New

Greta F. Šehića – potraga za svjetlom u razrušenom svijetu

Knjiga: Faruk Šehić, Greta, Sarajevo, Buybook, 2021.


Autorica: Milana Gajović


 

U svojoj najnovijoj knjizi Greta (Balada o Migfoldu / tamni emocionalni transrealizam) Faruk Šehić tematizuje mogućnost poimanja ljudskog zla i prevazilaženja djetinje traume. Neimenovani pripovjedač pokušava da iz naknadne tačke gledišta pomoću jezika uobliči rasparčani svijet bez uporišta iz svoga djetinjstva. Fragmentarne događaje iz svoga života u predratnom i ratnom periodu u Sarajevu dovodi u vezu kroz asocijativno pripovijedanje. Suočavanje s traumom predstavlja način da se od dezintegrisanog selfa dostigne cjelovito sopstvo i samosvijest.


Transrealizam, kao žanr koji objedinjuje elemente naučne fantastike i trenutne nadražaje koji podstiču opažanje i oblikuju svijest, na alegorijskom planu predstavlja potrebu za bijegom iz nasilne i nerazumljive stvarnosti. Spajanje auditivnog, vizuelnog (pored poetskih slika u ovom domenu posebnu funkciju imaju ilustracije Lejle Zjakić), taktilnog i olfaktornog nivoa nadražaja s pojmovima koji spadaju u domen prirodnih nauka, ima funkciju da prikaže jedinstveno ljudsko iskustva kroz očuđenje. Šehić na jedinstven način u postjugoslovenskoj književnosti u okviru svoje poetike koristi postupak transrealizma, stavljajući pitanje složenosti ljudske prirode i iskustva u prvi plan, a ne pitanje ideologije. Ovaj postupak je karakterističan i za njegov prethodni roman Knjiga o Uni (2011. g.), ali se može reći da je u Greti kompaktnije i dosljednije upotrijebljen.


Pripovijedač varira forme u kojima kazuje, a najčešće to čini u prvom licu jednine i  množine. On oblikuje svoje iskustvo, ali u isto vrijeme govori u ime svih žrtava i onih koji nisu dobili tu priliku: ,,Bili smo djeca i nismo mogli razumijevati životne događaje tražeći skriveni smisao iza njih.“ Pripovjedač je svjestan odgovornosti u odnosu na Druge. Zato on kaže: ,,Ja sam bio oprezan prema krhkosti živih ljudi.“


Poetizacija jezičkog stila omogućava poniranje u iskustveni i emocionalni domen života. Nekada se u načinu na koji sagledava stvarnost pokazuje dječja naivnost i nemogućnost da se verbalno i racionalno obuhvati dešavanje u stvarnom svijetu, a nekada pripovjedač komentariše iz tačke gledišta zrelog čovjeka. On s vremenske distance pokušava da objedini stvarnost, prevazilazeći ponor između djetinjeg doživljaja i potrebe da ga razumije u vremenu u kome pripovijeda; ponor između ljudi (on ih posmatra kao elementarne čestice izdvojene poput ostrvâ i na taj način stupa u polemički odnos s poznatom mišlju Džona Dona); ponor između nepatvorenog djetinjeg svijeta i malograđanskog lažnog svijeta odraslih.


Ratna trauma ruši uobičajene mehanizme reagovanja i načine na koji dijete percipira stvarnost. Gubitak pouzdanih okvira u stvarnosti, pripovjedač u djetinjstvu nadograđuje maštom – prostorom fikcije u kome se prepliću različiti nivoi percepcije. Fluidnost mašte se odupire fluidnosti razorene stvarnosti. Dječaku je znatiželja, sposobnost da uobličava i oneobičava stvarnost, postala temelj i odbrambeni mehanizam koji mu je omogućio da se održi u okolnostima koje preispituju samu ideju ljudskosti.


On jaz u svijetu prevazilazi uz pomoć komšinice Grete, koja mu je bila orijentir u životu i koja ga je naučila da mašta. Ona je stanarka u njegovoj zgradi i bivša učiteljica koja je uzela pravoslavno ime zbog negativnog odnosa prema njemačkom nasljeđu poslije Drugog svjetskog rata. Njen identitet je višestruk i ona je čvrsto uporište u životu dječaka koje mu omogućava da izgrađuje svoju vlastitost i otud se njeno ime nalazi u naslovu djela.


Mrak simbolizuje haos i iracionalnost, dok su red i težnja za formom oličeni u svjetlosti – koja simbolizuje igru i vitalni princip. U prologu se iz Gretinog podruma, u kome vlada red, širi mrak, ali on ne sustiže pripovjedača upravo stoga što ona predstavlja načelo stvaranja za njega stoga što dizajnira život po svojoj volji. Greta je jedan od rijetkih likova koji imaju ime (tako dječakovi neimenovani roditelji ostaju u sjenci događaja, jer su ograničeni malograđanskim načinom života). Njena sposobnost da se divi životu i da ga sagledava na jedinstven način podstiče i dječaka da sumnja i da preispituje svijet iz različitih uglova. Elementi stvarnosti liče na sastojke hrane koju Greta pravi. Ona je demijurg koji na osnovu građe u stvarnosti stvara svoje svjetove i toj sposobnosti uči i dječaka. Jedan od simbola njegove mašte je hibridni brod (amfibija) s imenom Dolores Ibaruri, kao antifaštičko uporište u svijetu punom mržnje i nacionalizma. Njime u svojim zamislima dječak sa svojom porodicom bježi u udaljene predjele u kojima rat ne postoji i u kome ne mora da se suočava sa svojom izmještenošću kao posljedicom izbjeglištva.


Utopijski svijet djetinjstva ruši se nalik na arkadijsku ideju o Jugoslaviji. Spoznanje ljudskog zla i višestrukosti koja odlikuje ljudsku prirodu briše okvire poznatog svijeta na koje je dječak navikao. Strah i tama naglo ulaze u njegov svijet, zajedno sa crnoljudima – srpskim vojnicima koji drže Sarajevo u opsadi. Šehić je uspješno izbjegao opasnost da likove u svome djelu svede na crno-bijelu karakterizaciju uvodeći mitsku figuru Migfolda, u vezi s kojim u pogovoru kaže: ,,Svi smo mi Migfold.ˮ On se javlja u dječakovom svijetu kao Gretin antipod; predstavlja mogućnosti za zlo i za dobro u svakom od nas, višestrukost, fluidnost, mnogoznačnost identiteta i mogućnosti koje čovjek ima na raspolaganju. On je antipod Bogočovjeku u onom slučaju kada predstavlja dvomisleću potrebu pojedinca da se odrekne svoje autentičnosti i odgovornosti, ali je i nada u mogućnost pokajanja. Otud je Migfold i žrtva i zločinac, zavisno od istorijskog konteksta i od okolnosti koje stavljaju na probu svakog pojedinca. On je fiktivna figura koja predstavlja prevlast mašte nad krutim formama i omogućava dječaku da se postepeno suočava sa samim sobom i sa stvarnošću kroz sagledavanje različitih tačaka gledišta. Migfoldova nepouzdanost i protejska priroda pozivaju na sumnju i na (samo)osvješćivanje.


U posthumanističkom i ratom razorenom svijetu preplavljenom nepouzdanim informacijama ljudski svijet se u ovom djelu opredmećuje, a životinje dobijaju ljudske osobine; čovjek koji je doživio traumu liči na ,,unakažen fotonˮ i moguće je zamijeniti ga robotom. Svijest o krhkosti i nepostojanosti ljudskog svijeta, pripovjedač teži da osvijetli svojom pričom, koja ne dozvoljava konačna značenja, već je neprestani poziv na sumnju. Ona dokazuje da umjetnost izbjegava potrebu za kategorizacijom, već usložnjava stvarnost. Naspram težnje za pripadnošću kolektivnoj ideologiji koja pruža prividnu sigurnost, Šehić u svojim djelima govori o potrebi da se uđe u nepoznato unutar sebe. Da se zapamte užasi, jer je nagrizeno sjećanje put ka ponavljanju zla, dok umjetnost otvara prostor za složenost i nesavršenost čovjekovog bića.


Istraživanje svoga mraka je put ka svjetlosti. Stoga Šehić u svojim kolumnama ističe da smo svi (potencijalni) fašisti. Prevladavanje svoga mraka je put ka trajnom uporištu i ka svijesti o tuđoj vrijednosti. Umjetnost, čak i onda kada govori o zlu i mraku, čestica je svjetlosti koja teži da osmislotvori postojanje. Takav je slučaj i s Gretom Faruka Šehića.


Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku