DAMIR UZUNOVIĆ: Svako zaslužuje svoju priču, makar rečenicu, književnost se prirodno suprotstavlja pojedinačnom zaboravu

Nakon decenije ispisivanja, prije tri godine u javnost je izašao roman Ja sam Damira Uzunovića. Sada svjedočimo njegovom trećem izdanju, u radinosti izdavačke kuće Buybook. To je roman sačinjen od, kako autor kaže, tri knjige – Koreja, Manijak na tavanu susjedne zgrade i Tri očeve smrti. Konstruisane od kratkih priča o tuđim životima, one ispisuju jedno „ja sam“ i jedan život koji stoji iza tog identiteta. Nenametljivim, a stilski preciznim jezikom smisao ljudskog postojanja autor pronalazi u postojanjima drugih. Roman je nagrađen Nagradom FRIC za najbolju knjigu fikcijske proze 2021, a iste godine dodijeljena mu je i Nagrada Društva pisaca BiH.
 RAZGOVARALA: Hana Vranac

Roman počinje rečenicom Ovdje žive duše nema! Tako će i završiti. Do njegovog kraja, nakon mnogobrojnih sahrana, dženaza i rastanaka gotovo da žive duše nema. A čitamo roman nabijen životnom energijom. Čitamo o likovima koji pred nama stoje kao živi. Je li to razlog zašto je u trećem izdanju romana promijenjen epigraf? Umjesto citata Györgyja Konrada, sada progovara Giorgio Agamben, s rečenicom: U ovoj knjizi – kao i u mom životu, kao u svačijem životu – mrtvi i živi prisutni su i isto vrijeme, toliko bliski i zahtjevni da nije lako shvatiti u kojoj se mjeri prisutnost jednih razlikuje od prisutnosti drugih.

Da, pored drugačije naslovnice za ovo, treće izdanje romana, navođenje drugog citata je također jedna od primjetnih promjena. Umjesto Konradovog: „Na pitanje o smislu života čovjek odgovara pričom o sebi“, sada tu stoji ovaj Agambenov citat koji mi se čini dubljim, preciznijim i ne tako opštim kao prethodni, a koji je usput upućivao čitaoce na ipak pogrešan trag – da je to u stvari priča o meni. To jeste knjiga i o nestancima. Svaki ljudski nestanak je gubitak, taj gubitak je potpun kada znamo da je otišao anoniman čovjek i da neće biti nikakve evidencije o tome da je ikada postojao. Uznemirava me takva vrsta nestanka, svako zaslužuje svoju priču, makar rečenicu, književnost se prirodno suprotstavlja pojedinačnom zaboravu. Na jednom mjestu u romanu Ja sam napisao sam rečenicu: „Nedostajali su nam čak i oni koje nismo voljeli.“ Književni kritičar Miomir Abović označio je to osjećanje kao magistralu moga pisanja i bio je potpuno u pravu.

Naslov Ja sam poziva na dojam da će ovo biti 432 stranice o Damiru Uzunoviću, no ovdje se, počinimo li književnoteorijski grijeh i poistovjetimo autora i pripovjedača, Uzunović manje vlada kao lik, a više kao prostor u kojem se reflektuje oko 500 drugih likova. Koliko to govori o identitetu, je li u naslovu prešućeno reći Ja sam… drugi?

U trenutku kada čitalac pred kraj knjige dođe do rješenja tog višeznačnog naslova, shvatit će da je na neki način zaveden i da to „Ja“ nije ono očekivano „Ja“ sa početka romana. Taj trenutak djeluje kao nagazna mina ili sudar atoma i sasvim je moguće zapitati se na način kako ste upravo vi upitali – je li to „Ja“ stalno pretapanje sa drugim „Ja“. Jedna od dokazano dobrih pripovjednih tehnika je i ta da se o sebi može pisati tako da pišete o vama bliskima, vi ste onaj komadić prostora ili glas koji nedostaje u toj pripovijesti, a koji se uklapa u širu sliku, ili veći kadar, može se reći čak i refleksija. Cijela druga knjiga unutar romana, a roman je, podsjetit ću, sastavljen od tri knjige, pisana je na način da mene tu najmanje ima, ali posredno, pišući o meni bliskim ljudima, dobija se ta refleksija u kojoj se izoštrava slika o meni. Dakle, u pravu ste, jedan od zaključaka bi mogao biti i taj: Ja sam... drugi. Također, na jednom mjestu u rukopisu kojeg ovih dana završavam, a radi se o izdanju u Buybookovoj ediciji „Dnevnik“, konstatujem da je „prostor uvijek polje fikcije“. U romanu je prostor te fikcije sarajevski kvart poznat pod imenom „Koreja“, mjesto za koje bi se iz nekog aviosnimka moglo reći: „Ovdje žive duše nema“, kako zapravo i počinje ovaj roman.

Nije mi ostavio ništa osim sebe, svakim danom propitujem koliko je to. Iza njega neće ostati ništa osim ove knjige. Govorite to za oca, koji u trećoj knjizi – Tri očeve smrti, postaje centralni lik romana i motivacija njegovom naslovu. Gdje je granica između ovjekovječenja nečijeg života romanom i traženja vlastitog sebstva kroz isti taj život?

Nema granice, može zapravo postojati određena šema, šema na primjer najsličnija trokutu, ali samo ako ste u stanju uvesti u priču jednu još jednu novu kategoriju, jedno sasvim novo iskustvo, a to je lik sina onoga koji pripovijeda. Muškarac zapravo najbolje postoji u tom trojstvu: otac – pripovjedač – sin. Ti si ovdje navela meni važne rečenice iz romana, a ja ću dodati i dio ove: (…) stidim se očevih osobina koje prepoznajem kod sebe, a ponosim se kada ih pronađem kod sina. Moj odnos s ocem živi u snovima, tu smo nastavili da jedan drugom dajemo ono što za života nismo, i to neće prestati, svakodnevno ga prepoznajem u kretnjama i postupcima svoga sina. Tako on kroz njega napreduje.

Na naslovnici trećeg izdanja vidimo površinu nadgrobnog kamena Vašeg oca. Na krupno kadriranom nišanu gledamo pore koje se u tom metonimijskom postupku ukazuju čak kao Rorschachove mrlje i pozivaju nas da, gledajući u kamen, dozivamo neka svoja duboka „ja“. Ima li i smrt bliskih ljudi takav efekat?

Sviđa mi se ovo: „gledajući u kamen“! Da, pored mnogih gledanja kod nas (u fildžan, u grah, u olovne strave, da se prepozna i razvidi ljudska sudbina), može se gledati i u nečiji kamen. U tom koncentriranom gledanju, mnogo se toga otkrije a da čovjek ne mora biti petrolog ili minerolog. Želim ovdje istaći i važnost tranzicije naslovnice romana od segmenta ulaznih vrata našeg zajedničkog stana sa naslovnice prethodna dva izdanja, do površine nadgrobnog spomenika – nišana moga oca koji je podloga naslovnice ovog trećeg izdanja. U toj tranziciji jasno je da se jedan život završio. Fotografiju površine nišana uradio je moj sin iz velike blizine i tu se također uspostavilo pomenuto trojstvo. Kada se ta fotografija uvećava, u porama kamena jasno se vide tragovi života, neke spore, lišajevi i sitna bića što čine neki sakriveni život nadgrobnog kamena donesenog iz kamenoloma Hreša iznad Sarajeva, poznatog i po svojim kapilarima i ružičastoj boji. Ta živost na kamenu, nevidljiva golim okom, to je ono što me na njegovom mezaru uvijek uzbuđuje, pored čempresa koji izrasta iz samog centra mezara, reklo bi se iz pupka. Jedan od mojih dodira s njim je i prelazak toplim jagodicama prstiju preko slova njegovog imena. Slova imaju moć.

Majka je lik koji se neposredno javlja kao jedno od osnovnih orijentira romana, a time i Vašeg identiteta. Na koji način ste pristupili građenju njenog lika, s obzirom na to da iznosite porodičnu intimu ali i historiju prezentovanu kroz aršine Vašeg sjećanja?

Ona je u romanu pripovjedač i pouzdani vlasnik porodičnih pikanterija i ja joj se u epilogu odužim tako što je uvedem u tekst i tamo razgovaram s njom, kao da vodimo jedan neobičan intervju. Tada se vidi da je taj njen glas često mogao biti i glas kojim je roman pisan. Malu zabunu čini moja konstatacija s kraja knjige da je „ovo knjiga najviše o njoj“. To su mnogi pročitali kako je to knjiga o njoj, što naravno ne može biti istina, ali jeste najviše o njoj, kao jedan skriveni glas koji me je prožimao i od kojeg sam se krio, nekad sakrivši se tako dobro da često i nije mogla vidjeti kako brzo rastem i napuštam ljušturu dječaštva, oblik u kojem bi me najradije zadržala cijelog života, da se pitala. Majka i sin se ne razumiju i to je činjenica, ali ima neke iskonske ljepote u tom nesporazumu.

Predočavanjem tipskih, sporednih likova oslikava se sociološka atmosfera naselja Koreja u kojem ste odrastali, ali i cjelokupnog Sarajeva. Otac, također, postaje identifikacija sa prostorom Drinske ulice kao težišnice Koreje, a Koreja na svojevrstan način postaje sinegdoha Sarajeva. Kako gledate na odnos likova i prostora?

Likovi grade prostor tako što prostor uvijek postaje nešto novo, likovi miruju, prostor ide naprijed, on se u sjećanjima zapravo najviše mijenja. Zato sam u jednom intervju rekao da u životu najbolje stoje sjećanja. Zato, valjda, jer se neprestano stvaraju nova. Mnogi su primijetili da sam u romanu pišući o „Koreji“ opisivao jedno novo, drugačije Sarajevo; ja dodajem, da je svako opisano Sarajevo – Sarajevo; taj grad je zbir svih opisanih, ispričanih Sarajeva, u tome je njegov dobitak.

Prisustvo dječijeg – u prvoj knjizi Koreja, a kasnije u drugoj – Manijak na tavanu – adolescentskog glasa, otvara se prostor seksualnosti. Od vrlo mimetičnog predstavljanja sunećenja do masturbacije koja poprima centralnu ulogu u drugoj knjizi. Istovremeno, u te dvije knjige smrt se javlja implicitno, u trećoj knjizi (Tri očeve smrti) trijumfuje. Kako se mire eros i thanatos, u romanu i životu?

Tako što se rađaju i umiru zajedno, odvojeno ne mogu da postoje. Da bih lakše razumijevao, a posredno nešto o tome i rekao, tri knjige koje čine roman Ja sam nazvao sam dodatno, iako imaju svoje naslove, na slijedeći i jednostavan način: prva knjiga – Knjiga bola, druga knjiga – Knjiga pola, treća knjiga – Knjiga žala. Bol te formira jer to je u djetinjstvu prva emotivna senzacija, zatim se bol transformira u pol, i na kraju sve postaje žal, žal za izgubljenim, žal za onim što se nije desilo, a moglo je; mogao je to biti neki sasvim drugačiji život; odgovorni smo čak i za ono što se nije desilo.

Čini se da se sve važne teme u ovom romanu javljaju tek implicitno. Tako je i sa ratom koji je umnogo obilježio živote likova u ovoj knjizi. S druge strane, treću knjigu zauzimaju teme ljubavnih odnosa. Kako se ta vrsta erosa uspostavlja u odnosu na rat?

Rat je idealan da se razvale prethodni odnosi i da brzo nastupe novi, na koje se čovjek onda navikava cijeli život, jer mirnodopski period je uvijek prekratak da se zaboravi sve ono što je rat sa sobom odnio. U jednoj od svojih rukopisnih faza u romanu je postojala rečenica: Rat je završio; može li se uopće zamisliti kraća rečenica od ove, ili možda suprotna njoj – duža rečenica od ove? Kasnije sam se u intervjuima referirao na nju iako je nije bilo u konačnoj verziji romana, kao da je postala dio njega iako je tamo nema. Jedan od razloga što implicitno pominjem rat, kako ste dobro primijetili, je i taj što ću se toj temi vratiti kasnije kao što se kroz neki novi rukopis želim vratiti i drugim važnim temama, da ih sada ne otkrivam.

Svejedno kakva reakcija da uslijedi – potezanje pištolja, noža, upotreba šaka, odvraćanje glave, pljuvanje, psovanje, rukovanje, ljubljenje, dva ili tri puta u obraz, rat će se završiti privatno, onog časa kada na ulici ili nekom drugom javnom prostoru u gradu, možda čak u nekom drugom gradu, sretnemo komšiju iz zgrade, prijatelja iz školske klupe, kolegu sa posla, aktivne učesnike rata, ali sa druge strane. To je rečenica iz Vaše ratne kolumne, citirana u ovom romanu. Kad je Vama rat završen, s obzirom na to da još uvijek intenzivno živimo njegove posljedice i retorike?

Postoje književni entuzijasti koji su napravili i objavili zbirku naručenih tekstova i nazvali je: Trenutak kada je meni počeo rat. Čujem da je u toku rad na izradi nove slične zbirke sa pitanjem o trenutku kada je nekome završio rat. To je ono što preživjele pitamo o ratu. I naravno, svako će imati drugačiji odgovor, to je strogo individualno iskustvo unutar opšteg i svako će se od nas sam nositi sa svojim ratom. Nažalost, u medijskom prostoru o ratu najviše govore, čak mi se čini i da ga najviše prizivaju oni koji su ga uglavnom gledali na televiziji ili su se slikali na borbenim linijama. Njima je svako vrijeme dobro da se napravi istorijski iskorak kakav do sada nije bio viđen, ubijeđeni da će baš oni u istoj toj povijesti biti okrunjeni kao oni koji su je promijenili u korist viševjekovnih snova. Puna je povijest takvih karikatura. Da, tačno je, mnoge sam bivše poznanike i prijatelje s „druge strane“ sreo u godinama nakon rata. Ne znam, i teško mogu da zamislim, kakvi se osjećaji bude u osobi koja tada stoji pred ubojicom svojih najbližih ili svojim silovateljem... To je i danas zemlja u kakvoj živimo.

U kritici na prvo izdanje romana pisala sam da je on svojevrsna reafirmacija humanizma, nametanje dinamike, pa čak i dionizijskog kolektiviteta, naspram individualizma i anksioznosti našeg doba. Još uvijek tako mislim. Iako je u prvom planu romana smrt, ništa manje nije život. Kako Vi gledate na taj kolektivitet obuhvaćen u romanu, danas kada sve više živimo individualizam?

Taj kolektivitet za mene živi samo u jeziku, ne postoji van njega, pričanjem ili pisanjem on se nanovo stvara; likovi zaustavljeni u vremenu počinju da se kreću i dolaze vam ususret, najviše onda kada ste sami. U pisanju to često jeste.

Fotografija autora (c) Vanja Čerimagić