Kaplanova poetika svakodnevice
Podnaslov: Dubravske priče Almina Kaplana su zanimljivo i uzbudljivo štivo, velike poetske snage koje čitaocu nude mogućnost da zaroni u jedan specifičan i ne tako poznat svet, ruralni svet stanovnika Dubravske visoravni i njihovu svakodnevicu
Knjiga:
Almin Kaplan, Dubravske priče,
Buybook, Sarajevo 2020.
Autorica:
Stefana Pekez
Almin
Kaplan, bosanskohercegovački pisac mlađe generacije, sudeći prema dosad
objavljenim delima, kritikama kao i književnim priznanjima, ističe se kao jedan
od darovitijih i autentičnijih glasova ne samo na bosanskohercegovačkoj već i
na regionalnoj savremenoj književnoj sceni. Kaplan je svoju zvaničnu književnu
karijeru započeo objavljujući poeziju i već bio etabliran pesnik, s nekoliko
zbirki i književnih nagrada za poeziju iza sebe kada objavljuje prvi roman.
Nije
retkost da i prozni pisci počnu pišući pesme, paralelno pišu prozu i poeziju
ili se okušavaju kao pesnici, ali uprkos
tome nije tako čest slučaj da neko postiže uspeh i na jednom i na drugom polju. Alminu Kaplanu je pošlo za rukom da se istakne i kao
pesnik i kao prozaista, što svedoči o njegovom talentu. Ipak pogrešno bi bilo
reći da su poezija i proza kod njega strogo razgraničene. Poetska senzibilnost
oseća se i u njegovim proznim delima kroz način na koji je izgrađen svet tih
dela, likove i opštu atmosferu, kao i u pogledu stila koji je jasan, precizan, snažan,
vrlo sugestivan i neopterećen predugačkim opisima. Forma Dubravskih priča dodatno doprinosi ovome. Svaka priče se čita u
jednom dahu, baš kao što je slučaj i sa dobrim pesmama.
Dubravske priče
se tematski i prema mestu odvijanja radnje nadovezuju na prethodna dva Kaplanova
romana, Trganje i Meho. U svojoj kritici romana Meho, Josip Mlakić primećuje da Kaplan
piše svojevrsnu dubravsku hroniku. Ovo se dodatno potvrđuje Dubravskim pričama. Svet ovog dela, baš
kao i u prethodna dva romana, svet je stanovništva koje naseljava Dubravsku
visoravan, krašku visoravan u Hercegovini omeđenu Mostarom, Stocem i Čapljinom.
To je ruralan svet koji pretežno živi od poljoprivrede. To je takođe svet
povratnika koji pokušavaju da nastave prekinute živote.
Zbirka
priča podeljena je u dva dela. Prvi nosi naslov Čama, a drugi Živi štit.
Glavne razlike između priča smeštenih u ova dva dela su u naratoru i vremenu
odvijanja radnje. Priče u prvom delu pripovedane su iz trećeg lica i odigravaju
se u sadašnjosti. U drugom delu reč ima dečak narator koji pripoveda iz prvog
lica, a radnja je smeštena u kasne osamdesete i rane devedesete baš kao što je
slučaj i s Trganjem, dok su priče iz
prvog dela po ovim formalnim odlikama bliže Mehi.
„Dom je tamo gdje je
šporet“
Ovaj
citat Marka Stranda kojim se otvara zbirka već na samom početku čitaocu daje
uvid u to kakav je ton i atmosfera priča koje su pred njim. Kaplan nas uvodi u svakodnevicu
stanovnika Dubrave, običnu, neuzbudljivu, pomalo i monotonu budući da nema
velikih događaja ili potresa koji bi narušili ujednačeni ritam života. To je
ruralni predeo u kome se život odvija poput smene godišnjih doba. Radnja u pričama
je vrlo svedena, gotovo da je i nema. Ona vremenski obuhvata u proseku svega
par sati, te nam priče pružaju kratak pogled na život likova i neku situaciju u
kojoj su se zatekli. Svojim intimnim i neposrednim prikazom one neodoljivo
podsećaju na žanr-scene nizozemskih starih majstora. Kao kroz odškrinuta vrata
posmatramo prizore iz domaćeg života protagonista sa kojeg je Kaplan na kratko
podigao zastore.
Premda
je širi kontekst podrazumevan sve ono što ima moć da najsnažnije utiče na živote likova nalazi se izvan okvira priča i
samo se naslućuje. Rat se ili već dogodio (u slučaju priča iz prvog dela) ili
je daleka pretnja (u slučaju priča iz drugog dela). Veliki događaji se osećaju,
ali fokus nije na njima niti se oni u pričama ekspliciraju.
Dijalog
među protagonistima dominira i najviše pokreće priču usled čega se čitajući
stiče utisak gotovo kao da se prisustvuje pozorišnoj predstavi pri čemu bi to
bila neka drama čehovljevskog tipa, bez tradicionalnih elemenata i gde su
atmosfera sredine u kojoj likovi obitavaju i njihov unutrašnji svet tek
suptilno nagovešteni lirskim sredstvima. Niko od Kaplanovih likova nije podesan
da bude veliki junak, niko od njih nema neku osobinu koja bi ih izdvojila,
učinila posebnima, uzdigla iznad njihove
sredine na način na koji se to često očekuje od književnih junaka. Ne, ovo su
obični, „mali“ ljudi koji žive svoje „male“ živote i koji su pre uhvaćeni
okolnostima i trude se da se na najbolji mogući način prilagode nego da te
okolnosti menjaju. Ali vrednost i značaj Dubravskih
priča je upravo u tome što nam približavaju ovakve likove i njihov svet.
Angažovanje imaginacije
Likovi
u svim pričama su vrlo životni. Oni odaju utisak ljudi od krvi i mesa koji
stoje ispred nas u svoj svojoj punoći i autentičnosti. Ovu životnost Kaplan u
velikoj meri postiže kroz upotrebu jezika koji je u skladu sa živim govorom tog
kraja i obiluje lokalizmima i dijalektizmima. Ipak ova uverljivost i
verodostojnost koja proističe iz lingvističkih elemenata nije dovoljna da se u
potpunosti objasni sugestivnost kojom Kaplan deluje na čitaočevu imaginaciju.
Ova sugestivnost je zaista velika i omogućava saživljavanje sa likovima koje
nagoni na opsesivno razmišljanje o onome što nam nije predočeno.
Uzmimo
za primer priču Mraz koja počinje sledećim
rečima: u dubravama jedni za jejinu kažu
da je sova, a drugi da je kumra, ali se svi slažu da je to ptica koja
najavljuje smrt. kad jejina zapjeva na krovu nečije kuće, neko od ukućana
uskoro umire... Uprkos ovom pomalo zlokobnom početku i tome što saznajemo
da su Ibro i Ajiša čuli jejinu da se oglašava s
kuće u kojoj živi Omer koji je ozbiljno bolestan, ni u ovoj priči nema
kulminacije i raspleta. Čitaocu je ostavljeno da se domišlja da li su Ibro i
Ajša dobro čuli i odredili odakle dolazi zvuk, da li ima istine u ovom
predskazanju i da li se ono baš odnosi na Omera ili je ipak misterija života i
smrti prevelika da bi ljudi mogli da je dokuče, da li je to sve samo obično
sujeverje i sl, da se nada najboljem ishodu ili strepi od najgoreg. Ovo je opšta
karakteristika svih priča i sve ostavljaju pregršt mogućnosti čitaočevoj mašti.
Dubravske priče
Almina Kaplana su zanimljivo i uzbudljivo štivo, velike poetske snage koje
čitaocu nude mogućnost da zaroni u jedan specifičan i ne tako poznat svet koji
je u pričama brižljivo izgrađen i prikazan. Zahvaljujući piščevom talentu,
likovi koji se tu sreću i njihove sudbine nadilaze okvire priča i nastavljaju
egzistirati i nakon što se čitanje završi.