Trenuci spašeni od prolaznosti
Knjiga: Selvedin Avdić, Autobusne bilješke,
Vrijeme Zenica, 2021.
Autorica: Sara Tomac
Autobusnim peronima prosječan putnik ili
prolaznik teško da će pripisati ljepotu. Zbog njihove jednoznačne tranzitne
uloge na mapama naših gradova, bljedunjave arhitekture s koje viču neoni pekara
i mjenjačnica te kakofonije ljudi, golubova i motora, radije će ih možda
doživjeti kao mjesto na kojem poetičnost prestaje. Slučaj je, srećom, obratan s
bosanskohercegovačkim spisateljem Selvedinom Avdićem. On je dosad objavio
hvaljene i od kritike izvrsno dočekane romane Sedam strahova i Kap
veselja, zbirku priča Podstanari i drugi fantomi te takozvanu
intimnu monografiju Moja fabrika, a njegova najnovija knjiga zbirka je
proznih fragmenata Autobusne bilješke. U njoj zatičemo putnika Avdića
dok nadahnuće pronalazi upravo na peronima, u šoferima, putnicima i autobusnim
linijama.
Naslov knjige poprilično doslovno definira njen sadržaj i formu –
skup je to zapisa koje je Avdić bilježio desetak godina, i to ponajviše
putujući autobusom na relaciji Zenica, u kojoj živi, i Sarajevo, u kojem radi. Motivacija
iza zapisa nagoviještena je u uvodu knjige, gdje je citiran ulomak iz romana Kap
veselja u kojem pripovjedač govori o svojoj naklonosti prema promatranju
ljudi. Avdićevi zapisi veoma su kratki, oformljeni uglavnom u nekoliko
rečenica, a organizirani su u deset ciklusa. U njima se spajaju dokumentaristički
i lirski stil – autor bilježi ljude na autobusnim peronima i stanicama,
suputnike u autobusima, gradove i pejzaže koje promatra kroz prozor, misli koje
mu bljesnu ili ga okupiraju; posljednji je pak ciklus, Putovanja po sobi,
izravan produkt izolacije tijekom pandemije.
Avdićeve su bilješke neposredne, lišene pretencioznosti i
ostavljaju dojam autorova živog zanimanja i obzirnosti za druge. Konstantno
prisutan element u knjizi je citatnost – neke autore i umjetnike Avdić čita
tijekom putovanja, dogodovštine nekih prepričava, ideje i citate nekih uklapa u
fragmente. Tu su, između ostalih, Semezdin Mehmedinović, Daša Drndić, Josip
Vaništa i D. H. Lawrence. Koristi i motive iz popularne kulture pa, primjerice,
spominje glazbenu emisiju Idol, pjesmu Monlight Mile Rolling Stonesa,
ili novogodišnji koncert Ramonesa, kod svih i u svemu nenametljivo pronalazeći
neki poticaj i oslonac za svoju ideju, doživljaj ili uspomenu. Kroz dijapazon
ljudi koje čitatelj u bilješkama susreće naslutiti se može i autorova izrazita
društvena osjetljivost i angažiranost, što ponajviše do izražaja dolazi u ciklusu
Migranti, gdje niže poneke potresne, poneke crnohumorne, poneke
suosjećajne crtice. Zapisi koji su, doduše, možda emocionalno najpotentniji
posvećeni su autorovom ocu – u njima jednostavne, ogoljene rečenice reflektiraju
neshvatljivost bolesti i smrti, dok u isti tren pomirljivo prihvaćaju prolaznost
i banalnost svega što sačinjava našu ljudskost.
Avdićevi zapisi djeluju meditativno i od čitatelja traže vrijeme
za njihovo promišljanje. Na sličan način autor i sam promatra svijet i život
oko sebe – pronicljivo ubire detalje i polagano upija njihovu prirodu, da bi
im, ovjekovječivši ih, dao neočekivani značaj. Kratkim interakcijama i
dijalozima svojih suputnika bilježenjem pojačava životnost, a dobrohotnim
promatranjem u čitatelju budi dragost i suosjećanje. Završeci zapisa često su
neočekivani – Avdić iz situacija i ljudi kojima svjedoči izvlači refleksivne,
aforistične zaključke, u pojedinačnom i konkretnom prepoznaje općeljudsko,
jezgrovito i filozofsko. Skakanje s jedne bilješke na drugu gotovo da je
nemoguće jer njegove rečenice vape za time da im čitatelj pozornost posveti još
jednom, shvati ih bolje, usvoji ih sporije. Kroz njih se promalja i autorova
suptilna rezigniranost, neprilagođenost tempu svijeta i labilan kritički i
buntovnički odmak od zahtjeva suvremenog društva. Melankolija, nostalgija,
nježna tuga – sve to snažno obavija njegovo skicirajuće pripovijedanje, a da ga
ne liši prozračnosti i poleta.
Zapisujući svoje doživljaje, susrete s ljudima i situacije u kojima se nađe, Avdić poput impresionističkog slikara zaustavlja određeni trenutak, hvata nijansu malog djelića svijeta i spašava ga od prolaznosti. I na peronima punima opušaka od cigareta, i na sjedalima ispunjenima znojnim i nervoznim tijelima on ukazuje na nešto iznenađujuće, nešto poticajno za introspekciju i refleksiju, nešto dovoljno vrijedno da bude zabilježeno, i obogaćuje to svojom erudicijom. Izreci da nije bitno odredište, već putovanje ovom knjigom Avdić daje ozbiljniji i rafiniraniji pandan, a suvremenom čitatelju rascjepkane pažnje lukavo nudi dubinu uvida zamaskiranu u kratkoću fragmenata. Bilo da se putuje doslovno ili samo figurativno, Autobusne bilješke izvrstan su primjer potrage i uspješnog pronalaska ljepote, začuđenosti i razdraganosti kroz prozorski okvir, i čine se savršenim, tihim i utješnim suputnikom.