New

„Neko drugi“, Enver Kazaz

Mudrost bolesti

Od svih pjesničkih knjiga, najteže mi je bilo napisati ovu, ne zato što je ona tražila puno više pjesničkog umijeća od drugih, naprotiv, knjiga-poema Glasovi  je bila puno, puno zahtjevnija s njenim skrivenim i unutrašnjim rimama i s njenom filozofijom glasa kao elementarnog oblika života koji se potvrđuje u raznovrsnosti jezika u kosmosu materije, već stoga što je ona iziskivala nošenje s ličnom traumom, prolazak kroz nju, čak njeno obnavljanje u sjećanju. Inicijalna kapisla knjige i njen centralni događaj jest srčani udar i spoznaja da nakon njega više ništa nije isto. Stupkom promijenivši sve u meni, ali i pogled na ono okolo, taj događaj se lepezasto širio ka pogledu na tijelo, bolest, smrt i, u konačnici, jezik kao naš ontološki prostor. 

Moralo se dakle suočiti s traumom, ne da bi se poezijom detraumatizirao pjesnik, kako se često raspravlja u psihoanalitičkom pristupu književnosti s tezom da nas ona liječi. Naprotiv, u samom procesu pisanja trauma je rasla i otkrivalo se demonsko lice poezije koja kriši i slama psihu. Valjda je to jedino tako i moguće - pasti na nemislivo dno traume i otud se dizati prema jeziku i pjesmi u nastojanju da se opišu strahovi koji nadiru sa svih strana i da se u suočenju s bliskom, svakodnevno mogućom smrti dođe do poezije.

Ona je sve što je preostalo, bezutješno mjesto u kojem se rovari po ranama, s namjerom da se iz njihove sukrvice iscijedi nekoliko poetskih slika i metafora koje će lirskom subjektu otkriti mostove između tijela, bolesti i smrti, da bi se on na koncu smirio u jeziku kao svom grobu i grobištu  bez  mitskih uniformi koje obećavaju onostrano spasenje. Tamo je, naime, ništa koje se antropocentričnoj narcisoidnosti metafizike smrti smije u lice, pokazujući svoju nemjerljivu moć. A ovdje je jeza. Iz nje je nastala poezija.

Trebalo je prije njenog nastanka doći do tehnike, jer ona je spas od nemogućnosti da se to ništa i ta jeza prevedu u jezik. Zato je drama ključni oblik knjige i svake pjesme. Naglašavam knjige, ne zbirke, jer se struktura drame otkriva kako u kompoziciji, tako i u poetskom mišljenju ispunjenom paradoksima i kontradikcijama. Svaki drugi put u pjesmu, čini mi se, bio bi pogrešan.

Okvir knjige je dramski: prolog posvećen tijelu, njegovom obasjanju u umu, i epilog koji tematizira opću smrt kao tvoračaki element povijesti uz saznanje da je zemlja zasijana kosturima. Između njih su tri ciklusa kao tri dramska čina. Prvi tematizira dolazak nezvanog gosta u tijelo, nekog drugog kojeg nije moguće imenovati, a koji u sebi sažima sve: drugi identitet, strah, traumu, bolest, smrt samu kao svakodnevno iskustvo. Drugi se spušta u tijelo, da bi ga otkrio kao višestruk procesualni fenomen. Ono nije jednom zauvijek dato kao stanište našeg identiteta, nego kao proces koji taj identitet oblikuje. Mijenjajući se, tijelo nas mijenja, pa je ono uz društveni i intimni isto toliko psihološki, gnoseološki i ontološki fenomen. Treći ciklus, pak smrt vidi najprije kao nepojamni prostor ništavila, a potom kao prečicu do jezika i proces koji se usvaja i osvaja.

No, da bi se do tog došlo, valjalo je disciplinirati jezik. Opisati strah bez emocionalistički nabijenih atributa ili spustiti se niz jezičke stepenice do kristala emocije, što je značilo braniti se od jezičke zavodljivosti. Sve je, dakle, u jednostavnosti i svedenosti jezika, cijela suština poetskog umijeća. One, ta jednostavnost i svedenost, ukazale su se kao brane pred navalom ništavila. Uz njih i u njima otkrivala se  mudrost bolesti  iz koje je učio lirski subjekt ove knjige. Čitajući bolest, a zagledan u smrt, on je u pomoć dozivao A.B. Šimića, Nastasijevića i Skendera Kulenovića.

S njima je bilo lakše nositi se s ovom poezijom.                                                                 


Autor


Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku