New

„Tužna felisidada“, Vuk Rodić

Vrlo mi je interesantno da dam osvrt na moj literarni opus. Šta je esencija mog pjevanja, proznog pisma? Knjige ‒ ispisani versi, proza u formi vinjeta, roman prvijenac ‒ su ogledalo duše, spiritusa, najbolji su dio mene. Okušao sam se u narativnoj poeziji; ulazio u sferu poetskih, minijatura; najveću slast sam osjetio u kreiranju kovanica, posve originalnih do tada nepostojećih, na literarnom nebu. Sklon sam kontrapunktu; s paradoksom sam na per tu; transformacije u ritmu i intonaciji doživljavam kao epilog igre ‒ što po defoltu umjetnost jeste. Nikada nisam sjeo za pisaći stroj s predumišljajem da budem originalan, uvjerenja sam da sam u pismu autohton, poseban i prepoznatljiv. Niko od vrlih kritičara u kritikama pisanim po šemi nije sugerisao na taj segment, sve je bilo napisano u šturoj formi kao proizvod obaveze spram recentne književne produkcije. U kritičkom prikazu vrlo uočljiv je fenomen i praksa trpanja u ladice, što je, po sebi, odraz krajnjeg neukusa, drskosti i hipertrofije ega dotičnog veleumnog kritika. Odavno sam konsterniran praksom kritičkog fušeraja, ispraznosti, elegantnog pljuvanja bez argumentacije. Vrlo mi smeta, gotovo sam revoltiran masakrom nad uspjelom stihozbirkom, ispjevanom na koherentan način. Nije dobro apostrofirati, razlomiti pjesmu, uzeti tercinu ili distih kao obrazac suštine poetike autora. Doživljavam tu naviku jalovih umova kao teški monstruozni zločin, devastiranje djela. Doživljavam na koncu kao poniženje.

Nisam pristalica grube podjele na prozu i poeziju. Ne postoji dobra, niti loša književnost. Naprosto slijedi vrlo jednostavno objašnjenje: ili je magija ili to nije. Prije udaranja u pisaći stroj svaku riječ koju ispisujem, vagam, osluškujem – gotovo je vidim u bojama; govorim o sinesteziji, magijskoj kreaciji u izričaju. Empirija po sebi ništa ne znači, tu u mulju prošlosti. Biseri poredani u savršen niz su umjetnost najbolje vrste, naravno inkorporirane u ritam koji samo pjesnik može da osjeti. Doslovno svaka riječ, stih, mora biti u dosluhu s pulsom univerzuma. U proznim vinjetama, po meni, vrlo zahtjevnoj formi, poenta je u iznalaženju, kovertiranju posljednje rečenice. Upravo posljednja rečenica je stub nosač cijele priče ‒ što je priča lapidarnija utoliko je teže domisliti posljednju rečenicu u tekstu, bez koje bi se sve urušilo ‒ sve bi ostalo u pokušaju, sve bi bilo ispisano na disfunkcionalan, krajnje nesuvisao način.

U hodu stvaram, žongliram riječima, dopada mi se manir premetaljki, gotovo sve počne s flešom u slici; može me riječ nepoznatog čovjeka na tramvajskoj stanici ispucati kao projektil u dotad meni nepoznat horizont. Ne bih se upustio u priču o vrijednosti vlastitog literarnog djela ‒ ne želim sam sebi da budem aligator. Hladne glave gonetam sebe; u potrazi za sobom, prečicama sam stigao do podnožja planine ‒ gledam vrh, krv u venama vri. Ništa mi se smislenije i ljepše nije moglo dogoditi. Nisam sretan ‒ spokojan sam; iznova sam sebe sagradio, stih je moj dom ‒ tu stanujem, kada me sretnete na ulici, to je samo iluzija, u stihu sam realniji, stvarniji; ptica sam što kroz noć leti u potrazi za svjetlom.


Autor


Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku