„Meho“, Almin Kaplan
Kako
vrijeme prolazi tako se udaljavam od knjiga koje sam napisao. Ono što sam o
romanu „Meho“ mislio nakon što sam ga prvi put vidio ukoričenog, poslije se
mijenjalo. Ne mislim da sam i danas došao do nečega što će ostati kao nekakvo
trajno saznanje. Ta knjiga je za mene ‒ autora ‒ veća tajna nego i za jednog
njenog čitatelja. Tekst je nemiran i svaki put kad probam u njega zaroniti od
tamo se vratim nesretan. Naše knjige su ranjivije nego što smo mi to spremni
priznati.
Sada,
u ovom trenutku, Mehin lik mi se čini kao lik nerealizovanog pjesnika, a roman kao knjiga o ljudima koji nisu imali
šansu biti bilo šta drugo do onoga što su bili. Njihova tragedija je velika i
doprinose joj, i oni koji su je isprovocirali, i oni koji ih u toj njihovoj
nesreći osuđuju. Meho je roman, između ostalog, o samoći, i to je nešto što
možda nije bilo dovoljno istaknuto kad se o knjizi govorilio. Ta je samoća
blaga i tiha, i oni ‒ likovi u romanu, nose je dostojanstveno.
Nakon svega, siguran sam jedino u to da sam napisao tužnu knjigu.
Autor