New

Nepatvorena sila koegzistencije

Mensura Burridge, Mi, djeca Sarajeva / We, The Children of Sarajevo
PIŠE: Zejneba Hajdarević
Zapisi koje nalazimo u ovoj knjizi, upravo zbog toga što su ispovijesti, postaju mjesta sa kojih je moguće iz fikcionalnog preći u historijsko, iz ličnog u opšte, a zatim nastaviti proces koji na ovim prostorima teče, a nikako da konačno završi: proces kolektivnog suočavanja sa teretom prošlosti. Naposlijetku, istinita ratna priča nikada nije o ratu. Ona je uvijek o sjećanju.


Dvojezični književni prvijenac novinarke Mensure Burridge Mi, djeca Sarajeva sačinjen je od nekoliko skupljenih proznih ispovijesti i poetskih zapisa građana Sarajeva koji su preživjeli rat '90-ih. Djelo je neobično i žanrovski neuhvatljivo prozno ostvarenje: roman nije, a nije ni zbirka priča, u iole uobičajenom značenju. Ti zapisi, upravo zbog toga što su ispovijesti, postaju mjesta sa kojih je moguće iz fikcionalnog preći u historijsko, iz ličnog u opšte, a zatim nastaviti proces koji na ovim prostorima teče, a nikako da konačno završi: proces kolektivnog suočavanja sa teretom prošlosti. Nije nepoznanica da su bosanskohercegovačkom, ponajviše sarajevskom kulturnom miljeu, kada su u pitanju ratni narativi, omiljene konstatacije kako je agresorsku politiku i smrt pobjeđivala snaga umjetnosti. Tako i za Mensuru Burridge ona postaje inicijalni spisateljski okidač: ako je postojala ratna represija, postojao je i otpor; pokoravanje vladajućim ideologijama, ali i njihovo ismijavanje. Naposlijetku, što je i najvažnije, postojala je nepatvorena sila koegzistencije gdje nacionalni, vjerski ili bilo koji drugi identitetski prefiksi nisu važni kada je u pitanju borba za goli opstanak.

Ističući upravo u predgovoru, da je tokom rata usprkos brojnim ograničenjima književna, likovna i muzička bh. produkcija bila izrazito produktivna, Burridge otvara daleko interesantnije (a generalno nedovoljno istraženo) polje: mogućnost obrazovanja u Sarajevu u danima opsade. Ostavimo li po strani oblikovanje već „oblikovanih“ suština o kulturi kao mogućnosti otpora, najveća vrijednost knjige ogleda se u sljedećim pitanjima: Kako je hrabrost i požrtvovanost nastavnog osoblja prkosila nametnutim nemilim okolnostima? Kakva su iskustva djece i tinejdžera koja su pored gladi, neimaštine i normalnih uslova odrastanja gajila želju za znanjem i životom? Kroz svjedočanstva učenika/ca koji su spletom okolnosti prerano odrasli, do nastavnog osoblja koji su u tzv. punktovskim školama (improvizovanim učionicama u podrumima, stanovima, atomskim skloništima...) morali održavati normalnost života, lebdi upozoravajuća potreba govora o posljedicama svega onoga što se dešavalo na ovim prostorima. Uporno variranje između pripovjedačke perspektive djeteta potom odraslog čovjeka kreira zbirku hronološki fragmentiranih i visokopersonaliziranih prikaza ratnih iskustava, koji se opet na tematsko-motivskoj razini poigravaju s konvencionalnim poimanjima istine i opštih zaključaka kako je rat nepobitno najveća ljudska pošast, a oporavak, iako nužan, zauvijek obilježen traumom.

U međuvremenu, jednostavnost iskaza skreće pozornost čitatelja sa sadržaja priče na sam koncept priče kao oblik reprezentacije, odnosno na sam čin pripovijedanja. Stilska srž knjige je ona „najkonvencionalnije“ prirode, takoreći suhi, brutalni dokumentaristički realizam. No isto tako, jukstapozicija prikazanih događaja može se shvatiti kao ponavljajući čin skretanja pogleda i osvrtanja na središnji događaj rata koji rezultira traumatičnim iskustvom, sa stvarnom „istinom koja se događa“ razloženom u nekoliko fragmenata pripovijedanja, prenoseći osjećaj gubitka i nestabilnosti kao posljedicu. U svakoj priči, iako „nezgrapno“ struktuiranoj, postoji šifra koju valja provaliti, ključ koji je potrebno pronaći, a ono što taj kôd otvara razlog je priči. Taj razlog je diskretno utrljan u jezik, da bi nedovoljno koncentrisanom čitaocu nagovještaj, aluzija, mogli da promaknu i tada se priča ne bi otvorila. Tu je riječ o potrebi da se u dijalogu „s drugim“ životu ponudi kakav-takav smisao.

Naposlijetku, istinita ratna priča nikada nije o ratu. Ona je uvijek o sjećanju. U ovom slučaju, Burridge, svjesno ili ne, kreće dvosmjernom stazom: od generalizacije određenih morala koji se oblikuju u priči kako bi uvjerili ili educirali ljude, do lojalne reprezentacije samog iskustva, uključujući njegovu slomljenost i dijelove koji se ne mogu prikazati. Knjigu Mi, djeca Sarajeva čine priče o nasilju nad ljudskim dostojanstvom, o svekolikoj čovjekovoj tragediji. Okrepljujuće poente nema jer je obično nema ni u životu, a ni u književnosti koja ne mari za to da bude još jedna vrsta šarene tablete za oporavak i ništa osim toga.

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku