Kritika romana Kapija, Medihe Šehidić

Knjiga: Mediha Šehidić, Kapija, Sarajevo, Buybook, 2021

Autorica: Edona Bakalović

Prazna limena konzerva

Svaki ženski glas u našoj regionalnoj književnosti veoma je važan događaj. Dominacija muških glasova trajala je predugo i čini se da se to konačno mijenja. Još važnije je ako taj ženski glas progovara o velikim univerzalnim temama poput bolesti, izbjeglištva, položaja žene u duštvu. Mediha Šehidić jedna je od književnica koja je svojim djelima napravila dodatnu pukotinu na staklu prevlasti muške književnosti, a piše o temama koje su izuzetno zahtjevne. Njena prva knjiga u prozi Brodska cesta bb objavljena je 2017. godine u Buybooku i doživjela je nekoliko izdanja. Kapija je njen drugi roman izdat 2021. kod istog izdavača. Obje knjige predstavljaju neku vrstu autobiografske fikcije.

Kapija je roman koji govori o autorkinom životu – njenom suočavanju sa preranim gubitkom roditelja, izbjeglištvom, o njenoj borbi s kancerom, ali i iscjeliteljskoj moći ljubavi, kao simboličnom prolasku kroz kapije. Autorka se na kraju romana obraća čitaocu direktno i kaže da je ova knjiga nastala iz potrebe da progovori o svom iskustvu borbe sa kancerom dojke jer je bolest tema koja se i dalje tabuizira, kako na Balkanu tako i u svijetu. Nesumnjivo je da su teme o kojima Šehidićeva piše izuzetno značajne, velike tragedije ostavljaju duboke tragove i ožiljke, ali da li je potresno (ili bilo kakvo drugačije) životno iskustvo dovoljno za stvaranje književnih djela? Djelo ne pruža nikakvu širu sliku društva ili dublju analizu socioloških fenomena koja zahtijeva ozbiljno teorijsko promišljanje. Nije da teorijskog promišljanja u djelu nema, naprotiv, ima ga dovoljno, ali je prilično površno, mlako, nedovoljno da bi savladalo ovako velike teme. Roman ne uspijeva da prikaže svu složenost nekih društvenih procesa, pa se svodi na tešku priču o borbi sa kancerom i nekoliko (porodičnih) nesreća marginalnih ljudi koje se lako čitaju, ali do kraja ostaje (samo) životna ispovijest žene o teškom odrastanju, periodu izbjeglištva i borbi sa rakom dojke. Što nije malo, ali nije ni dovoljno.

Formalno, roman je dobro osmišljen. Struktura romana podijeljena je u šest cjelina. Kako autorka ističe – svaki rak ima svoj predrak, stanja, situacije i osobe koje nas gurkaju u bolest, te se prve tri cjeline, Kofer, kuća i kotlina, Treće lice tuđine, Od daha do uzdaha mogu čitati kao faza predraka, treća i četvrta cjelina Račiji kašalj, Paviljon 23 (vjerovatno najbolje napisane zbog dobrih naturalističkih opisa tijela koje se mijenja uslijed hemoterapije) istovremeno obuhvataju predrak i borbu s rakom, a posljednja cjelina Kapija, period nakon raka, odnosno pobjedu nad bolešću.

Kada se stvarnost prenosi u književno djelo, postoje brojne zamke. Jedna od njih je podrazumijevanje da je značaj neke pojave u životu jednak njenom značaju u djelu. To tekst opterećuje prevelikim brojem događaja, likova, račvanja. Drugu zamku predstavlja izostanak razumljive motivacije: pišući o svom proživljenom iskustvu, autor može previdjeti informacije koje su neophodne za razumijevanje djela. Autorka je upala u drugu zamku. U djelu ima epizoda čija je motivacija potpuno nejasna (npr. drugo i treće poglavlje kao i sve epizode sa Priviđenjem) što stvara konfuziju prilikom čitanja i ostavlja utisak nedovršenosti. Nasuprot motivaciji koja izostaje, ono čega u tekstu ima previše jeste naglašavanje očitih stvari. Mnogo je suvišnih objašnjenja a sposobnost čitaočevog samostalnog zaključivanja i promišljanja toliko potcijenjena da je u tekstu jako teško pronaći bilo kakvo zadovoljstvo. Čitaocima je uskraćena svaka mogućnost čitalačkog stvaralaštva. Poput ljudi koji ispričaju šalu pa krenu da je objašnjavaju i na kraju nikome ništa ne bude smiješno, tako i Šehidićeva nakon svakog dobrog pasusa krene u razradu i pojednostavljivanje koje vodi do banalnosti i time nam ne dozvoljava da uronimo u tekst. Vjerovatno u želji da mnogo toga pojasni prvenstveno sebi, autorka čitaocu uskraćuje mogućnost zbližavanja sa tekstom. Takvih primjera ima mnogo (npr. scena u kojoj opisuje čovjeka koji u jednoj ruci drži brojanicu a u drugoj tiket iz kladionice koje naizmjenično vadi zavisno od potrebe, pa u sljedećoj rečenici kaže kako je u pitanju ,,lažna religioznost”, kao da to nijesmo mogli i sami da zaključimo).

Početak djela ispripovijedan je iz vizure đevojčice koja se suočava sa metodama tradicionalnog patrijarhalnog vaspitanja u kome su ženska svojeglavost i slobodoljubivot osobine koje treba na vrijeme saśeći u korijenu. Ośećaj stida i nezdrav odnos prema svom tijelu, usađeni u đetinjstvu, još dugo će pratiti junakinju i u dobu odrasle žene pa je svaki ginekološki pregled mučenje. Principi tradicionalnog vaspitanja toliko se duboko urežu u svijest žena da čak i kad odu iz sredine koja ih ograničava jako se teško oslobađaju ośećaja stida zbog svog ,,sramotnog“ tijela. Sve zajedno kod junakinje izaziva tjeskobu koja se u đetinjstvu manifestuje kroz infantilne ośećaje da je sve tijesno od kreveta, kuće, kotline, a zapravo je tijesna duboko patrijarhalna sredina koja guši svaki nagovještaj individualnosti žena i sputava ostvarenje njihovih želja, pa tako i kada je riječ o junakinji (npr. junakinja ne može da razvija svoju ljubav prema književnosti uslijed nerazumijevanja porodice).

Nakon toga počinje period ponovnog pronalaženja sebe odnosno izbijanja na površinu onoga što je jednom davno potisnuto. Kasnije se narativne tehnike prepliću pa se smjenjuju pripovijedni period života u Beču, borba sa kancerom i retrospektivno pripovijedanje o đetinjstvu i izbjegličkom putu do Beča. Ova tehnika u formalnom smislu dobro funkcioniše jer junakinja svoja trenutna gledišta objašnjava raznim događajima iz prošlosti. Ono što ne funkcioniše tako dobro jeste semantički smisao – u tom ređanju scena iz đetinjstva ili bijega iz rata mnoge ozbiljne teme dotaknute su i načete ali nijedna od njih nije produbljena. Bez obzira na to što je glavna tema romana borba sa kancerom i što su mnogi djelovi romana u službi glavnog narativnog toka, toliko otvorenih a nedovoljno razvijenih tema ostavlja utisak traljavosti i površnosti.

Likovi, koji ustvari i nijesu pravi likovi jer su jednodimenzionalni i tu su samo da osvijetle glavni lik iz raznih uglova, nemaju prava imena. To su ili uloge koje ih obilježavaju u djelu (majka, otac, kćerka, žena) ili simbolička imena onoga što predstavljaju (Priviđenje, Dželat, Radost, Gospođa Smrt).

Odsustvo smislene društvene kritike i angažovanosti možda bi se moglo nadomjestiti autentičnim, svježim stilom pisanja, ali to ovđe nije slučaj. Šehidićeva velikim riječima piše skromne rečenice koje su pune floskula, opštih mjesta, sentenci. Sintagme poput maskulino-autoritarne figure, hirurški precizno secirati, osnovne moralne norme, više odgovaraju prirodi naučnog teksta nego beletristici. Tekst obiluje ustaljenim izrazima i epitetima, oči uvijek sijevaju, sve je kristalno jasno, bol je iskonska – kao i žeđ, ledi se krv u žilama, nježno je kao pahulja... Stil je (srednjo)školski precizan, nemaštovit, jednoličan, sa dosta klišea (poput Gospođa Smrt).

Autorki se mora odati priznanje za hrabrost koju je prije svega pokazala tokom liječenja, ali i da nakon preživljene traume o tome progovori i mnogim ženama koje se nalaze ili će se naći u istoj situaciji, umanji ośećaj usamljenosti pokazujući kako nije lako, ali je vrijedno, kao i da je ljubav esencijalna u prevazilaženju velikih životnih iskušenja poput bolesti. Da svaka borba počinje prihvatanjem sebe u svoj svojoj ranjivosti, uplašenosti i slabosti i da se samo tako može pronaći izgubljena sloboda.

Ipak, samo otvaranje značajnih tema i njihova nedovoljna obrađenost dovodi do pojednostavljivanja ozbiljnih problema. Na primjer, iz opisa povratka u Sivu kotlinu i privida da se tu ništa nije promijenilo nakon toliko vremena, moglo bi se govoriti o razlozima izostanka emancipacije, o kritici sistema koji ljudima ne pruža ništa, o jednom zapostavljenom, marginalizovanom društvu vođenom lošom politikom. Isto tako, položaj žene u patrijarhalnom društvu koje odlikuje duboka neravnopravnost nije nimalo razrađen, ređanjem fraza koje svi znamo ne produbljuje se problematika. Naprotiv. Smislena kritika je izostala a njeno mjesto zauzela su opšta mjesta, stereotipi i trivijalnosti.

Autorka piše roman o svom životu. I to je u redu. Ali svijet je pun potresnih ljudskih sudbina. Ne fali zanimljivih priča, fali velikih naratora, majstora koji umiju da od ispovijedne proze stvore značajna svjedočanstava jednog vremena stavljajući ih u određeni kontekst. Ovom romanu to nije pošlo za rukom. Priča jeste potresna na jednoj osnovnoj ljudskoj ravni – ne mogu da nas ne potresaju siromaštvo, bolest, izbjeglištvo ili rat. Ipak, za umjetničko djelo potrebno je mnogo više. Širi društveni, socijalni i politički kontekst je izostao. Kako napisa Bekim Sejranović u Nigdje niotkuda: „Nije bitno šta čovjek piše nego kako piše.“ Šehidićeva, nažalost, dosta skromno, pa Kapija odjekuje kao prazna limena konzerva.