New

„Ono o čemu se ne može govoriti“, Elvedin Nezirović

Postojala su dva okidača za "Ono o čemu se ne može govoriti". Prvi je, zapravo, opisan u sceni kojom se roman otvara, a radi se o slici žene i djeteta, vjerovatno majke i sina, koju sam slučajno zapazio jednoga zimskog prijepodneva ‒ na benzinskoj pumpi, u predgrađu Mostara. Bilo je neke prikrivene, a opet tako snažne napetosti u njihovom odnosu, nečega što me je vratilo u djetinjstvo i podsjetilo me na odnos s majkom u tim godinama, koji sam u „Boji zemlje“ samo skicirao. Shvatio sam, gotovo odmah, da je došlo vrijeme da prestanem odlagati pisanje romana, autofikcije, memoarske proze ili čega već, kojemu bi „Boja zemlje“ poslužila kao tematska osnova, kao neka vrsta literarnog roditelja, tim prije, jer sam već neko vrijeme osjećao teret onoga što sam u toj knjizi prešutio.

Drugi važan detalj desio se sredinom 2019. godine, kada sam na jednoj Facebook stranici bio izložen javnome linču, gdje se otvoreno prijetilo smrću mojoj porodici i meni. To, nimalo prijatno iskustvo, je uzrokovalo vrlo ozbiljnu krizu identiteta, pa sam počeo, po ko zna koji put, da preispitujem vlastitu prošlost ‒ svoje stavove o nekim bitnim društvenim pitanjima i, uopće, sebe u odnosu na svijet. Gdje je granica između onoga što čovjek jeste i onoga što on nije? Je li uopće moguće doći do jasne, zaokružene cjeline vlastitog jastva? Ovo su samo neka od pitanja za čijim odgovorima sam morao tragati kako bih uopće mogao nastaviti, ne samo da pišem nego, prije svega, da živim.


Autor


Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku