„Gravitacije“, Senka Marić
Postoje
priče koje su oduvijek u nama. Ovu sam željela ispričati godinama. Pokušavala.
Pisala. Odbacivala. Mijenjala. Tražila glas. Glasove kojima će biti izrečena.
Osluškivala. Odustajala. Pa se vraćala. Postojali su trenuci u kojima nisam
znala o čemu govorim. Kome govorim. O čemu je na kraju ta priča? Ko su te žene?
Tri prepletena, zamršena života, kao produbljene, nadograđene sjenke
stvarnosti. Uvijek postoji početna tačka, ukotvljena u stvarnosti.
Oduvijek
su bile njih dvije ‒ stoji na prvoj stranici romana. Đulsa i Hiba. Prelijevaju
se u Miku. Đulsa i Hiba su nene, reference bivanja ženom. Suprotne i nespojive.
Umrle su. Od njih su ostali samo glasovi.
Ovo
je priča o porodici. O tišinama. Prešućivanju najvažnijih stvari. O krhotinama
prošlosti kao uzorcima postojanja. O nemogućnosti sastavljanja cijele slike.
Sagledavanja istine. O rastočenosti. O upornom postojanju druge strane,
javljanju drugog glasa koji onemogućava cjelovitost. Suprotstavljenim
gravitacijama. O samoći. Gustoj i čvrstoj kao smola, kao katran. Ljepljiva,
zavlači se u pore, ništa ne ostaje neispunjeno. O pokušavanju pronalaženja
izlaza. Mora da postoji mjesto na kojem su odgovori. Jasno iscrtan put. Nema
ga. Ni u talogu kafe, ni u tarot kartama, grahu, knjigama, astrofizici. Ne
postoji. Postoji jedino samoća. Prazan prostor koji se ničim ne da popuniti.
Ovo
je priča i o ljubavi. O potrebi za ljubavlju. O svijetu koji nema prostor za
njeno ostvarenje. Još jedna gravitacija. Uvlači u ambis. Veću prazninu. Dodatnu
samoću. Ne postoji mogućnost da ikada znamo drugog. Nema garancije. Sigurnosti.
Nema pouzdanosti. U svakom trenutku sve je moguće i ništa nije. Na kraju ništa
nije.
S tog
mjesta progovara Mika. Zatočena u danu. Jutarnja kafa. Cigarete. Odlazak na
posao. Povratak kući. Kuhanje ručka. Skrivanje od djeteta. Prešućivanje. Večer.
Fotelja. Televizor s utišanim tonom. Statičnost. Klaustrofobija. To je sve.
Autorica