Kritika romana Putujuće kazalište, Zorana Ferića
Knjiga: Zoran Ferić, Putujuće kazalište, Zagreb, VBZ, 2020
Autor: Bojan Tasić
Putujuće
kazalište je roman (tj.
porodična saga) objavljen 2020. godine u Hrvatskoj. Burnu istoriju svoje
porodice (pa i sebe samog) Zoran Ferić koristi, na prvi pogled, kao uzbudljiv
materijal za jedan obiman istorijski roman pun ličnih priča. Ali zapravo se ne
zadržava na tome, već uspeva da, iznoseći delove iz života svojih predaka,
postavi sliku istorijske pozicije čitave bivše Jugoslavije. Da li se još uvek
prebrojavaju krvna zrnca? Koliko tajni nosi svako od nas i da li prebrzo
osudimo ljude? Samo su neka od pitanja koja se prožimaju kroz ovaj roman, tj.
istoriju autorove porodice, od Austrougarske, preko Kraljevine SHS, potonje Jugoslavije,
NDH, SFRJ, do današnjih dana.
Autor se u romanu
pomalo poigrava stilom i formom, od istorijsko-dokumentarističkog i epistolarnog
do neformalnog, skoro poetičnog. Zoran Ferić ogoljava svoje likove kako bi pred
čitaoce izneo sve mane i vrline običnih ljudi, s kojima se možemo poistovetiti,
ali, moram naglasiti, da se u samim sudbinama primećuje snažna životnost koja
nije kalkulisana fikcijom, već je primetan pečat sudbinskih okolnosti
prekrajanih društvenim i istorijskim događajima. Dok, u isto vreme, preko
takvih likova boji različite mentalitete upletene zajedničkom prošlošću naroda
na ovim prostorima. Ne pokušava da osigura „istorijsku pravdu“, već nudi uvid u
osećanje poraženosti, kod različitih ljudi u različitim društvenim i istorijskim
kontekstima. Autor započinje svoj roman opisom slike iz tadašnjeg udžbenika
istorije za sedmi razred na kojoj je obešen izvesni Svetislav Milin, na
Terazijama, za vreme nacističke okupacije, kao pripadnik pokreta otpora. Ovu
potresnu scenu, autor kombinuje s izrekom da „kad staneš u senu obešenog, to
donosi sreću“. Ovom šokantnom fotografijom, i autentičnom izjavom, na skoro
filmski način, autor dočarava jedno vreme. Ono što postiže ovim jeste izvesan
protok kroz roman, u kome se upravo protežu motivi senki, (nacistički) zločini,
relativnost vremena...
Junaci se smenjuju
po poglavljima, dok na kraju tu ulogu ne preuzme sam autor.
Jedan od prvih je
Benjamin Bernstein (čovek sa četiri prezimena), autorov deda po majci koji je
pred Oktobarskom revolucijom pobegao iz Petrograda u Pariz. Drugi je deda po
ocu, koji je pak kao austrougarski vojnik, prošao strahote na frontu i dopao u
rusko zarobljeništvo. Ruski emigrant (Benjamin Bernstain) je na svojoj putanji
upisao i Zagreb gde je radio kao lekar, a gde se opet oženio mladom Ivkom, medicinskom
sestrom sa Trešnjevke, te je postala pripovedačeva baka. U njenoj porodici (pod
čeličnom pesnicom oca, austrougarskog žandara koji se bavi pčelarstvom), harala
je tuberkuloza. Ovde uvodi motiv bolnice (Vinogradarska) u kojoj će život
izgubiti i autorova baka, ali i majka.
Ono što je
pohvalno jeste živost i autentičnost likova. Preko kojih se prikazuje, pored
već navedenih stvari, razvoj i promene jednog grada u različitim državama.
Čitanjem ovog romana uplovljavamo u jedan poznat svet, ali iz potpuno drugačije
perspektive.
Iako u romanu
postoji poglavlje koje je nazvano Putujuće kazalište, ono što malo buni
jeste: zašto se autor odlučio baš da po tom poglavlju nazove i čitav roman.
Neću se usuditi da kažem kako šarenolikost junaka nije dostojna naziva
„putujuće kazalište“, ali svakako da čitaoca pri prvom susretu s romanom navodi
na pogrešan trag. Ono što takođe smeta jeste izvesna raspisanost na pojedinim
mestima. Deluje kao da autor prosto nije mogao odoleti da nam ne servira
detaljne informacije čak i onda kada nije bilo baš potrebe za tim, jer nisu od
tolikog značaja da pokreću radnju dalje. Pregršt odlično opisanih likova koji
ostavljaju upečatljiv utisak atmosfere određenog vremena. Na momente je problem
što (iako jako uzbudljiva) manipulacija vremenom u romanu ‒ rezovi, vraćanja u
prošlost, potom ponovo u sadašnjost... u kombinaciji s brojnim sporednim
likovima, ponekad stvori izvesnu zbunjenost.
Bez obzira na gore spomenute „mane“, smatram da je Zoran Ferić ovim romanom napravio veliki pomak, jer je pisanjem opsežne predistorije nekoliko generacija dao izvesno tumačenje svoje generacije. Uzroci i posledice koje su ih okarakterisali, naravno i razlikovali od prethodnih. Svi nosimo svoje prokletstvo predaka, i dok ga ne shvatimo, nećemo moći da nastavimo dalje. Brojaćemo krvna zrnca, pokušavati da pronađemo opravdanja za one o kojima ne znamo ništa, osim da smo od njih nasledili gene, s njima sećanja da su im ovi ili oni uradili nešto. Tek kada to prokletstvo shvatimo, moći ćemo da razumemo i put naše dece koja, uzgred, podjednako neće razumeti nas, kao što mi ne razumemo svoje roditelje.