New

Zulejha otkriva glas i jastvo

Knjiga: Guzelj Jahina, Zulejha otvara oči, Sarajevo, Buybook, 2020.


Autorica: Petra Bolić


 

Nedovoljno razrađenom i nedostatno uvjerljivom dokumentarističkom manirom uz tek povremeno poetičan, a nečesto i zamoran kroničarski glas, Guzelj Jahina prenosi teškoće življenja u tatarskome selu te potom u sibirskoj tajgi za vrijeme dekulakizacije. Pokušaji gruboga, gotovo naturalističkog opisa staroga života i početka progonstva, pretvaraju se u romantičarski prikaz života u Sibiru, a usto su dragulji na kruni ovoga romana neminovno prvenstveno etnografske pojedinosti i crtice iz tatarske kulture.

U ruskoj se književnosti od početka ovoga stoljeća odvija svojevrsna smjena generacija. Stara garda postmodernista, na koje je još uvijek snažno utjecala sovjetska semiotička kultura, polako je utrla put novim arheolozima teksta, autorima koji se ponovno okreću stvarnosti zatrpanoj diskursom. U dubinama socrealističkih jezičnih gomilanja pronalaze tragične sudbine i egzotična mjesta koja kao da vape za time da postanu toposom novih epova.

Tako se i međuknjiževna spisateljica tatarskih korijena Guzelj Jahina uputila na jedno takvo prekapanje po prašnjavoj (ali svakako u književnosti nedovoljno obrađenoj – ili bolje rečeno – prerađenoj) prošlosti i izblijedjelim sjećanjima svoje bake, gdje je potom i pronašla pozamašan materijal za svoj roman prvijenac Zulejha otvara oči. U staljinističkome Sovjetskom Savezu sitna i ponizna analfabetkinja Tatarka imena Zulejha udana je za mnogo starijega seljaka. Do svoje je tridesete već rodila četiri kćeri, no sve su umrle nedugo nakon porođaja. Ne očekujući ništa od vlastitoga života, pomirena je sudbinom i čak zahvalna za takvo svoje bijedno i ništavno postojanje uz muža nasilnika, no tijekom dekulakizacije suprug joj biva ubijen, a ona sama poslana u Sibir kao klasni neprijatelj. Tamo među ljudima rađa sina kojega je začela tijekom braka, spava s muškarcima i ženama u istim prostorijama, skida maramu, manje se moli, postane i medicinska sestra i kuharica i najbolja lovkinja u naselju, a čak započinje i ljubavnu vezu s komandantom, ubojicom vlastitoga supruga – emancipacija u tragovima kao začin predvidljivoj fabuli. Ali da, Zulejha jest otvorila oči, dekulakizacija ju je iščupala iz čvrstih ruku patrijarhata. Napokon je otkrila vlastiti glas, naučila izgovarati ,,ja” te putem polako pronašla vlastito jastvo.

Unatoč predvidljivosti, zanimljiv je to narativ posebno zahvaljujući filmskome prezentu koji dinamizira siromašnu radnju svedivu na nekoliko rečenica i pred nama se doista otvara čitak i lako prohodan roman koji se na početku čitatelju zbog obujma možda i doimao zastrašujuće. Pa ipak, teško se može odagnati misao da je autorica zaista i namjeravala stvoriti monumentalno djelo vrijedno usporedbe s velikim ruskim društvenim romanima i piscima kojima se i sama uspoređuje, ali je pritom blago posrnula. Roman tako neminovno sadrži i zastarjele koncepte socrealizma, na neki način je to i bildungsroman, ali pred kraj, kolikogod frivolno se to doimalo, ne može se ne usporediti s pustolovnim, čak i ljubavnim, ali posebice i s heimatsromanom, naime, svojom sentimentalnošću i melodramatičnosti te utopijskim opisima novoga života i samoga toposa, ovaj roman prelazi tanku liniju ka trivijalnosti. Još je to jedan pokušaj stvaranja velikoga povijesnog romana kakve smo sve češće navikli dobivati u ruke posljednjih nekoliko godina. No, baš poput Vošickog Marka Gregura možda su i u ovome slučaju silne lovorike i nagrade pomalo neopravdane. Gregur je barem uvjerljiviji u dokumentiranju građe, dok Jahina pokušava pogoditi u srce, ali teško uspijeva. Snažna poetičnost u mnogim je sekvencama neosporiva, pa ipak, u usporedbi sa slovenskim parnjakom ovoga romana Biljarom u Dobrayu Dušana Šarotara, ta se poetičnost pokazuje gotovo neznatnom. Autorima je inicijalna inspiracija za odabirom teme vrlo slična – Šarotara su na pisanje o borbi i položaju manjine pred i za vrijeme Drugoga svjetskog rata nagnale upravo ispovijesti djeda. No, fragmentarni dokumentarni ulomci ovdje čine čvrst okvir romana, a atmosferičnost je nepobitno snažnija. Šarotar uspijeva čitatelja obaviti velom magle i hladnoće, dočarati gacanje močvarama, a Jahina, na idealnome prostoru tajge jedva dočara ledenu zimu. Usto, plošnost likova joj pritom zasigurno ne ide na ruku, kolikogod ubacivala i fragmentarne epizode reminiscencija na prošle živote tih ,,bivših ljudi” uz promjenu pripovjedne perspektive, točnije pomak fokalizacije personalnoga pripovjedača s protagonistice najčešće na njenoga usamljenog komandanta i pomalo rastrojenoga prijatelja doktora. Likovi su u Sibiru samo karikature i siluete bez preduboke karakterizacije, javljaju se tek da Zulejhina sina Jusufa uče slikati i govoriti francuski, a većina ih je samo dio mase. Do dolaska u Sibir likovi su imali i lica i glasove, posebice u vagonu vlaka kojime su putovali u progonstvo. Nažalost, nevjerojatno duga sekvenca putovanja prognanika vlakom zamišljena je kao najimpresivniji i centralni dio romana, ali je arhetipski primjer u književnosti, već generički ustrojen obrazac književne radnje, a bijeg pojedinaca kroz napukle daske vagona gotovo da predstavlja klišej. Zanemarivanjem dubljega prikaza podvojenosti Zulejhinih osjećaja vezano uz vjeru i ljubav, ali i gotovo nepostojećim razrađivanjem međuodnosa s drugima, gubi se mogućnost za profiliranjem likova koji zajedno prolaze nevjerojatnu kalvariju i time je ona potpuno umanjena, što i jest glavna zamjerka romanu. Prikazi s kraja romana djeluju poput razglednica sa slikama Ivana Generalića u maniri naive.

Takav romantičarski prikaz života ,,bivših ljudi” u Sibiru doima se poput izviđačkoga kampa s vlastitom saunom, kuhinjom i bolnicom. Gotovo se čini kao da mašinerija ulaga ispunjava utopijsku svrhu – dekulakizirani zatvorenici integrirani su u zajednicu solidarnosti i predano se odriču svake udobnosti buržoaskoga kapitalizma. Doista se nameće pitanje je li takva robinzonska idila valjan prikaz života preseljenika i njihovih emocionalnih stanja. Naime, čitatelja ne može šokirati čak ni podatak da svake zime umre trećina stanovnika – ta nam je činjenica servirana opušteno poput opisa Zulejhinoga serviranja ručka toga dana. No, kakogod, u prilog romanu ipak idu dvije činjenice: tematizira svakako nedovoljno zastupljenu temu u književnosti – onu dekulakizacije, a tatarske mu legende i bajke pune tajanstvenosti, antropomorfiziranih pripadnika faune, različitih fantastičnih bića i brojnih vrsta duhova usto donose etnografske urese od posebne vrijednosti.


Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku