„Kapija“, Mediha Šehidić

Čini se da sam osuđena na stvarnosnu prozu. Niko ne bi volio biti autor mojih knjiga, niti bih ja nekome poželjela da inspiraciju za pisanje traži tamo gdje sam je ja pronašla. A opet, neko mora i to. „7000 dana u Sibiru“ je memoarska proza, pisao ju je čovjek koji nije književnik po pozivu i opredjeljenju, nego onaj koji u sebi nosi jedno iskustvo izvan svagdanjeg ‒ bolno i teško, a opet dragocjeno, relevantno i potrebno. Jako je tegobno pisati o tome zato što neke golgote treba prvo fizički preživjeti i izmaknuti, a pisanjem im se opet približiti i biti unutra cijelom nutrinom; bezbroj puta se ponovo smrznuti, zgrčiti, smanjiti, sklopiti, proći rukom kroz kosu koju sada imaš, a stresti se kao da je nemaš. Pisanje, samo po sebi, jeste tjeskobna sloboda koja ponekad i autoru izbije dah iz pluća. I meni je. Morala sam ustajati da otvorim prozor i dišem duboko dok intenzitetom misli i zatomljenim krikom ponovo prolazim kroz slabost, napuštenost, zametnutost, nemoć, čekanje, odjel onkologije i sve te turobne dane i noći. U novoj knjizi pišem i o bolu tijela, a tijelo nije samo masa, ono je također oblik govora i zvuka. Ispisivala sam sebe, a nemam osjećaj da se čujem ja, nego da sve to govori tijelo i njegova nemoć – koji su i zarobljeni stvarniji i iskreniji od svakog uslovnog rješenja napolju.

U svemu tome protežu se opet crtice iz djetinjstva i mladosti jer ‒ život jeste kretanje u krugu istih ponavljanja. Sve je ovdje, čini mi se, povratak iskonu i nadolazećem ponavljanju jednog istog života.

https://azra.ba/intervju/230530/mediha-sehidic-cetiri-godine-nisam-ukljucila-tv/