Derviš Sušić, "Tale" (odlomak)

Trećeg juna ove godine navršit će se 100 godina od rođenja jednog od najznačajnijih bosanskohercegovačkih književnika, Derviša Sušića. Rođen je u Vlasenici, a Učiteljsku školu završio je u Sarajevu. Nakon Drugog svjetskog rata, u kojem je bio partizan, radio je kao učitelj, novinar i upravnik Narodne biblioteke u Tuzli. Neka od njegovih najpoznatijih djela su romani Ja, Danilo, Hodža strah, Uhode, Tale...

Buybook s radošću najavljuje važan projekat kojim će obilježiti godišnjicu i odati počast autoru koji je ostavio nemjerljiv trag u bh. književnosti. Tim povodom vam donosimo odlomak iz romana Tale.

Priznajem, zbunjivala me, prije svega, sunčana pla­ninska tišina, pa to nekakvo mirnodopsko sporo vrzma­nje svijeta po selu, kao da je rat završen, sad se valja satno protegnuti, i zijevnuti i početi nešto, s božijom pomoći, kopati ili sijati. Naviknut na napetosti podofi­cira u streljačkom stroju, u zasjedi, pred rovom, u prikradanju bunkeru ili utvrđenom raskršću, nađoh se iz­nenada u nekakvoj živoj slici lirskoj i idiličnoj kao u čitanci za raznježene osnovce iz boljih kuća.

Ja sam o domaćim buržoaskim političkim zavrzla­mama znao koliko prosječan vodnik-komunist: ima samo jedna ispravna politika, a to je naša, sve ostale su u službi okupatora i pucaju na nas i u ubijanju nas oče­kuju za se neki interesni komadić od velike okupatoro­ve krvave pogače.

Ja sam ubijao njih oličene u svim vojskama i polu­vojnim grupacijama koje na kapi nemaju petokraku. Držao sam se čvrsto te jednostavne orijentacije. Jer streljački stroj ne može da vodi drugu politiku. Sve one operacije u silnim deltama naše moćne političke rijeke, od sveg srca prepuštao sam našim političkim forumima i terenskim radnicima s punim povjerenjem. Na teo­retskim časovima u bataljonu ili sam drijemao ili ot­vorenih očiju sanjao punu porciju graha sa suhim re­brima i pšeničnu veknu pod pazuhom.

Ali kad se u tom planinskom selu ispavah i najedoh dobrog štapskog gulaša, i kad drugovi instruktori uzeše da nas vješto i polako uvode u razgovore, proradiše i moji zamrli duhovni centri za domaće političke suptilije. Pogotovu kad nam instruktori potanko predočiše šta je Sarajevo u tom trenutku u političkom smislu.

Selo je četiri puta paljeno i obnavljano. A meni je već mirisalo Sarajevo u kojem sam prvi put vidio tram­vaj, prvi put poljubio djevojku, prvi put istjeran iz ško­le, a sad u njemu živi Esma. Sve sami teferiči. I u ko­jem ću, ako ne bude sreće, uskoro biti prvi i posljednji put strijeljan po zakonodavstvu trećerajhovske velikoeuropske koncepcije novog poretka, ili po logici jed­ne od više vojski i policija od kojih neka ima svoju ver­ziju statusa Bosne i Hercegovine za slučaj da pobijedi Hitler, a druga i za taj, a i za slučaj da se u angloameričkom aeroplanu kralj s izbjegličkom vladom vrati u Beograd, primi raport Dražin da je u kraljevini zave­den ravnogorski red, uključujući i Bosnu i Hercegovi­nu.

Meni je mirisalo Sarajevo.

Čekala Esma.

U selu je bivakovala naša vojska i nekoliko naših foruma i organa zasjedalo mirno i komotno kao da je neprijatelj već otjeran preko naših granica. Selo je živ­jelo svojim seoskim i vojničkim životom, a meni je mi­risalo Sarajevo.

A čekala Esma.

Pilavija je mrzio mladu maćehu kao da mu je ona ubila majku. Moje lijeganje s njom ugrađivao je u svo­ju kulu osvete, ali mu je to i vrijeđalo ponos. O tome mi nije morao govoriti. Tanka struja neprekoračive di­stance tekla je između nas i kad bi se u rijetkim ratnim susretima iskreno grlili i susretu radovali.

Nisam se ni pitao šta je on sve osjećao prema meni jer me je sve više zaokupljala neobjašnjiva surevnjivost prema njemu. I to u trenucima kad je trebalo da ranije raspukline među nama prebrodimo zajedničkim bivakom i pripremama za poduhvat koji nam je prije­tio zajedničkom smrću.

Ne znam čime je sve izazvao to osjećanje. Možda sam mu zavidio na slavi zbog likvidacije onog legio­narskog dahije o čemu se pričalo u tri brigade. Ili sam slutio natruhe neistine u njegovoj prividnoj indolenciji spram svih tih pohvala i priča o njegovom podvigu. Ili me vrijeđao što je bez mog dopuštenja, u ime nas dvo­jice, pokušavao da pred instruktorima vodi glavnu riječ. Kao da sam mu ja samo vodič i tjelohranitelj na tu u Sarajevo gdje će pregovarati sa svojim babom Hadži-Numan-begom. Valjda me srdio taj njegov podzemni prizvuk ignorancije kao da ja niti šta znam, niti treba da se miješam u učene rasprave o JMO, o Džaferu o jerusalemskom muftiji EI-Huseinu, o struji koja sad radi na autonomiji Bosne i Hercegovine pod nje­mačkim protektoratom.

Kad god bi Pilavija došao do riječi, govorio je brzo, razmetljivo i gorljivo, sav se svim čulima ustremio na podatke, na adrese i profile ličnosti koje bi bilo dobro, preko naših u Sarajevu, podstaći da podupru Hadži-Numan-bega da pređe na našu stranu. Sve je to bilo dobro, tačno, pametno što je govorio. I instruktori su se divili lakoći kojom je sipao faktografiju. Po sasvim tananim nehotičnim reakcijama njihovim otkrivao sam kad ga oni uzimaju ozbiljno, a kad mu ćutke praštaju djetinja­rije. Iskusni vukovi mjerkali su i mjerili te prve njego­ve izlive sa simpatijama. Pratio sam i njih i njega. Oni su mi bili sve bliži za poštovanje, on sve dalji za ljubav i drugarstvo.

Ja sam prije Pilavije primljen u SKOJ. Pri­je sam iz Kudelja izišao u odred. Bio sam već pomoć­nik na puškomitraljezu u desetini Danila Lisičića kad se pojavio Pilavija u civilnom odijelu. Sad, pred pola­zak u okupirano Sarajevo, on je kao novopečeni obavještajni oficir brigade, prema meni, vodniku, igrao ne­kog politički daleko zrelijeg druga koji je mene kao mazluma priveo revoluciji i mora da me još uvijek po­dučava mudrosti politike koju on s visokim partijskim rukovodiocima suvereno vješto tabiri, raščlanjuje i pro­gramira za naš zajednički zadatak u gradu. Valjda zato, ja sam ne samo hladio prema njemu, nego je moja srdžba odnekud stala iskuhavati pitanja kako da mu se osvetim. I njemu, a i dvojici instruktora koji neće da me brane od njegovog omalovažavanja. Ta srdžba če­kala je svoj trenutak kao opasna zasjeda znak za plo­tun.