim i svjetskim, čija vreva i surovost doprinose općoj atmosferi izgubljenosti i besciljnosti. Istanbul je žamor i haos kojeg Boratin posmatra i osluškuje kroz prozor svog stana, a onda ga stavlja na vagu na čijem je suprotnom tasu Nehirdže, njegov rodni kraj, i između ova dva tereta bezuspješno bira sve do samog kraja. Odlučivši se konačno za povratak u Nehirdže, a time i u jednostavnost i naivnost djetinjstva, Boratin će otkriti da ova odluka i nije bila na njemu te da je njegova sudbina ipak tu, u velikom Istanbulu.  Roman ovom igrom propituje odnos modernog čovjeka i grada, ali i čovjekovu naviku da sebe pripisuje određenom mjestu, a  mjesto pripisuje sebi.
Sönmezov roman još intenzivnije propituje značaj vremena za čovjekov identitet. Čini se da su prošlost, sadašnjost i budućnost u vječnoj borbi za prevlast nad čovjekom. Boratin se svim silama trudi otkriti svoju prošlost jer vjeruje da mu samo ona može reći istinu. “Ne danas nego juče je ono što je vrijedno, a prekjuče je, pak, opet još vrijednije.“ Iako nedostupan za svoju prošlost, on ne uspijeva pobjeći jednom zajedničkom čovječanskom usudu i prošlosti. Na ovo podsjeća bol u njegovom rebru (bol pračovjeka Adama) i bol na licima figura Krista i Marije, za koje nikako ne može razlučiti kad su to oni tačno živjeli.  Ovdje vrijeme samo sebe ne dijeli na prošlo i buduće, ono je kod Sönmeza jedna neprekinuta struja koja slobodno zapljuskuje čovjeka, neprestano donoseći i odnoseći istinu o njemu.

Labirint – tematska i strukturalna okosnica romana
Sönmez povlači crte labirinta kako na tematskom tako i na strukturalnom planu svog teksta. S tematskog aspekta, Boratinove misli u formi pitanja granaju se i zapliću jedna u drugu bez početka i kraja. Osjećaj bezizlaznosti i bespomoćnosti koji muče Boratina leže, moguće je, u svijesti da ova pitanja ne muče samo njega – on je nabasao na pitanja koja će se, prije ili kasnije, svakome otkriti. U njihovoj neizbježnosti leži njihova moć i čovjekova slabost. Ovu opću atmosferu bezizlaznosti koja čitanje Sönmezovog djela čini iskustvom sličnim čitanju Kafkinih ostvarenja dodatno produbljuje i struktura teksta, odnosno radnje koja je u njemu izložena. Radnja ovdje ne poznaje određeni pravilni razvoj, scene se nižu jedna za drugom bez dodatnih uputa o mjestu i vremenu koje bi priču strukturirale. Pozicija pripovjedača također nije sasvim jasna – personalni i sveznajući pripovjedač se smjenjuju ne dopuštajući nam da u potpunosti uhvatimo tok priče. Na mnogim mjestima ona prerasta u tok svijesti, a tada čitalac u potpunosti gubi širu sliku priče koju prati. Na drugim pak mjestima glavni tok priče prekinut je drugim, kraćim. Nekada se oni protežu i u daleku prošlost i time prividno iskaču iz zadanih okvira pripovijedanja, dubinski pak dodajući još jedan smisao priči. Ovim sužavanjem i širenjem perspektive, mijenjanjem pripovjedačkog kolosijeka ali i zadržavanjem jedne osnovne atmosfere ili boje teksta ovaj egzistencijalistički pisac vješto plete labirint kao stvarnost modernog čovjeka i njegovog društva.  
U konačnici, svojom suptilnom intertekstualnošću koju pokazuje kako na idejnom, tako i na realizacijskom planu, ovaj roman turskog romanopisca svjedoči s jedne strane o vrijednosti književnosti koju ovaj autor stvara, a sa druge strane daje zaključiti kako moderni čovjek, njegova pitanja i problemi nadilaze okoštale podjele i razlike poput onih kulturnih. Istok i Zapad više nisu temeljne i gotovo svete odrednice u formiranju pojedinca niti zajednice. I jedan i drugi su u labirintu savremenosti nepojamni, nejasni i teže ka tome da budu redefinisani ili konačno uništeni. Ovako čitan, Sönmezov roman je, u konačnici, humanistički. On je još jedan od mogućih puteva u vječnoj potrazi za čovjekom.  

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku