New

„Putujuće kazalište“, Zoran Ferić

Kad se čovjek sjeća, to je obično slučajno. A kad počnete raditi ovakav projekt, jedna asocijacija, sjećanje vuče drugo... to mi je pomagalo da dam život scenama i ljudima. Drugo, te scene su dovoljno nepouzdane da mi nepouzdanost postane intrigantna, i upravo sam si zato dopustio da u prologu „Putujućeg kazališta“ napišem da ga je izazvala stvar koje se nisam dovoljno dobro sjetio.

Roman sav izvire iz nje i iz Vinogradske bolnice. Moji baka, instrumentarka, i djed po majci, kirurg, snimljeni su za vrijeme jedne operacije. Prije puno godina, kad sam gledao stare fotografije, pomislio sam - s ovom ću nešto napraviti kad eventualno budem pisao o svojoj obitelji. Spremio sam je, i nisam je više mogao naći. I u trenutku, nakon gledanja filma „Otac“ Istvána Szabe, gdje se pojavi slična fotografija, pomislim - nije li moje sjećanje možda lažno? S tom dilemom počinje roman, i on je pun takvih priča, pomalo nepouzdanih sjećanja.

https://www.jutarnji.hr/kultura/knjizevnost/smrcu-oca-za-mene-pocinje-neusporedivo-sretnije-razdoblje-zivota-strasno-ali-to-je-tako-15032724

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku