New

Preživljavanje kao utješna nagrada

Knjiga: Velibor Čolić, Knjiga odlazaka, Sarajevo, Buybook, 2021.


Autorica: Meliha Hadžimehmedagić


 

Knjiga odlazaka Velibora Čolića počinje njegovim dolaskom u Francusku i neprešućenim, ali tihim odlaskom iz Bosne, one prestupne '92. godine. Satkan u devetnaest poglavlja, ovaj roman u prevodu Tee Miljan, jednostavnim jezikom tematizira gubitak identiteta, ali i gradivnu moć promjenjivih konteksta, ne posežući pri tome za patetikom ili kitnjastim opisima, već uz pomoć lucidne i odrješite hemingvejske interpunkcije pletivo svog iskustva sažima u kompaktne spiskove. Ono što se inicijalno čini kao potreba za ispoviješću još jedne lične i tragične sudbine ipak prerasta u kritički društveni osvrt pripovijedan s margine, između čijih redova autor ritmično daje do znanja da više nema šta izgubiti.


Knjiga odlazaka je roman-spomenar, križaljka identiteta, nastala iz razonode ali i potrebe, hronika asimilacije i rubne egzistencije koja nastoji očuvati odgovore na pitanja koja se ne postavljaju prilikom aplikacije za boravišnu dozvolu. To je, moguće, jedan od razloga zašto tekst ne obiluje provlačenjem kroz birokratske labirinte, te, iako postoje nagovještaji administrativne strane izbjegličkog iskustva, ipak većinski svjedočimo navigaciji unutrašnjih mapa jednog imigranta koji odbija napraviti kompromis nauštrb spisateljske ambicije. Kao i u svom prethodnom romanu pod ironičnim naslovom Egzil za početnike, Čolić se definiše uvijek iznova i sentimentalno se osvrćući za sopstvenim likom na svakih nekoliko stranica, luta, ali i prati svoj napredak od anonimnog proroka jazza (31), preko lažnog pjesnika i nezrelog Hemingwaya (32), do uspješnog pisca u izdavaštvu pariškog Éditions Gallimard. Slikajući autoportret umjetnika u egzilu, autor poseže za obiljem sintagmi kojima karikaturizira i sebe i druge, ne opirući se stereotipima i ne tražeći da uhvati korak s vremenom, koliko s prostorom. U tom smislu, Knjiga odlazaka može se čitati kao bildungsroman jer, iako je njena radnja izuzetno sažet skup usputnih događaja koje Čolić dijeli s čitateljem tek da razrijedi sveopštu dominantnost prvog lica, njenu okosnicu čine dva procesa promjene kroz koje junak prolazi – postajanje književnikom i postajanje Francuzem. Zatečen, ne samo ratom i stradanjem već i nanovo nepismen, a samim time i nijem, te '92. godine, Čolić zaključuje da je savladavanje jezičke barijere put ka socijalnoj vertikalnosti čovjeka kojeg ispravlja jezik. Anegdote kojima čitatelj svjedoči prateći ga na tom putu, ispričane su uz pretjeranu dozu gorčine i sarkazma, pa humor koji se na tim mjestima očekuje, od muke utrne.


Preživjevši rat, autor se ne osvrće na konvencije političke korektnosti, što se vidi u njegovom doživljaju kako sebe samog, tako i žena koje se smjenjuju tokom romana i godina, kao kratki, naglo presječeni kadrovi nijemog filma ili usputni asesoari za muški Weltschmerz. Često ih poredi s anđelima, ali od njih ipak ne traži ni ljubav, ni bliskost, već distancirano probavlja njihove anatomske detalje (73). Možda je utjeha to što dobiva u susretima s njima, jer dihotomija rodnih identiteta nadjačava onu nacionalnu, pa su mlada Azijka, visoka crnkinja i djevojka slavenskog lica (47), prije svega žene, a samim tim i on je samo muškarac, a ne pola čovjek, pola Hrvat (56). Prema senzibilitetima 21. stoljeća, Čolić u ovom smislu ipak manje uspješno hoda po izlizanom užetu provokativnog šarma i, poput Bukowskog se ne trudi ponuditi mnogo više od niskobudžetne pornografske estetike voajerizma. Uprkos tome što se na više mjesta referiše na feministkinje poput Beauvoir ili Woolf kao neke od brojnih modela uspješnih spisateljica i književne misli, čini se da u Knjizi odlazaka njihove filozofije nisu ostavile trag.


Ipak, iako ne uspijeva, a vjerovatno i ne pokušava prkositi klišeu književnog boema, Čolić se bavi bitnom i aktuelnom temom izbjeglištva, boreći se uz to i protiv nametnutog statusa koji opisuje kao „uproštavanje čovjeka“. U Čolićevoj viziji egzil znači preživljavanje, ali ne nužno dobitak; ono je uvijek traumatično i zahtjevno više nego ljubazno i gostoprimljivo. Ono ne pita ko ste, eventualno odakle dolazite. Knjigom odlazaka Čolić mirno odgovara: „Ne dolazim. Ostao sam ovdje.“ (9) Ako ova priča i zvuči poznato, to je zato što već odavno možemo razgovarati o bosanskohercegovačkoj, kao i jugoslovenskoj, književnosti egzila, a Velibor Čolić važi za njenog vrijednog i neizbiježnog čimbenika.


Osim što kroz ovu antirazglednicu Pariza nudi pronicljiv uvid u položaj nevidljivih apatrida koji kao čamci-stranci plove Evropom, Čolić svakim romanom iznova potvrđuje da izbjeglički snovi, ma koliko obojeni cinizmom, nisu potrošna roba, iako mnoštvo istih bitki ostaje u amanet emerging artists.



Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku