"Ista rijeka", Zdravka Etimova
PIŠE: Barbara Surjan
Tekst je nastao u okviru radionice za mlade književne kritičar(k)e, kolumnist(ic)e, novinar(k)e i student(ic)e koja se održava u okviru Međunarodnog festivala književnosti Bookstan.
Ista rijeka Zdravke Etimove pomno je ispletena mreža tragičnih sudbina smještenih u bugarsko Staro Selo gdje se fantastični elementi isprepliću s brutalnom suvremenosti. U romanu iz 2015. sveznajućeg pripovjedača povremeno zamjenjuje točka gledišta djevojke Pirine, najmlađe od tri sestre u obitelji čije egzistencijalno pitanje počiva upravo na Pirininom ropstvu znatno imućnijem Jakovu. Teško bi ipak bilo Pirinu nazvati protagonisticom ili odrediti protagonista uopće jer njena priča svoj prostor u romanu ravnopravno dijeli s pričama likova čiji se životni putevi uzastopno križaju, a zajednička im je pozicija na marginama društva. Nad čitateljem visi neminovan užas, ali se cesta kojom do njega hoda neprekidno račva. Pirinu Jakov već na samom početku romana odvodi u zatočeništvo pod budnim oko sluškinje Martuše, a u njenom se otporu kriju neke od centralnih ideja knjige.
Paralelno se raspliću dvije ljubavne priče. David, mladić koji je dobio otkaz u izgradnji autoputa zapošljava se kod Ana, osebujnog vlasnika lokalne pivnice Mačka i zaljubljuje u Pirininu stariju sestru Ljubu koja s nemilosrdnom stvarnošću bori čitanjem. Kalčo, sin lokalne apotekarke Koene zaljubljuje se u Pirinu. Njegovu mističnu bolest koja ga tjera na stalno povraćanje može zaliječiti jedno Pirinin glas. Prateći isti obrazac, ljubavnicima na putu stoje skoro pa karikature zlikovaca: dok Pirinu Jakov drži zatočenu, Ljubu opsjeda i napastuje Kiro, Jakovljev vozač. Obojica fizički nadjačavaju Davida i Kalču kad ih ovi pokušaju spasiti i osvetiti. Te dvije narativne linije isprekidane su nizom retrospekcija. Etimovino pripovijedanje svako malo koči pa pušta niz provaliju. Najstarija, Sara, koja radi kao seksualna radnica jednog od posjetioca očarava svojom ljepotom pa on za nju gradi crkvu u kojoj se mještani mole njenom licu kao ikoni. Upravo ta mističnost traumatičnu svakodnevicu sestara čini začudnom ne dozvoljavajući nam tako da na nju otupimo.
Roman se s temama teškog siromaštva, seksualnog i fizičkog nasilja suočava postupcima koji ga smještaju u žanr magijskog realizma. Jedna od ključnih okosnica jest fantastični element Pirininog glasa, njenog glavnog oružja. Njen pjev, koji naziva svojim zmijama, liječi Kalča, a truje Jakova. Fantastično, kako i nalaže žanr, uzima se kao datost stvarnosti i tako ju očuđuje. Što je produkt magije a što vjerovanja u nju, čitatelj ne može do kraja biti siguran. Kako pjev tako i kletve, ono što se ponovi ostvaruje se. Likovi su često karakterizirani kroz svoj glas, pa je Jakovljev opisan kao šuma, kiper s balvanima, leš, a Ljuba „kao da govori rukama, ali u njenom glasu, rov za rovom”. Ista rijeka čitatelju brani da se ugodno zavali, zahtijevajući koncentraciju i pamćenje te pomno praćenje, ali mu i pomaže ponavljanjem svojevrsnih stalnih epiteta, tako se oslanjajući na usmenost. Davida tako svakim ponovnim ulaskom u narativ prate riječi: „koji hoda kao trudna doktorica Ivanova”. Ta razina angažiranosti koja se od čitatelja zahtjeva podcrtava tematsku zaokupljenost izgovaranjem i glasom. Nema lakih odgovora na pitanja koja Evtimova pred nas postavlja, ali je nesigurno tlo na kojem nas drži pogodno upravo za promišljanje odgovora.
