Utjeha srdžbe ili bunt protiv promiskuitetnog društva
Podnaslov:
Bolest na smrt čovjeka današnjice
Knjiga:
Andrej
Nikolaidis, Odlazak, Buybook,
Sarajevo / Zagreb, 2020.
Autorica:
Ivana Golijanin
Srdžba
je potrebna i ništa se bez nje ne može provesti
ukoliko
ne ispuni dušu i potakne odvažnost.
No
ne smije postati vođa, samo suborac.
(Peter Sloterdijk, Srdžba i vrijeme)
Nikolaidisov
odnos spram stvarnosti u kojoj živi jednak je odnosu koji likovi njegovih
romana imaju prema svojim životima. Kako je to isticao u intervjuima i svojim
nefikcionalnim tekstovima, nacionalna i vjerska manipulisanja pod krinkom
klasnog antagonizma te odsustvo socijalne pravde su sadašnjica protiv koje
moramo živjeti. Pisac taj odnos stvarnosti i reakcije na njene aktualije
transponuje u svijet svog književnog stvaralaštva.
Određeni
pomaci u razumijevanju prozne Nikolaidisove poetike obilježeni su tumačenjem
njegove posljednje knjige naslovljene Odlazak.
Premda nije dio ranijeg proznog ciklusa, ispravnije rečeno Ulcinjske trilogije: Sin (2006), Dolazak (2009)
i Devet (2014), Odlazak
neupitno emituje atmosferu prisutnu u tim knjigama. Radnja je smještena,
opet, u Ulcinju a glavni junak je poput onog detektiva iz Dolaska ili Davida Hafnera iz Devet suočen sa svim prizemnostima svijeta u stanju duboke
rascijepljenosti i nemogućnosti da shvati u šta se to stvarnost pretvorila. Odlazak je i posmrtni govor, i roman i
esej u isto vrijeme; okolo tumačenja i fatalističkih kontemplacija junaka
postoji fabula sa zapletom, kulminacijom i raspletom, vidljiva ali nikako
nametljiva, usputna jednako koliko i svi gosti kafana koje je glavni lik tokom
godina služio.
Nikolaidis
sa sijaset šarolikih varijacija na temu ljudskih poriva računa na čitaoca koji
će uspješno imaginirati sliku svijeta koju on opisuje smještajući je u Ulcinj
jednog dana od 5:07 do 15:04 sati. Kao u filmu i
ovdje pokret čuva iluziju objektivnog
vremena; glavni junak se vozi sa kćerkom, odlazi do svojih prijatelja i stvara
u našoj svijesti dojam proticanja vremena i razvoja iako se ništa od toga
zapravo ne dešava.
Još
u romanu Mimesis smo se suočili sa
ovim snažnim zgušnjavanjem vremena i prostora dok osnovna fabula prati junaka
koji razmišlja o svijetu i životu preslušavajući kompilaciju pjesama na
muzičkoj kaseti. Dalje, tematska i sižejna okosnica njegova romana Mađarska rečenica obuhvata voz na liniji
Budimpešta – Beč i traje onoliko koliko traje vožnja između ta dva grada. Odlazak dolazi kao kulminacija piščeve
ideje da cijeli jedan pogled i romaneskni svijet u cjelini smjesti unutar
iznimno kratkog vremenskog perioda. U toj nakani, glavni junak Teofilis, otac –
mizantrop govori najveću od svih istina o stvarnosti koju mi, skupa sa njim,
živimo. Pišući o ljubavi, braku, krhkosti ljudskih veza i očinstvu Nikolaidis
progovara i o svijetu koji je teško održati cjelovitim i smislenim jer on u
nama izaziva kontinuirani bijes.
Srdžba
koju „čujemo“ cijelim romanom Odlazak nije
negativno markirani impuls već postaje konstitutivni dio pisca koji nije
bezrazložno ljutit već pravedan u svojoj ispravnoj ocjeni postojećeg društvenog
poretka.
Peter
Sloterdijk će u ciničnom, efektnom ali beskrajno duhovitom diskursu svoje knjige Srdžba i vrijeme reći kako je sva povijest povijest korištenja srdžbe.
Ovdje Sloterdijk tvrdi da je savremeno doba osuđeno na propast zbog naše
nesposobnosti da razumijemo i kanališemo svoj bijes. Prvo poglavlje njegovog
ogleda kao i roman Odlazak u cjelini
traži od nas da priznamo kako danas vidimo uznemirujuće neprijateljstvo u svim
aspektima našeg društva. Sloterdijk zanimljivo uokviruje ove pojave u smislu struktura bijesa u kojima je osveta
proizvod nagomilanog prezira a revolucija opisana kao banka srdžbe gdje je
bijes uskladišten kao njen kapital. Nikolaidisova revolucija u književnosti je
sadržana u kritičkom, dakle ispravnom usmjeravanju prezira.
Premda reflektuje misli iz njegovih prethodnih knjiga, Odlazak nije neophodno čitati tek nakon
što pročitamo i ostale Nikolaidisove romane. Opasnost ovog djela, kao i ostalih
sličnih njemu, je ta što njihovi ironični traktati zauzimaju važno mjesto u
javnosti djela istinske kritike sociokulturnih praksi. Odlazak sasvim sigurno nije Nikolaidisovo najuspješnije prozno
djelo ali je sasvim pristojan metacinički ogled o bolesti(ma) savremenog
društva.
Andrej Nikolaidis – Samome sebi
U
intervjuu za tjednik Novosti Andrej Nikolaidis
će objašnjavajući tematske i strukturalne preokupacije svoje poetike reći: „Kao pisac odgovaram, dakle, filmskoj teoriji autora, pa kao
što u skladu s tom teorijom jedan redatelj uvijek snima jedan film, ja uvijek
pišem jednu knjigu. Teme koje me opsjedaju ponavljaju se iz romana u roman, a
jedna od njih je i apokalipsa.“ On razrađuje do u tančine brojne negativno
markirane implikacije new agea i self-help ideologije, ironizirajući ih
do krajnjih granica.
U stvarnosti gdje naskroz poludi igla kompasa mediokritetskih
izvjesnosti, kao odgovor na nju, rekla bih da Nikolaidis zaista piše jednu
knjigu. Odlazak se tako može činiti
kao još jedno ponavljanje sličnih, esejistički oblikovanih, piščevih zapažanja
o svijetu i lošim navikama (post)modernog čovjeka koji svoju sadašnjost vodi u apokalipsu.
Pisac u toj analizi suprotstavlja duvansku i kockarsku ovisnost
koje nisu dva ista zla, naprotiv. Pušač je neprijatelj
dominantne ideologije jer se pomokri
po industriji održivih lifestyleova i zalije
new age religiju finansijskog kapitalizma. Sažimajući sve u jedan dan krcat
prokazivanjima vladajućih trendova pisac u Odlasku
zaista odlazi, fizički nestaje na kraju a sve ono što čitamo do tog
trenutka je uvid u njegov privatni obračun sa životom koji je živio i sa
ljudima koje je susretao.
Savremeni vrli novi svijet krcat
Greenpeace i svim drugim
revolucionarnim aktivistima je neofeudalni korporativni svijet koji je, viđen
piščevim očima, nemoguće promijeniti već ga jedino možemo otrpjeti ako nas za njega iskreno i potpuno zaboli. Jasno postaje kako
pisac kroz replike svog lika samom sebi opisuje stvarnost koju živi.
Slika jedne države je isto
što i slika svijeta
U Odlasku prepoznajemo
neofašističke impulse prisutne na Balkanu nakon ratnih dešavanja ali i u
cijelom svijetu, te ideje koje propagiraju varvarstvo bogatih i ovisnika o
skupom alkoholu. Crna Gora, izgrađena po
mjeri bijede koja sanja luksuz je slika balkanskih zemalja čiji su
stanovnici kontaminirani glupošću i različitim negativnim etničkim izmima i žive uvjereni kako je njihov
svijet najbolji od svih svjetova. U tom diskursu koji Nikolaidis opisuje ljudi
se prema društvenom polju odnose; butik hoteli, otmjeni lokali koje su
napravili ratni profiteri i trgovci kokainom njima osiguravaju status ne samo
direktora nego neupitnih vlasnika svega i svakoga u ovom odnosu privida
zajedništva.
Eliti kasnog kapitalizma
Nikolaidis suprotstavlja svoja dva prijatelja, Zorana i Stevu hakera i
homoseksualca koji žive na margini novog svijeta ne pokušavajući mu se
prilagoditi. Iz njihovog je odnosa vildjivo kako toleranciju i humanizam ljudi
najčešće doživljavaju kao ideološke poštapalice gdje stvari imaju smisla
onoliko koliko od njih možemo profitirati i sebe izdignuti iznad drugih.
Iako glavni lik skončava za viši cilj mi nismo niti ćemo biti
sigurni da taj cilj u našoj stvarnosti postoji na nekom širem, opštijem dakle
civilizacijskom nivou; čovjekovo zalaganje za opštehumane stvari i osuda
negativnih kulturnih praksi ne dotiče većinu, naprotiv, ona ih vidi kao odraz
usiljenosti ili pametovanja. Tako ova
knjiga može biti shvaćena kao pretenciozno brbljanje jednog umjetnika koji na
sve načine pokušava da bude izvan ukalupljenih i serviranih moralno-političkih
formi.
Odlazak ipak nije takva knjiga niti je Nikolaidis takav pisac: on je izuzetan
analitičar pa čitanje ovog posmrtnog
govora svakako da ostavlja prostora za mnoga pitanja. Ne privileguje li
današnje društvo, ne neki način, opsesivan i samodopadan stav prema životu
svojim insistiranjem na robnom postvarivanju i jedinstvenosti, u isto vrijeme? Smrt
glavnog junaka je simbolička i desila se mnogo prije samog kraja a odlazak je
možda i najbolje što mu se u životu dogodilo jer se svijet više ne može
popraviti; napuštajući tu stvarnost on je zapravo pobjeđuje i prevazilazi njena
ubitačna ograničenja.
Razrađeni
koncepti reprezentacije ideologije i savremenog čovjeka o kojima je u ovoj
knjizi bilo riječi treba da nam obezbijede mehanizme, zahvaljujući kojima se
nećemo postavljati u poziciju naivnog posmatrača. Bićemo osposobljeni da ih
čitamo kritički i kontekstualistički i da se izdignemo iz društvene apokalipse
kroz jedan lični, istinski odnos.