Zulejha otkriva glas i jastvo
Knjiga: Guzelj Jahina, Zulejha otvara oči, Sarajevo,
Buybook, 2020.
Autorica: Petra Bolić
Nedovoljno
razrađenom i nedostatno uvjerljivom dokumentarističkom manirom uz tek povremeno
poetičan, a nečesto i zamoran kroničarski glas, Guzelj Jahina prenosi teškoće
življenja u tatarskome selu te potom u sibirskoj tajgi za vrijeme
dekulakizacije. Pokušaji gruboga, gotovo naturalističkog opisa staroga života i
početka progonstva, pretvaraju se u romantičarski prikaz života u Sibiru, a
usto su dragulji na kruni ovoga romana neminovno prvenstveno etnografske
pojedinosti i crtice iz tatarske kulture.
U ruskoj se književnosti od početka ovoga stoljeća odvija
svojevrsna smjena generacija. Stara garda postmodernista, na koje je još uvijek
snažno utjecala sovjetska semiotička kultura, polako je utrla put novim
arheolozima teksta, autorima koji se ponovno okreću stvarnosti zatrpanoj
diskursom. U dubinama socrealističkih jezičnih gomilanja pronalaze tragične
sudbine i egzotična mjesta koja kao da vape za time da postanu toposom novih
epova.
Tako se i međuknjiževna spisateljica tatarskih korijena
Guzelj Jahina uputila na jedno takvo prekapanje po prašnjavoj (ali svakako u
književnosti nedovoljno obrađenoj – ili bolje rečeno – prerađenoj) prošlosti i
izblijedjelim sjećanjima svoje bake, gdje je potom i pronašla pozamašan
materijal za svoj roman prvijenac Zulejha
otvara oči. U staljinističkome Sovjetskom Savezu sitna i ponizna
analfabetkinja Tatarka imena Zulejha udana je za mnogo starijega seljaka. Do
svoje je tridesete već rodila četiri kćeri, no sve su umrle nedugo nakon
porođaja. Ne očekujući ništa od vlastitoga života, pomirena je sudbinom i čak
zahvalna za takvo svoje bijedno i ništavno postojanje uz muža nasilnika, no
tijekom dekulakizacije suprug joj biva ubijen, a ona sama poslana u Sibir kao
klasni neprijatelj. Tamo među ljudima rađa sina kojega je začela tijekom braka,
spava s muškarcima i ženama u istim prostorijama, skida maramu, manje se moli,
postane i medicinska sestra i kuharica i najbolja lovkinja u naselju, a čak
započinje i ljubavnu vezu s komandantom, ubojicom vlastitoga supruga –
emancipacija u tragovima kao začin predvidljivoj fabuli. Ali da, Zulejha jest
otvorila oči, dekulakizacija ju je iščupala iz čvrstih ruku patrijarhata. Napokon
je otkrila vlastiti glas, naučila izgovarati ,,ja” te putem polako pronašla
vlastito jastvo.
Unatoč predvidljivosti, zanimljiv je to narativ posebno
zahvaljujući filmskome prezentu koji dinamizira siromašnu radnju svedivu na
nekoliko rečenica i pred nama se doista otvara čitak i lako prohodan roman koji
se na početku čitatelju zbog obujma možda i doimao zastrašujuće. Pa ipak, teško
se može odagnati misao da je autorica zaista i namjeravala stvoriti
monumentalno djelo vrijedno usporedbe s velikim ruskim društvenim romanima i
piscima kojima se i sama uspoređuje, ali je pritom blago posrnula. Roman tako
neminovno sadrži i zastarjele koncepte socrealizma, na neki način je to i bildungsroman, ali pred kraj, kolikogod
frivolno se to doimalo, ne može se ne usporediti s pustolovnim, čak i
ljubavnim, ali posebice i s heimatsromanom,
naime, svojom sentimentalnošću i melodramatičnosti te utopijskim opisima
novoga života i samoga toposa, ovaj roman prelazi tanku liniju ka
trivijalnosti. Još je to jedan pokušaj stvaranja velikoga povijesnog romana
kakve smo sve češće navikli dobivati u ruke posljednjih nekoliko godina. No,
baš poput Vošickog Marka Gregura
možda su i u ovome slučaju silne lovorike i nagrade pomalo neopravdane. Gregur
je barem uvjerljiviji u dokumentiranju građe, dok Jahina pokušava pogoditi u
srce, ali teško uspijeva. Snažna poetičnost u mnogim je sekvencama neosporiva,
pa ipak, u usporedbi sa slovenskim parnjakom ovoga romana Biljarom u Dobrayu Dušana Šarotara, ta se poetičnost pokazuje
gotovo neznatnom. Autorima je inicijalna inspiracija za odabirom teme vrlo
slična – Šarotara su na pisanje o borbi i položaju manjine pred i za vrijeme
Drugoga svjetskog rata nagnale upravo ispovijesti djeda. No, fragmentarni
dokumentarni ulomci ovdje čine čvrst okvir romana, a atmosferičnost je
nepobitno snažnija. Šarotar uspijeva čitatelja obaviti velom magle i hladnoće,
dočarati gacanje močvarama, a Jahina, na idealnome prostoru tajge jedva dočara
ledenu zimu. Usto, plošnost likova joj pritom zasigurno ne ide na ruku,
kolikogod ubacivala i fragmentarne epizode reminiscencija na prošle živote tih
,,bivših ljudi” uz promjenu pripovjedne perspektive, točnije pomak fokalizacije
personalnoga pripovjedača s protagonistice najčešće na njenoga usamljenog
komandanta i pomalo rastrojenoga prijatelja doktora. Likovi su u Sibiru samo
karikature i siluete bez preduboke karakterizacije, javljaju se tek da
Zulejhina sina Jusufa uče slikati i govoriti francuski, a većina ih je samo dio
mase. Do dolaska u Sibir likovi su imali i lica i glasove, posebice u vagonu
vlaka kojime su putovali u progonstvo. Nažalost, nevjerojatno duga sekvenca
putovanja prognanika vlakom zamišljena je kao najimpresivniji i centralni dio
romana, ali je arhetipski primjer u književnosti, već generički ustrojen obrazac
književne radnje, a bijeg pojedinaca kroz napukle daske vagona gotovo da
predstavlja klišej. Zanemarivanjem dubljega prikaza podvojenosti Zulejhinih
osjećaja vezano uz vjeru i ljubav, ali i gotovo nepostojećim razrađivanjem
međuodnosa s drugima, gubi se mogućnost za profiliranjem likova koji zajedno
prolaze nevjerojatnu kalvariju i time je ona potpuno umanjena, što i jest
glavna zamjerka romanu. Prikazi s kraja romana djeluju poput razglednica sa
slikama Ivana Generalića u maniri naive.
Takav romantičarski prikaz života ,,bivših ljudi” u Sibiru doima se poput izviđačkoga kampa s vlastitom saunom, kuhinjom i bolnicom. Gotovo se čini kao da mašinerija ulaga ispunjava utopijsku svrhu – dekulakizirani zatvorenici integrirani su u zajednicu solidarnosti i predano se odriču svake udobnosti buržoaskoga kapitalizma. Doista se nameće pitanje je li takva robinzonska idila valjan prikaz života preseljenika i njihovih emocionalnih stanja. Naime, čitatelja ne može šokirati čak ni podatak da svake zime umre trećina stanovnika – ta nam je činjenica servirana opušteno poput opisa Zulejhinoga serviranja ručka toga dana. No, kakogod, u prilog romanu ipak idu dvije činjenice: tematizira svakako nedovoljno zastupljenu temu u književnosti – onu dekulakizacije, a tatarske mu legende i bajke pune tajanstvenosti, antropomorfiziranih pripadnika faune, različitih fantastičnih bića i brojnih vrsta duhova usto donose etnografske urese od posebne vrijednosti.