New

Ljudsko postojanje i (ili) strah i patnja

Knjiga: Drago Glamuzina, Drugi zakon termodinamike, Sarajevo, Buybook, 2021.


Autor: Senad Arnaut


 

Koja je donja granica entropije za čovjekova subjektivna osjećanja patnje, boli, tjeskobe i straha, prije nego dođe do nepovratnog nereda, raspada i njegove konačne razgradnje na fragmentirane dijelove postojanja? Čega se sramimo? Šta je ono što krijemo u zakucima svojih misli i od samih sebe? To su pitanja s kojima Drago Glamuzina suočava likove, kao i čitatelje svoga romana Drugi zakon termodinamike, koji je objavljen početkom ove godine. Naslov Drugi zakon termodinamike kao jaka pozicija teksta već privlači čitateljevu pažnju jer je prilično neobičan – dolazi iz polja fizike, i već se pitamo kakva će njegova uloga biti u svijetu samog umjetničkog djela. Naslov ukazuje na piščevu potrebu da tematizira odnos nauke i umjetnosti, da propituje njihove granice. Dakle, autor pokazuje kako umjetnost zazire u one aspekte ljudskog postojanja do kojih nauka i filozofija ne mogu doći.


Radnja romana ima dekameronski tok – roman ima jasno definisan okvir, grupa umjetnika se okupila u kući jednog od njih ‒ Zorana Ferića kako bi se družila s američkim piscem Jonathanom Franzenom. Tu se autor poigrava s odnosom stvarnosti i fikcije, pri čemu u svojim intervjuima naglašava da likovi Jonathana Franzena i Zorana Ferića u romanu nisu zapravo podudarni sa stvarnim osobama ‒ Jonathanom Franzenom i Zoranom Ferićem. Dakle, autor kao likove svog romana postavlja pisce koji dijele ime i prezime sa stvarnim piscima, pri čemu je bitno napomenuti da je Jonathan Franzen zaista bio u Zagrebu, što predstavlja postmodernističku igru odnosa svijeta stvarnosti i svijeta umjetničkog djela. U skladu s time, čitatelji koji su upoznati s tekstovima, likom i djelom Jonathana Franzena i Zorana Ferića, nužno će uključiti to čitateljsko iskustvo i poznavanje u čitanje ovog romana.


Grupa umjetnika koji su istovremeno prijatelji s različitim međusobnim odnosima i prošlostima, okuplja se u jednom prostoru kojeg definira intimna atmosfera iz čega proizlazi pripovijedanje kratkih priča koje obilježava nagli zaokret, što nekada zalazi i u onostrano. Izborom početne situacije i dinamičkih motiva koji pokreću radnju, autor pokazuje da je poznavatelj tradicije i historije svjetske književnosti. Stoga, radnja romana teče dekameronskim tokom, ali je ispripovijedana u prvom licu ‒ pripovjedač otvara i zatvara radnju, njegova tačka gledišta je obojena emocijama, subjektivna je i nepouzdana. Međutim, onda kada drugi likovi pripovijedaju svoje priče, onda se tačka gledišta mijenja od jednog do drugog, što podsjeća na dramske situacije gdje likovi govornom radnjom kroz svaki monolog i dijalog izražavaju suštinu svoga bića.


Nakon što Franzena „proguta noć“, društvo umjetnika već u iščekivanju njegova povratka „nabrijano“ muzikom, alkoholom i drogama, na prijedlog jednog od likova romana – Svena, pristaje da ispriča jednu svoju krvavu priču ‒ priču o sebi, konkretan događaj kojeg se stide i kojeg se nerado i sami prisjećaju. Sven kao inicijator daljnje radnje u romanu postavlja jasna pravila: ispovijest svakog od njih mora biti istinita, „nešto što nas je odvalilo, promijenilo nam život, čega se sramimo ili bojimo. I što nismo nikad nikom ispričali“ (40). Moramo se pitati zbog čega likovi pristaju da ispričaju po jednu takvu priču, nakon što su proveli veliki dio večeri jednostavno ispunjavajući referencijalnu funkciju jezika, razgovarajući o općim temama koje se ne tiču njihove intime. Dekameronska situacija pruža atmosferu iz koje se rađa Svenova ideja o pričanju istinitih priča, što djeluje kao nužno i neophodno olakšanje za sve njih. Iz njihovih priča, postaje nam jasno da su to ljudi koji su predugo šutali i u tajnosti držali važne aspekte vlastitog života, zbog straha od osude, neprihvatanja, negodovanja drugih itd.


Intimna atmosfera, pažljivo biran raspored sjedenja u skučenoj prostoriji sa četrnaest likova naglašava njihove odnose: međusobno se poznaju dugi niz godina, neki od njih su u braku ili otvorenim vezama, neki se poznaju iz propalih veza, sa sobom nose dijelove zajedničke prošlosti, a večerašnje pripovijedanje može promijeniti nečiji sud i mišljenje o njima. Likovi romana u svojim četrdesetim / pedesetim godinama, izlupani i izgaženi životom, ispovijedaju nam priče o propalim ljubavima i brakovima, voajerizmu, dubokom transcedentnom / religijskom ubjeđenju, lažima, seksualnim zlostavljanjima, ratnim zločinima, fetišima, ličnim katarzama, maštarijama pred spavanje itd. Događaji koji su njihovu egzistenciju doveli do onih situacija u kojima se patnja, mučna borba s vlastitim strahovima i demomina pretaka u nužnu svakodnevnu borbu za život, koji je daleko od njihove pjesničke utopije.


Likovi romana Drugi zakon termodinamike izražavaju se slobodno, a polifonijska romaneskna struktura omogućava da vode ravnopravan dijalog, iako su neki od likova u zategnutim odnosima. Na taj način autor ogoljuje likove svoga romana, prikazuje nam ih onakvim kakvi zaista jesu, omogućava da s njima stupimo u izravan dijalog, osjetimo njihove strahove i zađemo u mizerije duševnog i društvenog raskola. Vidimo ih okupljene u polumračnoj prostoriji, izobličene i utučene, sa strahom u očima, dovedene do apsurda – tačke postojanja gdje ni sami sebe ne mogu prepoznati, a svaka mogućnost da se nešto učini čini se uzaludnom i ništavnom.


Drago Glamuzina perom virtuoza rasplet romana dovodi na prag fantastičnog događanja – gomilu nesklada i želju za bijegom može razriješiti i raspetljati samo „grom iz vedra neba“, a predstavlja vrhunac djelovanja drugog zakona termodinamike, pokušaj leta i skok u prazno (pokretač ovog niza ispovijedi, Sven, doslovno otkriva tetovažu krila na leđima i skače kroz prozor). Taj skok nas prebacuje iz okvira dekameronskog pripovijedanja u stvarnost koja nas okružuje. Stvarnost jednog nakrnjenog, tranzicijskog i na temeljima dekadence postavljenog društva, u kome i slušanje muzike umjetnika koji već odavno ne živi u tom gradu može se protumačiti kao politička opredijeljenost koju valja utamnučiti, prognati i osuditi.


Mogli bismo reći kako novi roman Drage Glamuzine predstavlja nevjerovatno iskreno književno djelo, koje putem pripovjedačke jednostavnosti izražava kompleksnost ljudskog bića, transcendentalnu duhovnost i surovu tjelesnost, eros i thanatos. U skladu s time, Drugi zakon termodinamike lišen je patetičnosti, likovi ne nabrajaju svoje probleme, oni izražavaju vlastite i skrivene svjetove, i u datom trenutku, makar na jednu noć, vjeruju u komunikaciju kao dijaloško prodiranje u drugog. Iznoseći svoja unutrašnja previranja i strahove, likovi se obraćaju čitaocu, zalazeći na taj način u svjesno zametene dijelove naše prošlosti, razbijaju čahuru komfora u kojoj se nalazimo, ukazuju na jaz između istine sahranjene u nama i istine koju živimo – mrtva je koja još ni ne zna da je mrtva.


Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku