New

„Ešalon za Samarkand“, Guzelj Jahina

Ideja romana nije bila da se stvori tekstualna fotografija određenog ešalona koji ide određenom rutom. Fotografija vremena može se smatrati historijskim dokumentom. Ja sam, kao autorica književnog djela, u njemu, onako kako ga ja razumijem, stvorila umjetničku istinu. Za mene,  zaključak te istine je u tome što je u ljudima više ljudskog, nego životinjskog ‒ čak se i kod najsurovijih likova u kritičnom trenutku može probuditi ono ljudsko, a to je ono što se događa s likovima u romanu. Općenito, roman „Ešalon za Samarkand“ govori o ljudskosti kao o glavnom uvjetu za opstanak svakog društva. U šest sedmica, koliko traje radnja romana, voz putuje oko 4 hiljade kilometara ‒ od Kazana do Samarkanda, susrećući na putu razne vrste ljudi. Ti ljudi ‒ čekisti, razbojnici, radnici vojne jedinice za nabavku, željezničari, turkestanski odmetnici ‒ nepomirljivi su socijalni neprijatelji i spremni su ubiti, a neki od njih su gotovo izgubili svoj ljudski izgled. Ali ispostavilo se da su svi oni ljudi ‒ oni pomažu spasiti gladnu djecu. To što pet stotina djece ipak stiže do žitnog Samarkanda zasluga je, ne samo komandira ešalona već i svih onih koje su sreli na tom putu. Ispostavilo se da su životi djece na tom opasnom putovanju mjera humanosti za sve odrasle osobe koje susreću, a spas te djece najviši cilj kojim se ukida i poništava neprijateljstvo.


Autorica



Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku