„Meho“, Almin Kaplan

Kako vrijeme prolazi tako se udaljavam od knjiga koje sam napisao. Ono što sam o romanu „Meho“ mislio nakon što sam ga prvi put vidio ukoričenog, poslije se mijenjalo. Ne mislim da sam i danas došao do nečega što će ostati kao nekakvo trajno saznanje. Ta knjiga je za mene ‒ autora ‒ veća tajna nego i za jednog njenog čitatelja. Tekst je nemiran i svaki put kad probam u njega zaroniti od tamo se vratim nesretan. Naše knjige su ranjivije nego što smo mi to spremni priznati.

Sada, u ovom trenutku, Mehin lik mi se čini kao lik nerealizovanog pjesnika,  a roman kao knjiga o ljudima koji nisu imali šansu biti bilo šta drugo do onoga što su bili. Njihova tragedija je velika i doprinose joj, i oni koji su je isprovocirali, i oni koji ih u toj njihovoj nesreći osuđuju. Meho je roman, između ostalog, o samoći, i to je nešto što možda nije bilo dovoljno istaknuto kad se o knjizi govorilio. Ta je samoća blaga i tiha, i oni ‒ likovi u romanu, nose je dostojanstveno.

Nakon svega, siguran sam jedino u to da sam napisao tužnu knjigu.

Autor