New

Ubiti poslijepodne ili dva

Podnaslov: Nije ovo roman, kao što ni Magritova lula nije lula. Iako ogavno pretenciozno & otrcano, ovo ubada u pravu kotu: lula poznatog belgijskog nadrealiste, ipak jeste lula, ali ovo, povrh najbolje volje, opet nije roman

Knjiga: Dimitri VerhulstNažalosnost stvari, Buybook, Sarajevo, 2020.

Autor: Hamza Demirović
 
Belgijski šmek art-filma je gorak, težak i brutalan u nizanju slika nepravde. Smješten često u flamansku provinciju, jasno je pozicionisan na veoma tankoj granici. Bolna bezilaznost istočnoevropske ljudožderske društvene mašinerije, pomiješana je sa oštrim, mračno duhovitim, često autoironičnim miljeom skršenih porodica radničke klase zapadnoevropskog, engleskog govornog područja. Dimitri Ferhulst (Aalst, Belgija, 1972) jedan je od onih pisaca koji nimalo ne kriju svoje, prije svega, vizuelne referense. Osim što njegova proza ostavlja osjećaj kao da je utopljena u zdjelu ispunjenu snimcima sa velikog ekrana opšte kulture, ona je tako i napisana. Poput slikokaza, sačinjena je od brzih, kratkih rečenica, vizuelno vrlo impresivnih, nalik dobrom tritmentu za filmski scenarij.
Rijetko se koji respektabilan savremeni, živući pisac može pohvaliti kako su filmovi nastali prema njegovoj prozi, zapravo gledaniji, poznatiji, često i bolji od samih romana. Kada lik pripovjedača, mladi dečko Dimitri piše o tmurnoj saobraćajnici što se pružala do centra Aalsta, ravno kroz stare četvrti, on insistitra da bi čak i da nije kišilo, to bila savršena scenografija za neki irski film. Već tu, sve zaista počinje da izgleda kao da smo to negdje već vidjeli. Dojam se pojačava kada Mali Dimitri napusti porodicu ili ono što je ostalo od nje. On će da potraži sreću na nekom drugom, ne nužno i boljem mjestu. Stvari postaju jasnije sa pasažima o džankijima kojima je od šmrkanja nestala nosna hrskavica; koji su posljednju slobodnu žilu tražili na mudima i tamo se fiksali prljavom iglom; histeričnim luđacima koji su pljačkali apoteke i gutali sve što im je došlo pod ruku.
Ovim, Ferhulstov roman Nažalosnost stvari obećava još jedno poznato, dobro urađeno poslijepodne blejanja za vozovima, bez naglih alarma i iznenađenja, na koje smo navikli; od kojeg ne očekujemo ništa više i ništa manje.

Šit-dijapazon
U sarajevski Bajbuk stiže sjajan prevod FerhulstaNije bilo nimalo lako uloviti jezičko biće Stvari, naizgled divlje i slengovsko, ali ipak duboko profinjeno u nekim dijelovima. Pogotovo ne, onako, kako je to, za naše čitatelje izveo Radovan Lučić, profesor sa amsterdamske slavistike. Na nešto malo jače od stotinjak stranica, Ferhulstovi loču i žderu, poslije podrigujupišajuseru i rigaju, a ponekad i jebuguze, češće drkaju; uglavnom se zajebaju, na toliko semantički različitih i živopisnih načina da bi se i veći jezici mogli postidjeti od dijapazona koje naše govorno podneblje može da ponudi. Kada Mali Dimitri kaže da su se Ferhulstovi stidjeli, ali nisu ništa činili da se promijene, on ne misli na smočenu macu žene-sirene, mršavice koja smrdi na ribu. Piše o poimanju sjećanja kao utješnog grča života, jedne gotovo andrićevske više vrste izbačene posteljice, gdje smrt nastupa tek kada se sjećanje iscrpi, raspadanje počinje kada ljudi prestanu sanjati o njemu. Dosljedan originalu, Lučić donosi jedan životan, ovom prostoru vrlo prepoznatljiv i imanentan, svijet bježanja od bolnih iskustava, putevima brze, lake i jeftine zabave.

Lake halc-monide
Dimitri Ferhulst nema vremena za bacanje, niti ima strpljenja da nas polako uvodi u svijet žalosti. U prvoj, drugoj rečenici, odmah smo nepozvani gosti u kući Ferhulstovih i jako je neugodno. Sve je potpuno pogrešno i razvaljeno, do daske. Zato je i dobro; jako dobro. Kao poslije lošeg aftera i treš mrme, kroz vlagu kiselog mamurluka, upadamo u potkrovlje gdje leže komirana trupla znojavihdlakavih muškaraca, u naprijed zapišanim, nazad pomalo govnavim gaćama Dimitrijevog oca Pijera i njegove brojne braće. Spotičemo se na skorene, prljave iznošene muške čarape koje im Baka svlači s nogu i nosi ih prati na potoku, dok Mali Dimitri pokušava da uči u ćošku. Kada Nele Fok-e-dej iz centra za zaštitu djece, dolazi da odvede Dimitrija iz ovakvog okruženja, zaključujući da je vrlo opasno da odrasta bez majke, Nele Fok-e-dej postaje Gospođa DanojebkaTatina Nova Cura, kako je nazivaju dok se klade koje su joj boje gaćice. Ovaj zatvorski, mačo-šovinizam pleše po tankoj granici između podsvjesne homoerotike i bučnih posljedica žestokog stomačnog virusa.
Nije ovo roman, kao što ni Magritova lula nije lula. Iako ogavno pretenciozno & otrcano, ovo ubada u pravu kotu: lula poznatog belgijskog nadrealiste, ipak jeste lula, ali ovo, povrh najbolje volje, opet nije roman. Gotovo je nadrealno to, kako je kućni urednik amsterdamskog izdavača Atlas/Kontakt, kratkim fiksevima uspio da zalijepi cjelinu od pojedinačnih halc-monida iz traumatičnih uspomena Malog Dimitrija. Poglavlja, poput filmskih scena, snimaka noćne more, niču ni iz čega, brzo prestaju biti duhovita i postaju uznemirujuća. Ne prate nikakvu pripovjednu logiku cjeline, a jedina poveznica im je Dimitrijevo sjećanje. Ovo ustrojstvo, ovakav konstrukcijski princip, najbolje je zicer-rješenje za romane sličnoga tipa, ali Stvarimanažalost, nedostaje jedna pančlajn-slika koja bi zaokružila, ne toliko priču, koliko ideju ostvarenja. Postepeno postajanje pravim Ferhulstom, divljakom, po liku i djelu oca: ulaženje u stope porodičnog prokletstva, iako možda tačno, jednostavno je nedovoljno. Očekivali smo više. Bili smo zainteresovani da čujemo nešto bolje. Među poglavljima sa naslovima poput Ribnjaka utopljene novorođenčadiProdužene lozePoslastice za etnologeStrica vlastitom djetetu, nalazi i se skoro kultni naslov Tur De Frans gdje Ferhulstovi mjesec dana sjede goli, na biciklističkim sjedalicama, iznad isprintane mape Francuske i piju iznad svakog čekpointa dok ne počnu da se onesvješćuju, jedan po jedan. Iz ovog se poglavlja često izvlači vizuelni identitet za naslovnicu svjetskih izdanja Stvari, pa je tako i na Buybookovoj verziji Borisa Stapića. No, to su ipak zasebna parčad jako dobro skrojene savremene književnosti, gdje meso pripovijedanja drži pažnju, a obično jedna rečenica pred sami kraj, uspije da sasiječe Stvari. Nedorečenim, gotovo poetskim, ona uradi više nego stotine stranica verizma, ponekad konceptualne, hiperbolizovane groteske, rjeđe didaktike.
Međutim, problem s Dimitrijem Ferhulstom u odnosnu na pisce slične estetske provinijencije, jeste nedostatak težine. One vrste težine svijeta umjetničkog djela, koja se lomi na leđima dopadljivog lika pripovjedača. Težine od koje junaka boli koža u kojoj mora živjeti. Ona bol koja je svjedočila Stvarima o kojima je moguće progovoriti samo u književnosti. Bol koju smo sretali kod nama bližih-sleš-dražih Bekima Sejranovića ili recimo čak Vladimira Arsenijevića. Tu je tekst poput rentgena zemljotresa na jednom urnisanom tlu; brazda iz protračenog, otetog doba; koncept koji vrišti kao arhetip, prijeti da postane lektira. Bez toga, Ferhulst ostaje bilježnik sjećanja, hroničar jedne porodice, govornik na kožnoj fotelji nepristojno skupog psihijatra koji očekuje da ga se zabavi i nasmije svakom stranicom istorije bolesti.

Teve-talas
Vrlo je znakovito čitati Stvari, baš danas. Prošlo je petnaestak godina od objavljivanja Ferhulstovog originala. Prije desetak godina je filmska adaptacija pokupila glavnu nagradu za umjetnički film na prestižnom kanskom paralelnom programu autorskog filma. Radili su je belgiijski režiser Feliks Greningen i sjajni scenarista Kristof Diriks. Buybookova uređivačka politika je dosta pametna, uvijek nekoliko koraka ispred. Nakon gotovo godine lokdauna – gdje su nosevi i onih najokorjelijih hejtera tevea, postali jedno sa svojim flet-skrin ekranima – iz Bajbuka su ove jeseni odlučili da nas naprosto zapljusnu printanim djelima po kojima su snimljeni neki od najgledanijih filmova i televizijskih drama proteklog perioda. Među naslovima etablirane i kultne Margaret Atvud, mlade i svestrane Hulu-senzacije Sali Runi ili pak oldskul bestselerke Elizabet Gilbert, našao se i Dimitri Ferhulst, nakon što je Nažalosnost stvari postala redovan prajm-tajm filer na Haerteovom Trećem, ponekad i na Sinemaksu.

Lakmus-papir
U nedostatku ljepše, tačnije birane riječi, scenarij za Nažalosnost stvari se zaista pokazuje kao tekst zdraviji, pitomiji, puno dopadljiviji od samog romana. To nije stvar puke komparativistike, to je esencijalno za shvatanje romana. Film je lakmus-papir ljudskosti. Film ne trpi više ili manje vješto zabašurenu toksičnu, često mizoginu, pomalo fašističku ideologiju. On nam skreće pažnju na problem u romanu. Na filmu, doseljenici iz Irana, kod kojih Ferhulstovi idu gledati televizor nakon što je njihov zaplijenjen, ne izgledaju smeđkasto, pomalo prljavkasto. Njihova lica ne izgledaju kao da su malo previše vremena proveli iznad pepeljare sa neugašenim čikovima. Na filmu se njihovo prezime Sijavaš, ne rimuje sa jelom gulaš. Na filmu oni izgledaju normalno, šta god to normalno bilo; izgledaju onako kako treba da izgledaju. Na filmu Dimitrijeva majka ne izgleda kao kurvetina, obična popišulja. Tamo ona ne mora pravo, ali praaavo na zahod, u početku jedinog poglavlja u kojem je upoznajemo, samo da bi na kraju istog poglavlja, posljednji prizor s njom bio pogled Malog Dimitrija koji pamti žensku siluetu što pomalo doljeva pišaku u more, dok izviruje iznad valova, držeći svoju propusnicu u redu za javno pišanje, čvrsto i ponosno iznad vode. Na filmu je ona žena koja je jednostavno napustila njegovog oca, zbog nesnosnih životnih navika. Ostale mlade djevojke na filmu nisu jeftineraspale dronfulje i bušmanke koje smrde na šampon za pse. To su simpatične sporedne junakinje koje kako-tako uspijevaju opstati u društvu Ferhustovih i tumače ih sjajne mlade glumice. Na filmu Dimitrijev otac Pijer, uprkos zavidnom kastingu, ipak nije najljepši muškarac koji je postojao na svijetu, čija se ljepota mogla udisati. Na filmu je on jedan nesređeni stariji muškarac, koji nije uspio biti dobar suprug i dobar tata. Ključno, film akcentira nepravdu, užasni klasni linč društvene zajednice, što ga je doživio Mladi Dimitri odrastajući po domovima i pokušavajući da se socijalizuje sa ostalim dječacima koji su ga sistematski zlostavljali zbog njegovog porijekla. Konačno praveći od njega lika, scenarista mu daje drugo ime: on postaje Gunter Skrobl i ovo počinje da bude njegova priča o odrastanju.

Gud-staf
No, bilo kako bilo; svejedno da li prije ili poslije gledanja filma, gotovo je nemoguće ispustiti Nažalosnost stvari iz ruku. Sve zbog dobrog stafa unutra: puke dosade ili radoznalosti, češće bijesa i razočaranosti. Kasnije, onda i zbog nedvojbenog spisateljskog talenta Dimitrija Ferhulsta koji ponekad zna da nas nagradi za pažnju. Ovo je jedna harizmatično skrojena, odlična, seksi, laka blic-krig-knjižica za one sa malo jačim stomakom, kojom može lijepo da se ubije poslijepodne ili dva.
 

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku