New

„Gravitacije“, Senka Marić

Postoje priče koje su oduvijek u nama. Ovu sam željela ispričati godinama. Pokušavala. Pisala. Odbacivala. Mijenjala. Tražila glas. Glasove kojima će biti izrečena. Osluškivala. Odustajala. Pa se vraćala. Postojali su trenuci u kojima nisam znala o čemu govorim. Kome govorim. O čemu je na kraju ta priča? Ko su te žene? Tri prepletena, zamršena života, kao produbljene, nadograđene sjenke stvarnosti. Uvijek postoji početna tačka, ukotvljena u stvarnosti.

Oduvijek su bile njih dvije ‒ stoji na prvoj stranici romana. Đulsa i Hiba. Prelijevaju se u Miku. Đulsa i Hiba su nene, reference bivanja ženom. Suprotne i nespojive. Umrle su. Od njih su ostali samo glasovi.

Ovo je priča o porodici. O tišinama. Prešućivanju najvažnijih stvari. O krhotinama prošlosti kao uzorcima postojanja. O nemogućnosti sastavljanja cijele slike. Sagledavanja istine. O rastočenosti. O upornom postojanju druge strane, javljanju drugog glasa koji onemogućava cjelovitost. Suprotstavljenim gravitacijama. O samoći. Gustoj i čvrstoj kao smola, kao katran. Ljepljiva, zavlači se u pore, ništa ne ostaje neispunjeno. O pokušavanju pronalaženja izlaza. Mora da postoji mjesto na kojem su odgovori. Jasno iscrtan put. Nema ga. Ni u talogu kafe, ni u tarot kartama, grahu, knjigama, astrofizici. Ne postoji. Postoji jedino samoća. Prazan prostor koji se ničim ne da popuniti.

Ovo je priča i o ljubavi. O potrebi za ljubavlju. O svijetu koji nema prostor za njeno ostvarenje. Još jedna gravitacija. Uvlači u ambis. Veću prazninu. Dodatnu samoću. Ne postoji mogućnost da ikada znamo drugog. Nema garancije. Sigurnosti. Nema pouzdanosti. U svakom trenutku sve je moguće i ništa nije. Na kraju ništa nije.

S tog mjesta progovara Mika. Zatočena u danu. Jutarnja kafa. Cigarete. Odlazak na posao. Povratak kući. Kuhanje ručka. Skrivanje od djeteta. Prešućivanje. Večer. Fotelja. Televizor s utišanim tonom. Statičnost. Klaustrofobija. To je sve.

 

Autorica


Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku