„Nebom teku rijeke“: Riječ autorice Elif Șafak

Kažu da se kao romanopisac ne smijete zaljubiti u svoju temu, ali, ma koliko god se divim intelektu i cijenim carstvo ideja, ne vjerujem da roman možete napisati samo iz čistog razuma. U njega morate unijeti i srce, a kad je jednom srce u njemu, ko zna gdje vas sve može odvesti. Moje srce me je dovelo do ovog romana. Ovaj roman je moja ljubavna pjesma posvećena rijekama – onima koje još uvijek žive i onima koje su već odavno nestale.

Moja baka s majčine strane, žena koja me je podizala do moje desete godine, nikada nije čula za grčkog filozofa i matematičara Talesa iz Mileta, ali je i ona vjerovala da je voda osnovni princip života. Željela me je naučiti kako da slušam laganu kišu ili žubor potoka, ali sam, u svom neznanju, bila prilično loša učenica. Na kraju, kao i u mnogim drugim stvarima, književnost je bila ta koja me je povezala sa stvarnošću i misterijama koje su mi sve vrijeme bile pred očima. Voda, čija su nam brojna svojstva još uvijek nepoznata, i dalje ostaje velika misterija.

Priče i ono prešućeno Mezopotamije – današnjeg Iraka i dijelova današnje Turske, Irana, Sirije i Kuvajta – oblikovani su rijekama, prošlim i sadašnjim, mrtvim i onim koje umiru. Od deset država najugroženijih nedostatkom pitke vode, sedam ih je na Bliskom Istoku i u Sjevernoj Africi. Tigris i Eufrat, nekada kolijevka civilizacije, bilježe najniže nivoe vodostaja u historiji. Kako mezopotamske rijeke iz dana u dan presušuju, na njihovim obalama koje se povlače izranjaju naselja stara i hiljadama godina.

(…)

Istraživački proces za ovaj roman bio je intenzivan, opsežan i interdisciplinaran. Uživala sam u čitanju niza raznolikih knjiga i naučnih članaka, od onih o globalnoj ekološkoj krizi i konzervacijskoj hidrologiji do onih o pogrebnim i žrtvenim obredima drevnih Akađana i etnomedicinskim biljkama Mezopotamije. (…) Ipak, možda je najveći izazov nastao kad sam zaronila u bogatstvo i kompleksnost jezidske kulture i običaja. Kolektivni identitet koji se kroz vijekove prenosio uglavnom preko pjesama, priča, uspavanki i poezije, ne može se u potpunosti razumjeti isključivo iščitavanjem pisanih tekstova. Dugo sam razmišljala o tome koju verziju imena da koristim: “Jezidi”, “Jazidi” ili “Ezidi”, i jedini razlog zbog kojeg sam se odlučila za prvu opciju jeste da u romanu održim dosljednost s tekstovima iz devetnaestog vijeka i Arthurovim otkrićem Layardove knjige.

Dodatni izazov predstavljalo je to što se običaji jezidskih zajednica razlikuju u zavisnosti od mjesta i vremena. Neki od postulata, kao naprimjer onaj koji se odnosi na nejedenje ribe ili vjerovanje u reinkarnaciju, uveliko se razlikuju u zavisnosti od toga radi li se o Jezidima u Iraku ili Jezidima u Armeniji. Trudila sam se da ne izgubim iz vida ovaj fascinantni pluralitet i cilj mi je bio odati poštovanje važnosti usmene baštine. U tu sam svrhu proučavala pjesme, mitove, legende i narodne priče, kao i praznovjerja. (…) Duboko sam zahvalna ljudima i iz lokalnih zajednica i iz dijaspore, koji su mi ljubazno i velikodušno otvorili svoja srca i sjećanja, čak i kada su ta sjećanja bila puna boli i patnje.

U mom romanu opisuje se genocid iz devetnaestog vijeka, počinjen na obalama rijeke Tigris i taj genocid se temelji na historijskim činjenicama. Međutim, u svrhu boljeg narativnog toka, izmijenila sam tačne datume i neke relevantne detalje. Muhamed‑paša iz Rawanduza, poznat kao Mire Kor, i Bedirhan‑beg izvršili su pokolj hiljade Jezida 1832. godine. Jezidi koji su pobjegli prema rijeci upali su u zamku, jer nisu znali da su svi čamci uništeni. Genocid iz 2014. dešavao se pred očima cijelog svijeta. (…) U mom romanu Salma, koja je izmišljeni lik, kaže da bi više voljela da su je usmrtili plinom u Halabdži umjesto što ju je ISIS zarobio i svakodnevno siluje – njene riječi su preuzete iz svjedočenja jedne žene koja je preživjela te torture. (…) Čitala sam transkripte jezidskih balada i pjesama koje i dan‑danas čuvaju sjećanje na zločine iz prošlosti. Neizmjerno sam zahvalna advokatima za ljudska prava, aktivistima i preživjelima koji su sa mnom razgovarali uživo ili videokonferencijskim pozivima. Mnogo sam naučila iz njihove hrabrosti, nesalomljivosti duha i naporima koje ulažu da se postigne pravda i priznanje.

Dok sam pisala ovu knjigu, porota suda Old Bailey je u skladu sa Zakonom o savremenom ropstvu proglasila krivim i osudila na zatvorsku kaznu uticajnog nigerijskog političara i njegovu ženu. Radi se o prvoj presudi za trgovinu organima u Velikoj Britaniji. Supružnici su se dogovorili s ljekarom da namame siromašnog uličnog prodavača iz Nigerije u Veliku Britaniju kako bi njegov bubreg uzeli za transplantaciju koja je bila potrebna njihovoj bolesnoj kćerki. Čitajući i istražujući o ovom neobičnom slučaju, iznenadila sam se kad sam otkrila da se u sudskim spisima takvih slučajeva kao ključna lokacija za mreže nezakonite trgovine organima spominje Turska, moja domovina. Ovu pravnu i etičku priču sam pratila u isto vrijeme dok sam proučavala svjedočanstva preživjelih Jezida, te su se ta dva problema spojila u mojim mislima. Trenutno se oko tri hiljade jezidskih žena i djevojčica smatra nestalim, a mnoge od njih se drže u zatočeništvu u tipičnim porodičnim kućama u gradovima širom Bliskog Istoka. Jedan takav slučaj potresao me je do srži. Sedmogodišnja djevojčica, Jezidkinja, pronađena je 2021. u teškom fizičkom stanju u jednoj običnoj četvrti u Ankari, nedaleko od kuće moje bake s majčine strane, u kojoj sam odrasla, nakon što je policija raskrinkala aukciju na internetu u kojoj su je pokušali prodati onome ko da najbolju ponudu. Genocid nad Jezidima, iako je bio užasan i mučan, još uvijek nije okončan.

Zatvaram oči i razmišljam o Talesu iz Mileta, koji sjedi na obali krivudave rijeke Meandre (Velika Meandra u današnjoj Turskoj), koja nam je podarila riječ “meander” (od grčke riječi maiandros i latinske meander). Zamišljam ga tamo, gleda u vodu s radoznalošću i poštovanjem, posmatra kako se nemirno kreće i obnavlja. A onda zamišljam kako jedna sićušna kap pada filozofu na ruku... baš ta ista kapljica koja je možda bila u mojoj jutrošnjoj šolji kafe, ili možda u vašoj, povezujući nas izvan granica vremena, geografije i identiteta.

Fotografija autorice (c) Olivier Hess