Mračno, pametno i uzbudljivo

Mariana Enriquez, Opasnost od cigarete u krevetu, sa španskog prevela Lana Bastašić

PIŠE: Ivana Golijanin

Enriquez piše dobro, provokativno, mučno i ne propušta priliku da u svaku od dvanaest priča utka užas koji proizilazi iz nepoznatog, ali i bliskog, dok je forma kratke priče ovdje i više nego poželjna jer se zbirka može pročitati u jednom dahu, a njen eho odjekuje dugo nakon što sklopimo korice.

Emocija straha koji leži u osnovi horora se na različite načine pojavljuje i oblikuje atmosferu kratkih priča skupljenih u zbirci Opasnost od cigarete u krevetu, argentinske spisateljice Mariane Enriquez. Autorica ne propušta priliku da u svaku od dvanaest priča utka užas koji proizilazi iz nepoznatog, ali i bliskog, dok je forma kratke priče ovdje i više nego poželjna jer se zbirka može pročitati u jednom dahu, a njen eho odjekuje dugo nakon što sklopimo korice.

Enriquez piše vješto, provokativno i mučno; svijet njenih priča nastanjuju mrtva djeca, devijantna omladina, utvare koje traže žrtve, fetišizam, erotika, magija i sablasni folklor, i sve se ovo raspliće u naplavinama prvo napetosti, a potom i horora. Djevojčica koja iskopa kosti u bašti za koje se kasnije ispostavi da nisu od životinje; pakleni, proždirući psi; crna Djevica koja se krije u pećini; prosjak koji je bacio kletvu na cijelo jedno naselje; djevojka sa fetišističkim sklonostima prema srčanim bolesnicima; smrt rokenrol zvijezde i mračne tajne njegovih fanova; momak koji snima parove koji vode ljubav... Svi ovi likovi se pojavljuju i prepliću u adolescentskim željama, porodičnim traumama, nasilju, okultnim praksama i društvenom haosu, ostavljajući nam priče jednako uzbudljive koliko i zastrašujuće.

Priče možemo grupisati u ovisnosti od anomalje koja se u njima pojavljuje. „Otkopavanje anđelke“, „Gospa od Kamenoloma“, „Kolica“ i „Bunar“, sve imaju predznak zlokobne kletve ili nečega što nije s ovoga svijeta, a što neupitno utiče na živote protagonista. U priči pod nazivom „Onda kada smo razgovarale sa mrtvima“ petoro tinejdžera koriste Ouija ploču da bi komunicirali sa roditeljima jedne od prijateljica koji su nestali za vrijeme argentinske diktature. Da bi to napravili, svako mora da predložiti nestalu osobu koju poznaje kako bi se skupio dovoljan broj duhova za prizivanje. Kada jedna od njih shvati da nema nikoga ko je nestao, priča dobija zanimljiv obrat i odlazi u neočekivanom pravcu. Ova je priča u potpunosti – kao i „Gospa od Kamenoloma“ – ispričana iz perspektive mladih ljudi, adolescenata i stil je stoga prilagođen njihovoj mladosti, što pričama iz zbirke daje odraz strahova savremenog svijeta. Ovo je priča o zavidnim tinejdžerima, a misterija i magija obavijeni oko nje su zapravo sporedni zaplet, kao i u većini drugih iz zbirke.

Društveni komentar predstavljen kroz odvratnost ili onostranost pronaći ćemo i u pričama „Nestala djeca“ ili „Tužna rambla“, koja nas vodi u Barcelonu i naselje Raval u kojem se razvila jedna od najvećih pedofilskih mreža u Evropi – a gdje su djeca žrtve kao duhovi pohodili grad. Jedan od najpoznatijih duhova grada jeste dječak koji je širio nesnosni smrad po ulicama – jer je u sirotištu imao samo jednu preobuku u kojoj je obavljao i nuždu – koji skupa sa drugom djecom duhovima ne dâ da bilo ko ode iz Ravala. Djeca su bila nesretna, ne žele da iko ode, žele da patimo. U ovoj priči glavna junakinja govori jednu znakovitu rečenicu, ona misli da ludaci nisu ljudi, da nisu stvarni već da su inkarnacije gradskog ludila, izlazni ventili bez kojih bi se svi međusobno poubijali ili „crkli od stresa“; rečenicu koja ustvari dobro sažima ideju Mariane Enriquez da sve „s onu stranu“ u ovoj zbirci predstavi kao simbol nečega zlokobnog, ali prvenstveno ukorijenjenog u ljudskom djelovanju. Izvrsno balansirajući između ovostranog i onostranog, Enriquez ispunjava možda i najvažniji narativni mehanizam kada je u pitanju horor fikcija – uspješnu kombinaciju stvarnosti i napetosti. Tako se horor žanr pokazuje kao dobra prilika za uvjerljivu ilustraciju užasa kojim smo okruženi u svakodnevnom životu. Autorica iskreno i vrlo detaljno opisuje brutalne situacije i scene i, jednako koliko je njima posvećena, toliko uspijeva i obuhvatiti pitanja kolektivne i pojedinačne traume sa kojima se nosi savremeno argentinsko društvo. Enriquez koristi i kombinuje motive klasičnog horora  poput vještica, prizivanja duhova, mrtvih koji se vraćaju u život, i savremeni ton pripovijedanja, prerađujući odveć poznate ideje u duhu specifičnog modernog okvira kako bi pokazala da se zlokobno ne krije u duhovima, vješticama i drugim prikazama, nego u porodici i društvu koje izaziva gorespomenuti strah. „Opasnost od cigarete u krevetu“, koja nosi naziv zbirke, je kratka i efektna priča o očajnoj i usamljenoj ženi, na kraju koje se potvrdi upravo to – da su ljudi nekada najveća prijetnja za sebe i za sve.

Vidljiv je u zbirci uticaj i književnosti koja uz jezu i horor prilaže i erotski aspekt (možda raniji radovi Clivea Barkera, tvorca kultnog „Hellraisera“) pa tako u priči „Gdje si, srce?“, protagonistkinja ima fetiš za srčane ili plućne bolesnike (što je posljedica događaja iz djetinjstva u kojem je gledala nago tijelo oca jedne od svojih drugarica i ostane zapanjena ožiljkom na strani srca), gdje se brutalni klimaks dešava kada preko sajta za upoznavanje sretne čovjeka koji je spreman zadovoljiti njene žudnje. Nije se bunio kad sam mu rekla da mi je dosadno. Da želim vidjeti. Želim staviti ruku na njegovo srce, van rebara, van kaveza, uzeti ga u šaku dok ne prestane kucati, osjetiti bespomoćne komore kako se otvaraju i zatvaraju na vazduhu. Samo je rekao kako je i on umoran. I da će nam trebati testera. Tjelesnost se pojavljuje u priči „Meso“ gdje dvije tinejdžerke, u želji da se sjedine sa svojim idolom, proždiru meso sa njegovim mrtvih kostiju, prethodno ga iskopavši.

Iako su sve priče povezane zajedničkom niti, ukorijenjenoj u strahu i užasu, Enriquez za svaku pojedinačno bira jedostavan, ali poseban stil i način pripovijedanja što svakako jeste jedan od glavnih razloga što nas svaka naredna priča uspije snažno vezati za sebe. Rođena u decembru 1973, odrastala u mračnom svijetu „Prljavog rata“, Mariana Enriquez je od informacija i svjedočenja koje je slušala godinama nakon okončanja diktature uzimala materijal za svoje pisanje kojim je odlučila povezati realizam koji ju je inspirisao sa jezikom i kovencijama horor književnosti. Utoliko nam i ova zbirka i nudi jedan specifičan ugao gledanja na argentinsko društvo i njima važan dio povijesti, te nesumnjivo demonstrira spisateljsko umijeće ove autorke, jedne od najznačajnijih glasova u savremenoj argentinskoj književnosti.