„Knjiga odlazaka“, Velibor Čolić

Uvijek naglašavam da je to roman, i ništa više i ništa manje. “Knjiga odlazaka” je drugi dio moje trilogije o egzilu. Moje emigrantsko iskustvo jeste osnova, ali sve ostalo je dopisano ‒ odnosi sa ženama, alkoholizam, to je literatura.

Kada sam, nepozvan kao i svi, došao u Francusku, nakon početne ljutnje i tuge, shvatio sam da je to šansa. Neki su to shvatili kao šansa za obogatiti se, kupiti skup auto ili šta već. Za mene, ludog, bilo je to drugo nešto. Htio sam postati i opstati kao književnik. Šta god to značilo. Prvo u prevođenoj, zatim u francuskoj književnosti i jeziku. Nije moglo i nisam htio drugačije.

Zamislite sve što čini život čovjeka: njegovu fizionomiju, djetinjstvo, roditelje, rođake, školske prijatelje, projekte, posao, ljubav. Sve se to sabija na jednu jedinu riječ ‒ izbjeglica. Izbjeglištvo je smanjenje čovjeka ‒ uproštavanje. Nekakvo polustanje između bitisanja i trajanja. Osjećaj inferiornosti. Prava snaga zapravo je ustati i pronaći vertikalnost čovjeka. Kundera je govorio da pisac nikome ništa ne duguje. Osim nešto malo Cervantesu. To prvo lice, ich-forma, mi je pomoglo da temu izbjeglice, koja je malo škakljiva u Zapadnoj Evropi, približim svima, ali da se i svima malo podsmjehnem. Prvo tome ja, a zatim ostalima.

https://zurnal.info/novost/24121/izbjeglistvo-je-uprostavanje-covjeka