Konformizam kao bijeg od stvarnosti, želja za pripadanjem i moralno propadanje
Alberto Moravia, Konformista, prevela s talijanskog Jovana Šego
PIŠE: Zerina Arnaut
Moravia se pita kako je moguće da je društvo dozvolilo cvjetanje zla u vidu fašizma i nacizma, kako je moguće da ideologija koja nalaže smrt „drugih“ i „drugačijih“, zavede toliko ljudi, kako živjeti nakon što je zlo otkrilo svoje pravo lice, kada su narušene moralne vrijednosti, kada su uviđene opasnosti takve ideologije i politike.
Roman Konformista, talijanskog pisca Alberta Moravije, je prvi put objavljen 1951. godine. Buybookovo izdanje možemo čitati od ove godine, i to s uvodom Lorenza Pavolinija i neobjavljenom epizodom koju je uredio Tonino Tornitore. Konformista je književni svjedok razarajuće moći ideologije koja modernom, usamljenom pojedincu nudi utočište i osjećaj pripadnosti koji nije ništa osim privida. Lorenzo Pavolini objašnjava kako ovaj roman danas nosi vrijednost dokumenta, potresnog svjedočenja i sjećanja na najkrvavije tačke ljudske historije, na fašizam kao pokret koji je svoje istinske ciljeve krio pod krinkom nepostojećeg društva. U takvu zamku „upada“ konformista Marcello Clerici, od djetinjstva noseći sa sobom izvjesnu izopačenost zbog koje se nikada nije mogao uklopiti ili prilagoditi okolini.
Radnju romana otvara detaljan opis Marcellovog djetinjstva. Kao dječak je imao patološku želju za posjedovanjem stvari, sa zadovoljstvom je kidao cvijeće, a sa još većim ubijao životinje i uživao u nasilju. Na početku romana je postavljena moralna dilema koja naslućuje Marcellove nadolazeće dvojbe. Svom prijatelju predlaže da zajedno ubijaju guštere, kao vid zabave i druženja, a kada naiđe na jasno „ne“, tada poseže za svojevrsnim mitom. Kada i uprkos tome odgovor bude ne, nelagoda, grižnja savjesti i želja za oprostom ispunjavaju njegovo biće. Ta ga je pomisao užasnula, ne samo da je bio nenormalan nego tu nenormalnost nije uspio potisnuti i nije je bio sposoban ni kontrolisati.
Detaljan uvid u Marcellovu psihu zapravo je duboka introspekcija u psihologiju i promjene društva. Problem nastaje onda kada ideologija, niz pomno osmišljenih mitova, pravila i ciljeva, prevlada i kada pojedinac odabere konformizam, kada ne propituje svijet u kojem živi radi sve da bude prihvaćen. Opsesivna potreba za pripadanjem dolazi do izražaja onda kada Marcello, moderni konformista, pristane na bolesne stavove fašizma, da bi zadovoljio vlastite potrebe. Moravija pokazuje kako takav pojedinac, u takvom svijetu, samo prividno bježi od svoje nastranosti i individualnosti, a dodatno produbljuje otuđenost. Postaje bolesnik u bolesnom svijetu, misli da prima pomoć, dok se sve oko njega raspada.
Konformista kroz priču o pojedincu govori o jednom dubljoj i široj slici, perioda između dva svjetska rata, o predratnom rađanju i jačanju ideologije, o učincima Drugog svjetskog rata na društvo. Pred čitatelje postavlja pitanja koja su aktuelna i danas, kada smo svjedoci ratova, stradanja i genocida. Moravia se pita kako je moguće da je društvo dozvolilo cvjetanje zla u vidu fašizma i nacizma, kako je moguće da ideologija koja nalaže smrt „drugih“ i „drugačijih“, zavede toliko ljudi, kako živjeti nakon što je zlo otkrilo svoje pravo lice, kada su narušene moralne vrijednosti, kada su uviđene opasnosti takve ideologije i politike.
Konformista postavlja i pitanje uloge umjetnosti i književnosti u prenošenju osjećaja jednog vremena. Teme koje ovaj roman otvara su bitne i danas, kada preko društvenih mreža svjedočimo stradanjima ljudi, kada smo „navikli“ na svakodnevno gledanje krvavih scena, kada između nas i smrti drugog postoji ekran koji udaljava od stvarnosti. Ukoliko upadnemo u zamku konformizma, zaboravit ćemo na vlastite moralne stavove, na važnost protesta. Postat ćemo dio bezličnog i pasivnog mora istomišljenika čije stavove kreira ideologija koja se u tom trenutku nameće kao dominantna, a to je problem koji je univerzalan, nadilazi vremenski okvir i kontekst ovog romana.
