New

„Predodređenje“, Edin Kukavica

Riječ o neizrečenom kao uvid u nevidljivo

Predodređenje u značajnoj mjeri predstavlja brata blizanca romanu „Vjernik“ iz 2012/13. godine koji mu prethodi. Usporediva gustina proznog teksta, teško poveziva radnja na razini ispisanog izviješća o onome što se nije dogodilo u vidu hronike vremena, nedokučivoga, i svojevrsne unutarnje i duhovne historije... koja je za aktere i likove stvarnija od one sa stranica udžbenika i knjiga o (ne)prošlim i (ne)svršenim vremenima. Moglo bi se reći da se povijest koju Kukavica, istovremeno, tako temeljito istražuje i intimno doživljava znakovito usložnjava i od „Prvorođenog Dun'jaa“ preko „Beša“ i „Vjernika“ do „Predodređenja“ sve više interiorizira, introvertira i skriva prije i više nego što se razotkriva, razmotavajući se u očevidna izvanjska događanja koja su u svojoj historijskoj složenosti po svemu i posvema profanizirana.

To je zato što je, ustvari, riječ o nastavku specifične fantazmagorije o stvarnosti koja povezuje ono što se doista događalo s onim što, makar zvanično, nije; svojevrsnom natkoraku između onoga što je bilo i onoga što se događalo; magnovenjskoj unutarnjoj, duhovnoj (hi)storiji u kojoj ograničeni fond riječi kojima se ona ispisuje jeste manje bitan od ogromne zalihe onoga što je ostalo neispisano, a za neposredne učesnike neusporedivo je stvarnije i dojmljivije od događanja napose, ono što je ostalo na emotivnoj, memorijskoj, podsvjesnoj razini i izvanjskog i unutarnjeg življenja. U istom smislu, više romana ostalo je neispisano između redova nego u redovima.

Stoga „Predodređenje“ – kao i „Vjernika“ koji mu prethodi, ustvari, treba čitati, ne onako kako smo navikli čitati literaturu ‒ s (pre)velikim udubljivanjem u ispisani tekst nego, naprotiv, pažnju treba obratiti na osjećaj, na doživljaj, emociju i raspoloženje koje čitatelj ima u trenutku kada, što je, doista, čest slučaj, zatvori knjigu, sklopi stranice, spreman odustati obeshrabren, ne toliko gustinom i neprohodnošću teksta nego nagomilanim nesavladivim osjećajima i emocijama koje se manifestiraju kao ljutnja na pisca zbog problema, frustracije, boli (!) koje je uzrokovao nedužnom čitaocu. Doista, ako čitatelj i na tren bude iskren prema sebi, trudeći se ne podilaziti vlastitom mišljenju nego ga prihvatiti na razini čistote ideje kakva se javi bez naših intervencija, reći će mu se da pisac uvjetno rečeno, može biti kriv za težinu napisanoga, ali nikako za osjećaj koji napisano izaziva u čitatelju.

Treba primijetiti ‒ možda to olakša sagledavanje ukupnog djela jer se djelo ovog autora ne može posmatrati načelom izdvojenih čestica-romana ‒ da samo u prvom romanu, „Prvorođenom Dun'jau“, autor ima glavni lik; u „Bešu“ se glavni lik doslovno manifestira kroz njih pet, dok u „Vjerniku“ i „Predodređenju“, praktično, glavnog lika uopće nema ili je možda, zamagljen svojm samonametnutom zakrivenošću i doživljajima događaja. S jedne strane, to možda govori u prilog ideji o individualnoj unutarnjoj historiji koja je, kao takva, potpuno nebitna u odnosu na izvanjska događanja o kojima je riječ. Na istom tragu, nije li ‒ kada se stvari sagledaju iz te perspektive ‒ zaključak najbliži tvrdnji da su za autora doživljaji bitniji čak i od onoga ko ih doživljava. S druge strane, nije isključeno da je – još uvijek na tragu introvertnog doživljaja – ustvari, sve izvanjsko znakovito podređeno unutarnjem te da se unutarnje, kao takvo, manifestira na izvanjsku stvarnost u vidu iznutarnjeg.

Nadalje, nemoguće je neprimijetiti i nepravedno zanemariti i ne spomenuti vrlo indikativnu cikličnost kao jednu od karakteristika u svim djelima ovog autora koja je u „Predodređenju“ možda, najjasnije dočarana. Osjećaj da se događaji ponavljaju, da lokacije neodoljivo podsjećaju jedna na drugu, da se čak i likovi razlikuju samo onoliko koliko moraju... naglašen funkcionalnom repeticijom ‒ tekstom u tekstu ‒ unekoliko ukazuje i otkriva autorovu želju i namjeru koju smo naznačili gornjim opservacijama: da svijet o kojemu govori i piše prikaže na duhovnoj razini odnosno, u njegovoj – autorovoj i svjetskoj – unutarnjoj dimenziji. Odatle, i time, se opravdava naslov romana „Predodređenje“ koji na prvu, zvuči fatalistički, možda pretenciozno i tendenciozno, ali temeljem rečenoga nipošto arogantno i nikako bez ozbiljnog razloga i, sada je vjerujem jasnije, sa sasvim ozbiljnim literarnim povodom.

No postoji jedna dimenzija romana „Predodređenje“ koja je toliko očigledna da je gotovo nemoguće uvidjeti odnosno, sakrivena je u očiglednom. Naime, literarnom identifikacijom Jeruzalema s Vrandukom – i sljedstveno tome svih ostalih toponima Svete zemlje u zemlju Bosnu, premda ih naziva izvornim nazivima – autor na naročit način saopćava svoj osobni doživljaj Bosne i Hercegovine, njegove i zemlje njegovih predaka, kao doista svete zemlje.


Autor


Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku