Ahmet Ümit, "Agathin ključ" (odlomak)

Ahmet Ümit je jedan od najčitanijih savremenih turskih autora. Njegova djela prevedena su na mnoge jezike, adaptirana za televiziju i film, te uvrštena u školsku lektiru. U proteklom ste periodu imali priliku čitati njegov hit Vrata tajni, ali i knjige za djecu Bajka u bajci i Nigdjezemska. Izdavačka kuća Buybook za vas priprema novu književnu poslasticu u prevodu Alene Ćatović – tim povodom pročitajte odlomak iz Ümitove knjige Agathin ključ.

Sjedim u slastičarni „Pera Palasa“ i čekam Ihsana. Dok mi pogled zadivljeno luta po gipsanom dekoru tavanice, raskošnim lusterima i kristalnim ogledalima slastičarne, razmišljam o tome kako Ihsana nisam vidio još otkako smo diplomirali. Jedva sam mu uspio prepoznati glas preko telefona. No, za razliku od mene, on je pratio moj rad kroz novinske članke, te pročitao moj posljednji roman.

"Otkud tolika ljubav prema krimićima?", upitao me.

"Ne znam, odnekud se rodila", rekao sam, nemušto se nasmiješivši.

"Dobro je da je tako. Zbog toga te i zovem."

Nisam shvatio o čemu govori.

"Znaš da je Agatha Christie posjetila Tursku", nastavio je. "Ključ iz sobe u kojoj je boravila u 'Pera Palasu'..."

"To su samo prazne priče", podsmjehnuo sam se.

"A šta ako ti kažem da imam informacije koje mogu dokazati istinitost tih glasina?"

Da se radilo o nekom drugom pomislio bih šali se, ali Ihsan je bio pretjerano ozbiljan čovjek. Ipak, ne želeći mu odmah povjerovati, uz podsmijeh sam mu rekao: "Šta je bilo? Jesi li to i ti odlučio pisati krimiće?"

"Znam da zvuči nevjerovatno, ali je istina. Hajde da se sutra poslijepodne nađemo u slastičarni 'Pera Palasa'. Sve ću ti ispričati."

"Uredu", prihvatio sam njegov prijedlog. Radovalo me je to što ću ponovo vidjeti svog starog prijatelja.

Čekajući Ihsana u tom znamenitom hotelu, razmišljao sam o onome što mi je rekao, ali nisam mogao dokučiti o čemu se zapravo radi. Prenuo sam se iz razmišljanja kada se oglasio zidni sat. U istom trenutku ugledao sam Ihsana kako mi se smiješi s ulaznih vrata.

Nakon što smo kratko porazgovarali uz čaj, Ihsan mi je rekao: "Nisam se šalio. Zaista posjedujem informacije o boravku Agathe Christie u Turskoj."

"Kakve informacije?", upitao sam s nevjericom, odmjerivši svog prijatelja.

"Dnevnik", odgovorio je samouvjereno. "Dnevnik mog daidže Kamurana."

"Daidže Kamurana?"

"Ma, sjetit ćeš se, on je imao vilu na Bujukadi u koju smo odlazili tokom ljeta."

"Aaa onaj tvoj daidža koji nam je prepričavao svoje ljubavne zgode sa Robert koledža", promrmljao sam. "Bio je sportista ako se ne varam."

"Nekadašnji državni reprezentativac u plivanju", pojasnio je Ihsan. "Ali u isto vrijeme i veliki zaljubljenik u detektivske romane."

"Nisam znao da voli krimiće. Mogu mu poslati neku od svojih knjiga."

"Ne možeš", uzvratio je uz tužan osmijeh, "umro je prije mjesec dana."

"Baš mi je žao, primi moje saučešće", rekao sam prisjetivši se dnevnika koji me sada počeo sve više intrigirati.

"I nama je to teško palo", rekao je zamišljeno. "Veoma sam ga volio. Posljednjih godina nije bio baš pri sebi. Kako god... Moj daidža Kamuran nije imao djece. Ja sam naslijedio sav njegov imetak. Nedavno sam otišao do vile na otoku. Dok sam spremao stvari, u njegovoj radnoj sobi pronašao sam sef. Među mnoštvom papira u sefu pojavilo se i pet debljih bilježnica. Dok sam ih listao shvatio sam da su to dnevnici koje je vodio na engleskom jeziku. Bio sam iznenađen jer nisam znao da je moj daidža vodio dnevnik. Želio sam zaviriti i u skriveni pretinac sefa, ali nigdje nisam uspio pronaći njegov ključ. Pozvao sam bravara, ali mi je on rekao da je taj sef namjenski napravljen i da ga mogu otvoriti samo ukoliko pronađem ključ. Pomislivši da bih u njegovim dnevnicima mogao naići na neki trag, počeo sam ih čitati. U njima je moj daidža pisao o svom životu još od 1920. godine."

Dok sam razmišljao u kojem pravcu teče razgovor s Ihsanom, pokušavao sam se prisjetiti kada je Christie boravila u Turskoj. Nisam se mogao tačno sjetiti, ali je to moralo biti nekad u drugoj polovini dvadesetih godina kada je, saznavši da je njen prvi muž Archibald Christie prevario, krišom napustila Englesku i došla u Istanbul.

Kao da mi je pročitao misli, Ihsan je počeo govoriti o dvadesetim godinama:

"Za nas je bitan onaj dio dnevnika koji se odnosi na 1926. godinu. Moj je daidža tada bio u braku s petnaest godina starijom gospođom Mualom. Kako mu je otac u to vrijeme zapao u finansijsku krizu, ušao je u taj brak iz čistog interesa. Ali gospođa Muala, koja je gotovo bolesno bila sklona mlađim muškarcima, nije se namjeravala zadovoljiti samo mojim daidžom. Već u drugoj godini njihovog braka pronašla je mlađahnog ljubavnika. Daidža je u svom dnevniku detaljno opisao svoju patnju i ljubomoru."

"Je li pomišljao na razvod?", upitao sam.

"Svakako je planirao da se riješi svoje žene, ali ne tako što će se razvesti od nje. Baš u tom periodu susreo se s Agathom Christie. Te godine, na balu u 'Pera Palasu', organiziranom povodom Dana Republike, moj daidža nije mogao povjerovati vlastitim očima kada je vidio Agathu Christie kako ulazi u lift. Prišao joj je i upitao:

"Jeste li vi Agatha Christie?"

Poznata spisateljica je izbjegavala odgovor želeći se udaljiti, ali on je bio uporan. Predstavio se kao pasionirani čitalac i veliki ljubitelj njenih romana, a kada joj je rekao da je pročitao i Ubistvo Rogera Ackroyda koje je iste godine objavljeno u Engleskoj, Agatha se malo smekšala. Ohrabren time, daidža ju je pozvao u svoju vilu na Bujukadi. Dostojanstvena Agatha Christie nije pridavala posebnu pažnju komplimentima tog zgodnog Turčina iako je u to vrijeme bila tužna i povrijeđena zbog muževe prevare. Svaki dan joj je slao cvijeće i telefonirao da bi na kraju sirota žena, da li zato što se više nije mogla oduprijeti ili zato što joj je dosadila samoća, prihvatila njegov poziv. Ipak, učtivo mu je dala do znanja da baš ne voli gužvu i da bi bilo bolje ako na prijemu ne bude previše ljudi. Da se pitalo mog daidžu, on bi pokušao udaljiti i vlastitu ženu i ostati nasamo sa Agathom. Međutim, gospođa Muala nije dijelila njegovo mišljenje, željela je da svi znaju kako je u njihuvu kuću došla čuvena engleska spisateljica. Ne osvrćući se na daidžine prigovore, na prijem je pozvala sve značajnije ljude iz visokog društva.

Kako je Agathu na prijemu okružila masa pasioniranih čitalaca njenih romana, moj daidža joj nije mogao ni prići da porazgovaraju. Prilika za to ukazala mu se tek nekad prije ponoći kada se poznata spisateljica poželjela vratiti u hotel. Ne obazirući se na njeno protivljenje, otpratio je do hotela. Na brodu se među njima zapodjenuo razgovor o braku. Iako Agatha nije govorila o svom privatnom životu, daidža je mogao naslutiti da ni ona nije baš sretna. Nadajući se da će mu se otvoriti, rekao joj je kako nije ni najmanje zadovoljan svojim brakom. Spisateljica mu je, pak, uz ispriku rekla da se to čak i izdaleka da primijetiti.

"Uskoro ću je se osloboditi", promrmljao je daidža s neprikrivenom mržnjom.

"Hoćete li se razvesti?", upitala je spisateljica.

No, moj daidža je pokušao promijeniti temu rekavši: "Čitao sam jedan vaš intervju. Kažete kako ne postoji savršeno ubistvo."

Agatha se nasmiješila i pojasnila:

"Da, vjerujem da je tako. Planiranje ubistva zahtijeva dobru organizaciju. Pored toga što je potrebna iznimna visprenost da se odabere pravo mjesto, vrijeme i oružje kao i zametnu svi tragovi i dokazi, to od čovjeka zahtijeva da bude toliko hladnokrvan ili čak brutalan da je u stanju ubiti. Ti preduvjeti nam se možda čine banalnim dok o njima razgovaramo ili pišemo, međutim, u trenutku ubistva to nije nimalo jednostavno. Još ako imamo u vidu da se u trenutku ubistva možemo susresti s nekim nepredviđenim okolnostima... Da, sigurna sam u to, po mom mišljenju ne postoji savršeno ubistvo."

Moj je daidža, primijetivši da Agatha prvi put o nečemu govori sa takvim žarom, u želji da održi prisan ton njihovog razgovora nastavio: "Ne slažem se s vama. Moguće je počiniti savršeno ubistvo ukoliko je čovjek dovoljno hladnokrvan, hrabar i pametan te ako za to ubistvo postoji opravdan razlog zbog kojeg neće osjećati grižnju savjesti."

"Veoma teško", rekla je Agatha, "nikada nisam čula za takvo ubistvo."

"Možda vi niste čuli, ali sam siguran da postoje takvi primjeri", daidža je bio uporan.

"Ipak, ne bih vam savjetovala da pokušavate", rekla je Agatha. "Po meni se mnogo lakše razvesti nego nekoga ubiti."

Iako su samo sat vremena nasamo ragovarali, to je bilo dovoljno da se moj daidža ludo zaljubi u spisateljicu prema kojoj je već ranije gajio simpatije. Nažalost, Agatha nije dijelila njegova osjećanja. Hladnom učtivošću je odbila njegov prijedlog da je narednog dana povede u obilazak Bosfora.

Bio je to jedan od najnesretnijih dana u mom životu, napisao je u svom dnevniku. Nakon što je Agatha odbila njegov poziv, posvađao se i s gospođom Mualom. Ljutito je izašao iz kuće. Otišao je kod Reufa, svog prijatelja iz djetinjstva koji je živio na Hejbeliadi. Zajedno su se napili u Todorijevoj krčmi. Tu noć je proveo u Reufovoj vili. Narednog jutra kada se probudio dočekalo ga je veliko iznenađenje. Nazvali su ga iz vile i javili mu da mu je žena pronađena mrtva u bašti.

Otišao je na Bujukadu prvom slobodnom brodicom koju je pronašao. Na vratima vile dočekala ga je policija. Odmah su ga počeli ispitivati. Iako se moj daidža usprotivio, rekli su mu da je njihov komšija Ishak sinoć vidio nekoga u bašti. Željeli su ga stjerati uz zid govoreći mu: "Žena te varala, a jučer ste se i posvađali."

Dok se moj daidža pokušavao opravdati govoreći im da je cijelu noć proveo s Reufom, sudski ljekar im je saopštio da je uzrok smrti gospođe Muale srčani udar nastao usljed šoka. To je okončalo dalju istragu. Dok je tog dana kao jedini nasljednik svoje supruge ispunjavao svoju posljednju dužnost, nije zaboravio nazvati Agathu Christie."

Primijetio sam da mi je Ihsan uputio značajan pogled nakon što je završio svoju ispovijest. Kao da je od mene očekivao da protumačim zašto je prije mnogo godina njegov daidža tako postupio.

"Možda je pomislio da će Agatha doći na dženazu i da će mu to biti prilika da je ponovo vidi", rekao sam mu prvo što mi je palo na pamet.

"I daidža je tako nešto napisao u svom dnevniku", rekao je Ihsan. "Čovjek zna izgubiti razum kad se ludo zaljubi. Pogotovo onda kad mu ljubav nije uzvraćena, spreman je iskoristiti svaku priliku - pa čak i smrt vlastite supruge - kako bi se susreo sa onom koju voli. Nažalost i ja sam se tako ponio."

"A kako je Agatha Christie reagovala na to?", znatiželjno sam upitao.

"Suzdržana kao i uvijek, samo mu je rekla je da joj je veoma žao. Međutim, dan nakon dženaze nazvala ga je i rekla kako bi željela doći na žalost. Iako je i tada bila poprilično hladna, po uzbuđenju u njenom glasu moglo se naslutiti da izgara od silne znatiželje. Narednog dana je došla na Bujukadu. Kao i prilikom njenog prvog dolaska, daidža je dočekao na pristaništu. Premda je od smrti njegove žene prošlo tek nekoliko dana, on je ostavio po strani sve svoje obaveze i posvetio se njoj. Agatha je, pak, postavljajući veoma pronicljiva pitanja, pokušavala otkriti šta se zaista dogodilo. Moj daidža joj je ispričao isto ono što je rekao i policiji. Ipak ti odgovori nisu uspjeli odagnati njene sumnjičave poglede. Ono što mene zapravo čudi jeste ponašanje mog daidže", zaključio je Ihsan, ponovo se zagledavši u mene.

"Zamisli samo, svi ga optužuju da je ubio vlastitu ženu ,a on se uopšte ne ljuti zbog toga, šta više, insinuria da je on zaista počinio to ubistvo."

"Kako misliš, je li tvoj daidža priznao Agathi da je ubio svoju ženu?"

"Nije joj to rekao, ali joj je dao to naslutiti."