Preživljavanje kao utješna nagrada
Knjiga: Velibor Čolić, Knjiga odlazaka, Sarajevo, Buybook, 2021.
Autorica: Meliha Hadžimehmedagić
Knjiga
odlazaka Velibora Čolića počinje njegovim
dolaskom u Francusku i neprešućenim, ali tihim odlaskom iz Bosne, one prestupne
'92. godine. Satkan u devetnaest poglavlja, ovaj roman u prevodu Tee Miljan, jednostavnim jezikom tematizira gubitak
identiteta, ali i gradivnu moć promjenjivih konteksta, ne posežući pri tome za patetikom
ili kitnjastim opisima, već uz pomoć lucidne i odrješite hemingvejske
interpunkcije pletivo svog iskustva sažima u kompaktne spiskove. Ono što se
inicijalno čini kao potreba za ispoviješću još jedne lične i tragične sudbine
ipak prerasta u kritički društveni osvrt pripovijedan s margine, između čijih
redova autor ritmično daje do znanja da više nema šta izgubiti.
Knjiga
odlazaka je roman-spomenar, križaljka
identiteta, nastala iz razonode ali i potrebe, hronika asimilacije i rubne
egzistencije koja nastoji očuvati odgovore na pitanja koja se ne postavljaju
prilikom aplikacije za boravišnu dozvolu. To je, moguće, jedan od razloga zašto
tekst ne obiluje provlačenjem kroz birokratske labirinte, te, iako postoje
nagovještaji administrativne strane izbjegličkog iskustva, ipak većinski
svjedočimo navigaciji unutrašnjih mapa jednog imigranta koji odbija napraviti
kompromis nauštrb spisateljske ambicije. Kao i u svom prethodnom romanu pod
ironičnim naslovom Egzil za početnike,
Čolić se definiše uvijek iznova i sentimentalno se osvrćući za sopstvenim likom
na svakih nekoliko stranica, luta, ali i prati svoj napredak od anonimnog
proroka jazza (31), preko lažnog
pjesnika i nezrelog Hemingwaya (32), do uspješnog pisca u izdavaštvu pariškog Éditions
Gallimard. Slikajući autoportret umjetnika u egzilu, autor poseže za
obiljem sintagmi kojima karikaturizira i sebe i druge, ne opirući se
stereotipima i ne tražeći da uhvati korak s vremenom, koliko s prostorom. U tom
smislu, Knjiga odlazaka može se
čitati kao bildungsroman jer, iako je
njena radnja izuzetno sažet skup usputnih događaja koje Čolić dijeli s
čitateljem tek da razrijedi sveopštu dominantnost prvog lica, njenu okosnicu
čine dva procesa promjene kroz koje junak prolazi – postajanje književnikom i
postajanje Francuzem. Zatečen, ne samo ratom i stradanjem već i nanovo
nepismen, a samim time i nijem, te '92. godine, Čolić zaključuje da je
savladavanje jezičke barijere put ka socijalnoj vertikalnosti čovjeka kojeg
ispravlja jezik. Anegdote kojima čitatelj svjedoči prateći ga na tom putu,
ispričane su uz pretjeranu dozu gorčine i sarkazma, pa humor koji se na tim
mjestima očekuje, od muke utrne.
Preživjevši rat, autor se ne osvrće
na konvencije političke korektnosti, što se vidi u njegovom doživljaju kako
sebe samog, tako i žena koje se smjenjuju tokom romana i godina, kao kratki,
naglo presječeni kadrovi nijemog filma ili usputni asesoari za muški Weltschmerz.
Često ih poredi s anđelima, ali od njih ipak ne traži ni ljubav, ni bliskost,
već distancirano probavlja njihove anatomske detalje (73). Možda je utjeha to
što dobiva u susretima s njima, jer dihotomija rodnih identiteta nadjačava onu
nacionalnu, pa su mlada Azijka, visoka crnkinja i djevojka slavenskog lica (47),
prije svega žene, a samim tim i on je samo muškarac, a ne pola čovjek, pola Hrvat
(56). Prema senzibilitetima 21. stoljeća, Čolić u ovom smislu ipak manje
uspješno hoda po izlizanom užetu provokativnog šarma i, poput Bukowskog se ne
trudi ponuditi mnogo više od niskobudžetne pornografske estetike voajerizma. Uprkos
tome što se na više mjesta referiše na feministkinje poput Beauvoir ili Woolf
kao neke od brojnih modela uspješnih spisateljica i književne misli, čini se da
u Knjizi odlazaka njihove filozofije
nisu ostavile trag.
Ipak, iako ne uspijeva, a vjerovatno
i ne pokušava prkositi klišeu književnog boema, Čolić se bavi bitnom i
aktuelnom temom izbjeglištva, boreći se uz to i protiv nametnutog statusa koji
opisuje kao „uproštavanje čovjeka“. U Čolićevoj viziji egzil znači preživljavanje,
ali ne nužno dobitak; ono je uvijek traumatično i zahtjevno više nego ljubazno
i gostoprimljivo. Ono ne pita ko ste, eventualno odakle dolazite. Knjigom odlazaka Čolić mirno odgovara: „Ne
dolazim. Ostao sam ovdje.“ (9) Ako ova priča i zvuči poznato, to je zato što
već odavno možemo razgovarati o bosanskohercegovačkoj, kao i jugoslovenskoj,
književnosti egzila, a Velibor Čolić važi za njenog vrijednog i neizbiježnog
čimbenika.
Osim što kroz ovu antirazglednicu Pariza nudi pronicljiv uvid u položaj nevidljivih apatrida koji kao čamci-stranci plove Evropom, Čolić svakim romanom iznova potvrđuje da izbjeglički snovi, ma koliko obojeni cinizmom, nisu potrošna roba, iako mnoštvo istih bitki ostaje u amanet emerging artists.