New

„Zemlja pod abažurom“, Dragoslav Dedović

Pjesništvo kao plod zavisničke krize

„To što pjesnici produkuju, jeste lirika na osnovu naših vizuelnih navika: malo teksta na puno bijele površine“, konstatuje Luc Hageštet. Time on odriče savremenoj lirici povlašćen status unutar književne produkcije, ili uopšte proizvodnje tekstova. Poezija je stvar pakovanja. Po svojim suštinskim porukama, ona nije više poetična ili manje prozaična od recepta za svadbarski kupus ili spiska za pijacu. Vjerovatno je Hageštet, kao poznavalac njemačke i međunarodne književne svakodnevnice, svoju konstataciju usmjerio na veliki dio savremenih pjesničkih tekstova, koji su lišeni unutrašnjeg ritma, melodije, emotivne obojenosti, a o rimi da i ne govorimo, te koji u svom hermetizmu ostaju najčešće nekomunikativni.

Dabome, svako ko piše odmah će se zapitati: Da li se rečeno barem dijelom odnosi i na „produkte“ koje sam lično potpisao? Puno bjeline i nešto malo teksta? Ovdje bi valjalo prizvati Josifa Brodskog da nas izbavi od Hageštetove radikalne ironije jednom od posljednjih rečenica koje je izrekao u govoru 1987. na dodjeli Nobelove nagrade za knjževnost: “Crni vertikalni stub riječi na sredini bijelog lista hartije očigledno podsjeća čovjeka na njegov vlastiti položaj u svijetu, na odnos prostora prema njegovom tijelu.”

Prizvaćemo još jednog svjedoka: Šinoe Šoda je preživjela eksploziju atomske bombe u Hirošimi, da bi 1947. u obliku tanka – to je najstarija forma japanskog pjesništva u kojem pjesma im 31 slog – napisala sljedeće o jednom školskom razredu, spaljenom u Hirošimi:

krupne kosti

 valjda su učiteljeve

a odmah pored

sitne koske sa lobanja

svud oko njega

Da, ovo je puno bjeline i nešto malo teksta. Ali ni Hageštet ne bi mogao poreći da ovdje jezik kao urna zauvijek obuhvata užas atomske bombe, daje mu oblik otporan na vrijeme. Iza toga slutimo veliku moć.

Dopustimo na kraju da Brodski polemički poentira protiv Hagešteta: “Ako je ono po čemu se razlikujemo od ostalih predstavnika životinjskog carstva govor, onda literatura, posebno poezija, budući najviša forma govora, predstavlja, grubo rečeno, cilj naše vrste.”

Složićemo se, doduše, s Hageštetom da postoji mimikrija pjesništva, niz jezičkih proizvoda koji nisu više do “malo teksta na puno bjeline”. Složićemo se, međutim, i s Brodskim da je istinska poezija “cilj naše vrste”. Od njega se, po svemu sudeći, vrsta sve više udaljava, ali to bi trebalo biti predmet posebne rasprave.

Ostaje nam još samo da otkrijemo šta je zapravo poezija. Olakšavajuća okolnost je to što prema Brodskom već znamo ko je pjesnik – on je “zavisnik od jezika”, a poezija je, valjda, ono najbolje što pjesnik dospije zapisati u stalnoj zavisničkoj krizi.


Autor


Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku