„Kapija“, Mediha Šehidić
Čini
se da sam osuđena na stvarnosnu prozu. Niko ne bi volio biti autor mojih
knjiga, niti bih ja nekome poželjela da inspiraciju za pisanje traži tamo gdje
sam je ja pronašla. A opet, neko mora i to. „7000 dana u Sibiru“ je memoarska
proza, pisao ju je čovjek koji nije književnik po pozivu i opredjeljenju, nego
onaj koji u sebi nosi jedno iskustvo izvan svagdanjeg ‒ bolno i teško, a opet
dragocjeno, relevantno i potrebno. Jako je tegobno pisati o tome zato što neke
golgote treba prvo fizički preživjeti i izmaknuti, a pisanjem im se opet
približiti i biti unutra cijelom nutrinom; bezbroj puta se ponovo smrznuti,
zgrčiti, smanjiti, sklopiti, proći rukom kroz kosu koju sada imaš, a stresti se
kao da je nemaš. Pisanje, samo po sebi, jeste tjeskobna sloboda koja ponekad i
autoru izbije dah iz pluća. I meni je. Morala sam ustajati da otvorim prozor i
dišem duboko dok intenzitetom misli i zatomljenim krikom ponovo prolazim kroz
slabost, napuštenost, zametnutost, nemoć, čekanje, odjel onkologije i sve te
turobne dane i noći. U novoj knjizi pišem i o bolu tijela, a tijelo nije samo
masa, ono je također oblik govora i zvuka. Ispisivala sam sebe, a nemam osjećaj
da se čujem ja, nego da sve to govori tijelo i njegova nemoć – koji su i
zarobljeni stvarniji i iskreniji od svakog uslovnog rješenja napolju.
U
svemu tome protežu se opet crtice iz djetinjstva i mladosti jer ‒ život jeste
kretanje u krugu istih ponavljanja. Sve je ovdje, čini mi se, povratak iskonu i
nadolazećem ponavljanju jednog istog života.
https://azra.ba/intervju/230530/mediha-sehidic-cetiri-godine-nisam-ukljucila-tv/