Tragika patrijarhalnog života u romanu Pod oba sunca Ognjena Spahića
Knjiga:
Ognjen Spahić, Pod oba sunca, Zemun, Kontrast, 2020.
Autorica: Nermana Arnautović
Pod oba sunca četvrti je kratki roman Ognjena Spahića objavljen 2020. godine. Njegova
radnja odvija se na Jadranu, u svjetioniku, dvadeset sedam godina nakon
crnogorsko-dubrovačkog rata iz 90-ih godina 20. st. Glavni likovi jesu bračni
par Branimir Bato Lončar, bivši komadant Jugoslovenske narodne armije, i
njegova supruga Danica. Njih dvoje u svjetionik dolaze po kazni – Bato je usmrtio
trojicu Hrvata, nakon što mu je jedan od njih opsovao dijete. Zaplet počinje
dolaskom u svjetionik drugog, mlađeg bračnog para Mitra i Nevene. Batina pobuna
njihovom smještaju u dvorište svjetionika zasnovana je na želji da se održi prividan
mir koji vlada u njegovom i Dankinom životu, mir u „svijetu kojeg su gradili
skupa“.
Roman prati
naizmjenična ispovijedanja ovih četiriju likova u kombinaciji s naratorovim glasom.
To višeglasje doprinosi autentičnosti i uvjerljivosti priča u kojima nas svaki
lik izvještava o svojim nedaćama iz prošlosti. Time se otkriva glavna poveznica
među likovima – bračna jalovost. Koliko
je ona bitna za (ne)opstanak njihovih brakova, saznajemo u nastavku romana kada
Bato i Danka pozivaju Mitra i Nevenu na večeru. Tada Mitar govori da su se on i
Nevena dogovorili kako ne žele imati djecu, na što se Nevena i Bato naljute.
Ona se buni jer to nije istina, a Bato zato što, ne znajući za Mitrovu neplodnost,
smatra da je takav dogovor ludost. Taj je događaj ujedno i okidač za dalje radnje
u romanu – Nevena i Danka odluče pobjeći, zbog čega Bato ubija Danku, zatvara
Mitra i Nevenu u spavaću sobu, a potom ubija i sebe.
Pod oba sunca jeste roman koji u sebi krije tragiku patrijarhalnog života stoga
što se mir i sreća njegovih junaka ne mogu uspostaviti, a da se jedan od
bračnih drugova ne ostvari kao roditelj, pri čemu se sva krivica te
nemogućnosti prebacuje na drugu osobu. Bračna
jalovost prouzrokuje životnu jer takvo
uvjerenje ostavlja posljedice na ponašanja likova. Ona je u osnovi motivacije
svih likova i usmjerava ih k jednoličnom životu, koji su isprazni, otuđeni i
nemoćni. Datu promašenost Danka i Mitar u početku pokušavaju prevazići, što je
i razumljivo s obzirom da su oni i odgovorni
za nastavak porodične loze jer su neplodni. Njihova borba pokrenuta je upravo
krivicom, a ne ljubavlju prema drugom jer Dankino priznanje – „Volim ja moga
Bata. Nije da ga ne volim (…) Davno je to bilo kad smo se voljeli u isto
vrijeme. Sad je drugačije", odnosno Mitrovo – "Volim Nevenu. Nije da je ne volim.
Ali s godinama sve teže podnosim osjećanje zagušljive praznine koja se prostire
među našim egzistencijama“, govori da u njihovim odnosima nema ni emocija, zbog
kojih bi im život bio lakši i ljepši. I Bato i Nevena isto priznaju. Na osnovu
toga saznajemo da su ova četiri lika u začaranom krugu, u kojem glavnu ulogu
imaju sjene prošlosti, nemogućnost promjene, beznadežnost i kajanje.
Moglo bi se
pretpostaviti da je motivisanost likova prouzrokovana crnogorsko-dubrovačkim ratom
koji je u pozadini romana. Međutim, samo je Batina prošlost u vezi s njim, dok
je Dankina najprije ovisna o suprugu. Istina, Bato se kaje jer je ubio trojicu
Hrvata, ali razlog ubistvima nije rat, nego, kako je već spomenuto, mrtvo
dijete. Preostala dva lika u potpunosti su izolirani iz ratnog konteksta. Opisa
rata ne nedostaje u onim dijelovima romana u kojima naratorovu ulogu preuzima
Bato, tako da ukoliko je Spahić i želio u svoj roman unijeti mrlju iz prošlosti
svoje države, u tome je uspio preko lika Bate koji se referiše na „generala
Zirojevića i njemu slične“. Rat je dovoljno uveden u roman da bi se o njemu i
njegovim zločinima govorilo, ali on kao glavna prekretnica izostaje.
Kraj romana vodi
k smrti kao spasu i pronalasku smisla. Bijegom od Bate Danica prva odlazi u
smrt jer zna da ni život izvan svjetionika nije dobar. Gdje god da ode, neće
biti sretna jer ne može roditi. Izlaz u smrti vidi i Bato koji se, nakon što
otjera Mitra i Nevenu u spavaću sobu ne bi li napravili dijete, ubija u
svjetioniku. Gašenje svih svjetala
prije samoubistva predstavlja potpuni mrak – onaj koji je paleći svjetionik
svaku noć dvadeset sedam godina osvjetljavao drugima put, sam ga sebi nije
mogao osvijetliti. Potpuni mrak u skladu je sa scenom u spavaćoj sobi jer Mitar
mora priznati Neveni svoju jalovost,
čime će se i njihov brak u konačnici raspasti. Zaključivši svoj roman smrću kao
jedinim smislom u kojoj je kraj svim problemima, ali i novi početak, smrću kao
bijegom, spasom i olakšanjem, Spahić je dosljedan poetici egzistencijalizma.
Roman Pod oba sunca u 21. st. otvara problematiku
patrijarhalnog svijeta u postjugoslovenskom kontekstu rata i stradanja. U
romanu se ne prikazuje samo život ovih dvaju bračnih parova, nego se čitaoci suočavaju s njihovim svjetionicima, jalovostima i ispraznostima patrijarhalnog
svijeta, razlozima ratovanja, (ne)moći, besmislom svakodnevnice i pustoši u
kojoj danas žive. Taj nas svijet informiše da i brak i rat imaju smisla jedino
ako služe potomstvu – očuvanju kolektiva i nacije. Dijete je osiguravalac
prestiža i ugleda, priznanja i snage u porodice i zajednici. Osim poroda, roman
se dotiče i braka kao institucije u kojoj se svakodnevno sputavaju nagoni te ženinog
stišanog glasa kroz likove Danke i Nevene. Ta pitanja Spahić je vrlo vješto
utkao u scene trpljenja, sputavanja, žrtvovanja i u pobuni na samom kraju.
U vezi s
patrijarhalnim svijetom stoji i Batina grubost prema psu Josephu (roman počinje
tako što ga Bato ubija) kojeg mu je darovao njegov bivši ratni prijatelj nakon
što je saznao da su on i Danka ostali bez djeteta. Pas u odnosu na dijete
dodatno urušava Batinu epsku figuru muškarca ako uzmemo u obzir da se Bato
tokom cijelog romana još uvijek ponosi na čin vojnog komadanta. Sukobljavanje
različitih uloga u istom liku tokom romaneskne prošlosti, odnosno sadašnjosti, Spahić
koristi kako bi pokazao veliku promjenu u njegovom životu s kojom se nije mogao
suočiti. Spoznanje svoje traume vodi k bježanju od samog sebe – što opravdava
činjenica da je Bato tek poslije četiri godine od djetetove smrti otvorio tu
temu s Dankom, prema kojoj je nasilan – Spahić je to prikazao
upotrebom žargonizama i vulgarizama.
Naziv romana možemo čitati u značenju osvjetljavanja, odnosno otkrivanja istina o patrijarhalnom svijetu na primjeru dvaju bračnih parova. Oba sunca jesu oba bračna svijeta, koja postoje istovremeno, a koja su jednako udaljena jedni od drugih i jednako nesretna zbog okova koji su sami sebi nametnuli. Jedina je razlika koliko dugo likovi žive pod tim okovima trpljenja i nedorečenosti. Dok rat i ratna dešavanja iz Batine prošlosti još jednom tek usputno svjedoče dehumanizaciji i destrukciji života te otvaraju pitanja o (ne)pravdama.