„Me'med, crvena bandana i pahuljica“, Semezdin Mehmedinović
Neke
slike iz stvarnosti se ponude kao savršen simbolički i metaforički potencijal.
Ja sam stvarno živio u zgradi koja ima hodnik velik kao dva fudbalska
igrališta. Kad smo odlučili da se uselimo u taj stan, jedan od razloga je bio
upravo hodnik. Jer nakon srčanog udara ja sam kao trebao što više hodati. Tako
sam brzo prema hodanju za potrebe zdravlja razvio mržnju. Jer postoji šetnja
kao vrsta prijatnosti u hodanju, koračaš i razgledaš oko sebe svijet sa
zanimanjem, a ovo je bilo hodanje zbog hodanja kao takvog.
Nema
veze kakva je ljepota krajolika kroz koji prolaziš kad ti njega ne primjećuješ.
Svejedno je da li je to rub Grand Canyona ili je hodnik te zgrade u koju smo se
uselili. Ja sam izabrao taj hodnik takav kakav je. I ubrzano hodanje do lifta
je bilo namjensko. A nekada se znalo desiti da izađem, pogledam niz hodnik i
odustanem. Bizaran hodnik, bizarna slika.
I ja
volim te slike, meni je jedino dobro pisanje ono koje je govor slika. I cijeli
koncept slike zanimljiv je iz mnogo razloga. Važna mi je također ta pozicija
posmatrača. Pažljivo posmatranje svijeta oko sebe, kad si u restoranu kao sada,
ili u bilo kojem drugom ambijentu može biti vrlo kreativno. Kada gledaš
određeni prizor, to nikada nije jedna slika. S površnom percepcijom vidiš jednu
stvar, međutim iza svake slike postoji još jedna slika koja je često bitnija. I
s pažljivim gledanjem otkriće te druge slike je uvijek posebno iskustvo.
Izoštravanje perceptivnosti i obraćanje pažnje na detalje je zapravo moj
osnovni književni metod.
