Kritika romana Kapija, Medihe Šehidić
Knjiga: Mediha
Šehidić, Kapija, Sarajevo, Buybook, 2021
Autorica: Edona Bakalović
Prazna limena konzerva
Svaki ženski glas u našoj regionalnoj
književnosti veoma je važan događaj. Dominacija muških glasova trajala je predugo
i čini se da se to konačno mijenja. Još važnije je ako taj ženski glas progovara
o velikim univerzalnim temama poput bolesti, izbjeglištva, položaja žene u
duštvu. Mediha Šehidić jedna je od književnica koja je svojim djelima napravila
dodatnu pukotinu na staklu prevlasti muške književnosti, a piše o temama koje
su izuzetno zahtjevne. Njena prva knjiga u prozi Brodska cesta bb objavljena je 2017. godine u Buybooku i doživjela
je nekoliko izdanja. Kapija je njen
drugi roman izdat 2021. kod istog izdavača. Obje knjige predstavljaju neku
vrstu autobiografske fikcije.
Kapija je roman koji govori o autorkinom životu – njenom
suočavanju sa preranim gubitkom roditelja, izbjeglištvom, o njenoj borbi s
kancerom, ali i iscjeliteljskoj moći ljubavi, kao simboličnom prolasku kroz kapije.
Autorka se na kraju romana obraća čitaocu direktno i kaže da je ova knjiga
nastala iz potrebe da progovori o svom iskustvu borbe sa kancerom dojke jer je
bolest tema koja se i dalje tabuizira, kako na Balkanu tako i u svijetu.
Nesumnjivo je da su teme o kojima Šehidićeva piše izuzetno značajne, velike
tragedije ostavljaju duboke tragove i ožiljke, ali da li je potresno (ili bilo
kakvo drugačije) životno iskustvo dovoljno za stvaranje književnih djela? Djelo
ne pruža nikakvu širu sliku društva ili dublju analizu socioloških fenomena
koja zahtijeva ozbiljno teorijsko promišljanje. Nije da teorijskog promišljanja
u djelu nema, naprotiv, ima ga dovoljno, ali je prilično površno, mlako,
nedovoljno da bi savladalo ovako velike teme. Roman ne uspijeva da prikaže svu složenost
nekih društvenih procesa, pa se svodi na tešku priču o borbi sa kancerom i
nekoliko (porodičnih) nesreća marginalnih ljudi koje se lako čitaju, ali do
kraja ostaje (samo) životna ispovijest žene o teškom odrastanju, periodu
izbjeglištva i borbi sa rakom dojke. Što nije malo, ali nije ni dovoljno.
Formalno, roman je dobro osmišljen.
Struktura romana podijeljena je u šest cjelina. Kako autorka ističe – svaki rak
ima svoj predrak, stanja, situacije i osobe koje nas gurkaju u bolest, te se
prve tri cjeline, Kofer, kuća i kotlina,
Treće lice tuđine, Od daha do uzdaha mogu čitati kao faza
predraka, treća i četvrta cjelina Račiji
kašalj, Paviljon 23 (vjerovatno najbolje napisane zbog dobrih
naturalističkih opisa tijela koje se mijenja uslijed hemoterapije) istovremeno obuhvataju
predrak i borbu s rakom, a posljednja cjelina Kapija, period nakon raka, odnosno pobjedu nad
bolešću.
Kada se stvarnost prenosi u književno
djelo, postoje brojne zamke. Jedna od njih je podrazumijevanje da je značaj
neke pojave u životu jednak njenom značaju u djelu. To tekst opterećuje
prevelikim brojem događaja, likova, račvanja. Drugu zamku predstavlja izostanak
razumljive motivacije: pišući o svom proživljenom iskustvu, autor može
previdjeti informacije koje su neophodne za razumijevanje djela. Autorka je
upala u drugu zamku. U djelu ima epizoda čija je motivacija potpuno nejasna
(npr. drugo i treće poglavlje kao i sve epizode sa Priviđenjem) što stvara
konfuziju prilikom čitanja i ostavlja utisak nedovršenosti. Nasuprot motivaciji
koja izostaje, ono čega u tekstu ima previše jeste naglašavanje očitih stvari. Mnogo
je suvišnih objašnjenja a sposobnost čitaočevog samostalnog zaključivanja i
promišljanja toliko potcijenjena da je u tekstu jako teško pronaći bilo kakvo
zadovoljstvo. Čitaocima je uskraćena svaka mogućnost čitalačkog stvaralaštva.
Poput ljudi koji ispričaju šalu pa krenu da je objašnjavaju i na kraju nikome
ništa ne bude smiješno, tako i Šehidićeva nakon svakog dobrog pasusa krene u
razradu i pojednostavljivanje koje vodi do banalnosti i time nam ne dozvoljava
da uronimo u tekst. Vjerovatno u želji da mnogo toga pojasni prvenstveno sebi,
autorka čitaocu uskraćuje mogućnost zbližavanja sa tekstom. Takvih primjera ima
mnogo (npr. scena u kojoj opisuje čovjeka koji u jednoj ruci drži brojanicu a u
drugoj tiket iz kladionice koje naizmjenično vadi zavisno od potrebe, pa u
sljedećoj rečenici kaže kako je u pitanju ,,lažna religioznost”, kao da to
nijesmo mogli i sami da zaključimo).
Početak djela ispripovijedan je iz
vizure đevojčice koja se suočava sa metodama tradicionalnog patrijarhalnog vaspitanja
u kome su ženska svojeglavost i slobodoljubivot osobine koje treba na vrijeme
saśeći u korijenu. Ośećaj stida i nezdrav odnos prema svom tijelu, usađeni u đetinjstvu,
još dugo će pratiti junakinju i u dobu odrasle žene pa je svaki ginekološki
pregled mučenje. Principi tradicionalnog vaspitanja toliko se duboko urežu u
svijest žena da čak i kad odu iz sredine koja ih ograničava jako se teško oslobađaju
ośećaja stida zbog svog ,,sramotnog“ tijela. Sve zajedno kod junakinje izaziva
tjeskobu koja se u đetinjstvu manifestuje kroz infantilne ośećaje da je sve
tijesno od kreveta, kuće, kotline, a zapravo je tijesna duboko patrijarhalna
sredina koja guši svaki nagovještaj individualnosti žena i sputava ostvarenje
njihovih želja, pa tako i kada je riječ o junakinji (npr. junakinja ne može da
razvija svoju ljubav prema književnosti uslijed nerazumijevanja porodice).
Nakon toga počinje period ponovnog
pronalaženja sebe odnosno izbijanja na površinu onoga što je jednom davno
potisnuto. Kasnije se narativne tehnike prepliću pa se smjenjuju pripovijedni
period života u Beču, borba sa kancerom i retrospektivno pripovijedanje o
đetinjstvu i izbjegličkom putu do Beča. Ova tehnika u formalnom smislu dobro
funkcioniše jer junakinja svoja trenutna gledišta objašnjava raznim događajima
iz prošlosti. Ono što ne funkcioniše tako dobro jeste semantički smisao – u tom
ređanju scena iz đetinjstva ili bijega iz rata mnoge ozbiljne teme dotaknute su
i načete ali nijedna od njih nije produbljena. Bez obzira na to što je glavna
tema romana borba sa kancerom i što su mnogi djelovi romana u službi glavnog
narativnog toka, toliko otvorenih a nedovoljno razvijenih tema ostavlja utisak
traljavosti i površnosti.
Likovi, koji ustvari i nijesu pravi
likovi jer su jednodimenzionalni i tu su samo da osvijetle glavni lik iz raznih
uglova, nemaju prava imena. To su ili uloge koje ih obilježavaju u djelu (majka,
otac, kćerka, žena) ili simbolička imena onoga što predstavljaju (Priviđenje,
Dželat, Radost, Gospođa Smrt).
Odsustvo smislene društvene kritike i
angažovanosti možda bi se moglo nadomjestiti autentičnim, svježim stilom pisanja,
ali to ovđe nije slučaj. Šehidićeva velikim riječima piše skromne rečenice koje
su pune floskula, opštih mjesta, sentenci. Sintagme poput maskulino-autoritarne figure, hirurški
precizno secirati, osnovne moralne
norme, više odgovaraju prirodi naučnog teksta nego beletristici. Tekst obiluje
ustaljenim izrazima i epitetima, oči
uvijek sijevaju, sve je kristalno jasno, bol je iskonska – kao i žeđ, ledi se krv u žilama, nježno je kao pahulja... Stil je (srednjo)školski
precizan, nemaštovit, jednoličan, sa dosta klišea (poput Gospođa Smrt).
Autorki se mora odati priznanje za
hrabrost koju je prije svega pokazala tokom liječenja, ali i da nakon
preživljene traume o tome progovori i mnogim ženama koje se nalaze ili će se
naći u istoj situaciji, umanji ośećaj usamljenosti pokazujući kako nije lako,
ali je vrijedno, kao i da je ljubav esencijalna u prevazilaženju velikih
životnih iskušenja poput bolesti. Da svaka borba počinje prihvatanjem sebe u svoj
svojoj ranjivosti, uplašenosti i slabosti i da se samo tako može pronaći
izgubljena sloboda.
Ipak, samo otvaranje značajnih tema i
njihova nedovoljna obrađenost dovodi do pojednostavljivanja ozbiljnih problema.
Na primjer, iz opisa povratka u Sivu kotlinu i privida da se tu ništa nije
promijenilo nakon toliko vremena, moglo bi se govoriti o razlozima izostanka
emancipacije, o kritici sistema koji ljudima ne pruža ništa, o jednom
zapostavljenom, marginalizovanom društvu vođenom lošom politikom. Isto tako,
položaj žene u patrijarhalnom društvu koje odlikuje duboka neravnopravnost nije
nimalo razrađen, ređanjem fraza koje svi znamo ne produbljuje se problematika.
Naprotiv. Smislena kritika je izostala a njeno mjesto zauzela su opšta mjesta,
stereotipi i trivijalnosti.
Autorka piše roman o svom životu. I to je u redu. Ali svijet je pun potresnih ljudskih sudbina. Ne fali zanimljivih priča, fali velikih naratora, majstora koji umiju da od ispovijedne proze stvore značajna svjedočanstava jednog vremena stavljajući ih u određeni kontekst. Ovom romanu to nije pošlo za rukom. Priča jeste potresna na jednoj osnovnoj ljudskoj ravni – ne mogu da nas ne potresaju siromaštvo, bolest, izbjeglištvo ili rat. Ipak, za umjetničko djelo potrebno je mnogo više. Širi društveni, socijalni i politički kontekst je izostao. Kako napisa Bekim Sejranović u Nigdje niotkuda: „Nije bitno šta čovjek piše nego kako piše.“ Šehidićeva, nažalost, dosta skromno, pa Kapija odjekuje kao prazna limena konzerva.