Šta možemo voljeti, a da nije sjena?
Adelaida García Morales, Jug i Bene. Sa španskog prevela Sanela Sofić.
PIŠE: Ivana Golijanin
Španjolska spisateljica Adelaida García Morales objavila je svoje prve kratke romane Jug i Bene 1985. godine, a koji su i danas čitateljima i kritici zanimljivi zbog specifičnog stila postmodernog bremena u pričama koje kombinuju fabularnu jednostavnost, poetsku nadahnutost, zamagljenost između stvarnosti i fikcije i gotovo gotičku atmosferu koja nas uspijeva zarobiti. Njihovom razumijevanju možemo zahvaliti i izuzetnom prevodu Sanele Sofić na bosanski jezik, koji uspijeva približiti sve teme koje je Morales željela istaknuti; teme ljubavi, slobode, odnosa roditelj – dijete; privatne i intimne, a zapravo univerzalne, jer se tiču svakog čovjeka i svih nas danas. Romani su dio Buybookove edicije „Riječi u pokretu“, a Jug je svoju ekranizaciju imao 1983. godine kada je Victor Erice snimio istoimeni film koji je bio dobro prihvaćen kod publike i kritike.
Morales svoje pripovjedačice, Adrianu i Angelu, konstituira kao razdijeljene između prošlosti i sadašnjeg trenutka, a sve kako bi pokazala njihovu usamljenost i potištenost sa kojima su odrastale. U Jugu je odnos između oca i kćerke fundamentalan i na njemu počivaju ostali rukavci ove kratke pripovijesti. Njihov odnos opstaje između bliskosti i očeve odsutnosti, koja će kasnije dovesti do potpunog razilaženja. Naratorka Adriana u sadašnjosti sjedi na grobu mrtvog oca u Sevilli i vodi nas u svoje djetinjstvo i mladost, te upoznaje sa događajima koji su prethodili njegovoj smrti.
Njena majka je bila učiteljica čije je časove voljela jer je uspijevala probuditi interes za sve o čemu je podučavala. To jeste bio njen poziv, ali kako su joj u ratu poništili diplomu učiteljice, nije mogla podučavati nikoga osim Adriane. Dakle, možemo pretpostaviti da se radnja dešava u nekom trenutku nakon Španjolskog građanskog rata, ali ta instanca nema veliki uticaj na osnovnu radnju jer se stvarnost pojavljuje kao lebdeća (s)tvar koju oblikuje isključivo emocija glavne junakinje. Odrasla, Adriana odlazi u rodni grad svog oca i saznaje za njegovu tajnu koja je nepovratno uništava. Morales završava Jug sa pretpostavkom da je Adriana, tražeći odgovore za život i smrt svoga oca, ustvari htjela pronaći izgubljeni dio sebe. Da li je u tome uspjela nikada nismo saznali, ali je shvatila da njen otac nije bio čarobnjak, već čovjek koji je bespogovorno živio posljedice svojih odluka, zbog kojih je na kraju i skončao.
Morales u romanu Bene gradi tjeskoban i uznemirujući svijet u koji je čitatelj uvučen i suočen sa vlastitim propitivanjem onoga šta jeste stvarno, poput glavne junakinje. Ispripovijedan je kao retrospektiva naratorke Angele na događaje iz vremena kada je imala dvanaest godina, a koji su, kao i u Jugu, završili tragično. Poput Adriane, Angela je djevojčica koja ne ide u školu, već se školuje kod kuće i mora slušati svoju strogu tetku Elisu i njen nam se glas često može učiniti kao nastavak Adrianinog. Međutim, Morales u Bene uključuje priču o duhovima, koja gotovo u potpunosti iskrivljuje granice fantazije i stvarnosti. Angela odrasta bez majke, a podršku i razumijevanje traži od brata Santiaga i prijateljice Juane, čija je sestra Bene predmetom prezira mnogih odraslih; prezira koji proizlazi upravo iz njihovih nagađanja o njenoj zloj prirodi. Đavo kruži ovom kućom!, reći će gospođa Rosaura, prijateljica Angeline tetke. Za Bene se govori da joj je momak bio Ciganin koji je ujedno i njen otac. Angelu ona istovremeno plaši i oduševljava i pita se šta je to u njoj što privlači sve muškarce u kući. Čitateljima sa odmakom priče postaje jasno da su te glasine vjerovatno nastale kao reakcija na društveni stalež iz kojeg Bene dolazi. Njena je porodica siromašna i ona radi kao sluškinja u Angelinom domu, a glasine o njenoj zlokobnosti i incestu nose biljeg predrasuda, koje će kasnije donijeti fatalne posljedice po sve njih. Bene, baš kao i Jug se završava ne dajući nam sve odgovore, već naslućujući tajnu misteriozne Ciganke.
Sva iskustva djevojčica u njihovim osjetljivim godinama su ispripovijedana jednostavnom, ali brižljivom poetikom. Umjetničku vrijednost romana možemo svakako pronaći u onim dijelovima u kojima je jasno da je čak i jezik nemoćan izraziti emociju i atmosferu u kojoj su djevojčice odrastale. Adriana će gledati kako njen otac vremenom postaje ćutljiviji i usamljeniji, dok je Bene takođe tajanstvena figura iza čije se samozatajnosti krije nešto zlokobno. Autorica je svjesna ograničavajuće pozicije svojih odabranih naratorki, ali upravo kroz tu nemogućnost da se u potpunosti u jeziku izraze naglašena je dimenzija odrastanja i stvaranja osjećaja napuštenosti i usamljenosti. Morales kroz sugestivne snove ili fantastične dimenzije priče, želi pokazati postojanje jedne neiskazive stvarnosti koja se pojavljuje kao nuspojava različitih unutrašnjih previranja, porodičnih nerazumijevanja i društvenih predrasuda; i baš zato što je snažno ukorijenjena u prostoru unutrašnjeg, teško je u jeziku iskaziva. Važno je još i istaknuti kako su oba romana i feministički kodirana, ali ne kroz tipičnu feminističku perspektivu kritike patrijarhata, već radije dozvoljavajući protagonistkinjama da se ipak izdignu iznad društvenog ustroja, ukazujući na neke njegove neuralgične tačke, poput osnaživanja patrijarhata preko lošeg odnosa između majke i kćeri ili perpetuiranja društvenih i rasističkih stereotipa.
Jug i Bene nesumnjivo pokazuju tjeskobu djetinjeg a opšteljudskog iskustva koje prevazilazi vremenske i društvene uslovljenosti. Ostavljajući gorak okus u ustima, romani od nas i danas traže da o njihovim temama aktivno mislimo. Fabulativno jednostavne i stilski nepretenciozne, ali gusto naseljene velikim temama, priče nas vode kroz tajanstvenu prirodu ljudskih odnosa, potvrđujući Hölderlinov epigraf Šta možemo voljeti, a da nije sjena?, koji otvara Jug, kao svoju konstantu.
