New

„zamisli zambezi iz riblje perspektive“, Đorđe Krajišnik

eženova soba

Soba; (da, sa velikim S i ona je jedino veliko slovo, violinski ključ na notnom zapisu preludija čistilišta); po uglovima pljesniva od tišine i strahova; suzila se vremenom i zarasla u korov koji je sada već dugo utočište lunatizma i međuprostor opstanka, posljednji rezervat don kihota i sanče ili prije fatamorgana zagora i čike obješenih naglavačke u naprslom ogledalu; muzika je tu tek toliko da se ne čuje baš svaki skriveni uzdah koji u zalogaj guta jedva zagrižljivu laž odvažnosti ili to koliko se međusobom lažemo da se lažemo, a laž je tako jednostavna i prozirna; malo iskošen osmijeh iznad desne usne ili iznenadno znojenje dlanova, a već je duboka nelagoda; fotografije i pikseli su uvijek u pokretu u električnom foto-albumu, dok samo na posebne dane kada se s rijeke ispod prozora čuje krik izgubljenog posrebrenog fazana u noći izvlačimo ispod fotelje u folije aluminija zamotane analogne albume i čudimo se veselim maskama koje zakrabuljuju izranjavana lica, upaljene uši i urasle nokte godina pod topolama;  pri podu truli davno zaboravljeni uzorak smb tkanine, otpao sa čiviluka (koji više nije tu, ali bio je vjerujte mi i držao je dva iznošena i na rukavima štepana kišna mantila); izmiješan sa ostacima slikarskih boja uzorak tkanine postao je zlurada freska u parketu, tabletomanska igra klauna i mađioničara obučenih u farmaceute; dušek kreveta pustinja je sjemenja koje nikad ne rađa; oblaci upržene sperme, skrivanja i podzemlja, prolaze nezainteresovani za ono što se ispod u pustinji događa; vode je uvijek malo i svaka ima boju davljenja; sjene su podložne propuhu, sklone paukovima, bubamare tek tolerišu i dive se izumu fena  i sistemu rada vodokotlića (izgoriće ili poplaviće, havarija je u toj zoni uvijek u najavi, temperature osciliraju, topi se ili smrzava dim); ponad vrata, koja se pri svom vrhu zaokružuju piše eženova soba; crni monolit sa nizom kiklopskih očiju i jednim sablažnjenim okom djeteta, kazimirovski neumoljivo se naginje svakim pokretom više ka padu; soba otuda uvijek jeste pod presijom težine, tromost nadire i prijeti da okameni već jedva pokretne sjene svaku svojim virtuelnim ringišpilom zarobljenu u pulsirajuću elektrodu; ipak, kao sječivo u zreo ananas zareže se u tu pihtijastu masu i izazove kratki spoj nemira osjećaj da igra nema granicu, samo nam je glava privremeno pala na prsa; uvijek smo pobjednici u toj žmurci, jedemo nezrelo bilje na grani i mislimo da možemo u toj tajnosti zagristi više od drugih, a na potpuno smo brisanom prostoru i svaki nišan bez gledanja naciljaće nas; u svakom slučaju, mada s prva se takvim ne čini, ginemo svjesno i bez nišana; možemo se i objesiti na tavanu, jer dunje još uvijek imaju istu nježnost površinskih dlačica još od onda, znaš već od kad; na sredini vrata zakucan je goblen; (iza svih mnogih ništa što su prazno); prizor na njemu se doima pastoralno miran; bez ikakve promjene godinama; ako se usudimo malo duže pogledati zaprepastiće nas da je u izvezenoj slici baš kadar koji u tom trenutku u sobi pored nas prolazi; i svaki put kada pogledamo iznova i iznova će to biti baš taj kadar koji se kornjačinom nezainteresovanošću za kretnju hvata za prve nizove žaluzina i konačno navlači mrak; mada, jasno je, konfabuliram, ništa zaprepastljivo u tome nema, to je neprekinuta ona vrpca sa istrošene kasete, jedva održiva, ali štiklamo je, još uvijek je štiklamo i nogare stola veselo poskakuju tutkalom i progorena fotelja pepelom njišti; mrak, kako god bilo, prizvan ili nepozvan dolazi i još očitije udaljava se; i pingvini su konačno osvijestili da im je pred zoru najcrnje, galebovi na miljacki još uvijek ne vare dobro domaću ribu, posebno ne u svitanje i kad jutra nisu maglovita, guši ih svjetlost; trebalo bi da je crno, da potraje još duže; i možda oni stvarno misle da su blizu; misliš li i ti isto što i ja; zbilja su pomislili da su blizu; da su zamislili;  da mogu zamisliti; misliš baš iz te; ili iz one druge; znaju li uopšte koje; stani; ti hoćeš reći da ne misle da ona ponire baš tamo gdje su pokušali zamisliti je; i crni kvadrat leti i pada, leti i pada; ipak bijelo je i duboko crno je; u sebi; dalje i još dalje; u prostote i provire sanatorijuma podno zečijih rupa ugniježđeno;


Autor


Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku