„Tužna felisidada“, Vuk Rodić
Vrlo
mi je interesantno da dam osvrt na moj literarni opus. Šta je esencija mog
pjevanja, proznog pisma? Knjige ‒ ispisani versi, proza u formi vinjeta, roman
prvijenac ‒ su ogledalo duše, spiritusa, najbolji su dio mene. Okušao sam se u
narativnoj poeziji; ulazio u sferu poetskih, minijatura; najveću slast sam
osjetio u kreiranju kovanica, posve originalnih do tada nepostojećih, na
literarnom nebu. Sklon sam kontrapunktu; s paradoksom sam na per tu; transformacije
u ritmu i intonaciji doživljavam kao epilog igre ‒ što po defoltu umjetnost
jeste. Nikada nisam sjeo za pisaći stroj s predumišljajem da budem originalan,
uvjerenja sam da sam u pismu autohton, poseban i prepoznatljiv. Niko od vrlih
kritičara u kritikama pisanim po šemi nije sugerisao na taj segment, sve je
bilo napisano u šturoj formi kao proizvod obaveze spram recentne književne
produkcije. U kritičkom prikazu vrlo uočljiv je fenomen i praksa trpanja u
ladice, što je, po sebi, odraz krajnjeg neukusa, drskosti i hipertrofije ega
dotičnog veleumnog kritika. Odavno sam konsterniran praksom kritičkog fušeraja,
ispraznosti, elegantnog pljuvanja bez argumentacije. Vrlo mi smeta, gotovo sam
revoltiran masakrom nad uspjelom stihozbirkom, ispjevanom na koherentan način.
Nije dobro apostrofirati, razlomiti pjesmu, uzeti tercinu ili distih kao
obrazac suštine poetike autora. Doživljavam tu naviku jalovih umova kao teški
monstruozni zločin, devastiranje djela. Doživljavam na koncu kao poniženje.
Nisam
pristalica grube podjele na prozu i poeziju. Ne postoji dobra, niti loša
književnost. Naprosto slijedi vrlo jednostavno objašnjenje: ili je magija ili
to nije. Prije udaranja u pisaći stroj svaku riječ koju ispisujem, vagam,
osluškujem – gotovo je vidim u bojama; govorim o sinesteziji, magijskoj
kreaciji u izričaju. Empirija po sebi ništa ne znači, tu u mulju prošlosti.
Biseri poredani u savršen niz su umjetnost najbolje vrste, naravno
inkorporirane u ritam koji samo pjesnik može da osjeti. Doslovno svaka riječ, stih,
mora biti u dosluhu s pulsom univerzuma. U proznim vinjetama, po meni, vrlo
zahtjevnoj formi, poenta je u iznalaženju, kovertiranju posljednje rečenice.
Upravo posljednja rečenica je stub nosač cijele priče ‒ što je priča
lapidarnija utoliko je teže domisliti posljednju rečenicu u tekstu, bez koje bi
se sve urušilo ‒ sve bi ostalo u pokušaju, sve bi bilo ispisano na
disfunkcionalan, krajnje nesuvisao način.
U
hodu stvaram, žongliram riječima, dopada mi se manir premetaljki, gotovo sve
počne s flešom u slici; može me riječ nepoznatog čovjeka na tramvajskoj stanici
ispucati kao projektil u dotad meni nepoznat horizont. Ne bih se upustio u
priču o vrijednosti vlastitog literarnog djela ‒ ne želim sam sebi da budem
aligator. Hladne glave gonetam sebe; u potrazi za sobom, prečicama sam stigao
do podnožja planine ‒ gledam vrh, krv u venama vri. Ništa mi se smislenije i
ljepše nije moglo dogoditi. Nisam sretan ‒ spokojan sam; iznova sam sebe
sagradio, stih je moj dom ‒ tu stanujem, kada me sretnete na ulici, to je samo
iluzija, u stihu sam realniji, stvarniji; ptica sam što kroz noć leti u potrazi
za svjetlom.
Autor