New

Mi (ni)smo uvijek ljudi λόγος-α

Podnaslov: Jedno iščitavanje Johna Freemana
Knjiga: John Freeman, Rječnik propasti, Buybook, Sarajevo, 2019.
Autor: Emir Muhić

Za djelo Rječnik propasti (eng. Dictionary of Undoing) američkog pisca iz Clevelanda, Johna Freemana, može se kazati da problematizira onaj stari-novi pojam λόγος-α (logos) koji se, a da mi ljudi kao njegovi poslušnici to i ne primjećujemo, heraklitovski voli skrivati, potiho otkrivati iz svoje vlastite skrovitosti u svijetu. λόγος, taj nekoć sveti pojam uređenosti i zakona, danas je nakon toliko puno vremena izgubio svoj nekadašnji sjaj. No i uslijed sve tragedije i gorke sudbine koja ga je zadesila, λόγος opstaje, λόγος mora opstajati, pa makar i kao tinjanje najslabijeg plamena svijeće nad kojim se griju siromasi, poete buntovnici...
Zbog toga, uz svo poštovanje prema ličnosti, duhu, a naposlijetku i radu pisca Johna Freemana, „književni manifest“ Dnevnik propasti neće posebno, zbog same tematike djela koja suptilno i nesvjesno propituje značenje riječi λόγος i preoblikuje ga u kontrapojam kaosa, uzbuditi, a to naravno ne znači da je pomenuto djelo nužno loše, one individue koje su svoj život posvetile izučavanju neprevaziđenih klasika, onih abrahamovskih duhova punih biblijsko-filozofske strepnje i onih „krotitelja svih divljih brijegova zvanih nostalgični umjetnički svjetovi“ koji su na svojim njedrima osjetili svu blagodat, toplinu zavodnog zagrljaja ispucale zemlje i zakona zvanog „iskonski λόγος“.
Taj svoj, da to nazovemo manifest naše epohe, Dnevnik propasti, Freeman je zamislio kao vlastiti doprinos borbi protiv onih “nevidljivih”, protiv “elita” i protiv, kako ih autor sam naziva “onih moćnih”, koji kroje sudbinu svih nas, „tek smrtnika.“ Ustrojstvo njegove knjige, Dnevnik propasti, zamišljeno je kao dnevnik, jedna vrsta „abecednog ispisivanja naše, nazovi zbilje“. Svako poglavlje ovog dnevnika posvećeno je jednom slovu abecede, počev od A pa sve do Z, i to tako da svako poglavlje jednog slova zapravo opisuje riječ koja započinje tim slovom. Primjerice poglavlje B kao body, odnosno H kao hope i tako sve do posljednjeg slova Z. Ovo je jedan neobičan način pisanja knjige, jedan neobičan stil koji se ne viđa tako često na obzoru zvanom književno stvaralaštvo. Stoga Freeman svojom dosjetljivošću i originalnošću glede strukture djela uživa, da spomenemo tek neka imena, društvo jedne Tatjane Tolstoj, savremene spisateljice i njenog djela Kis, odnosno jednog ciničnog Voltera sa svojim Filozofskim rječnikom.

Svako Freemanovo poglavlje, ma kojim ono slovom počinjalo, za cilj ima široj čitalačkoj publici približiti ono što bi trebalo vrijediti kao naš „savremeni λόγος“. A to su pojmovi, ponekad u diskursu nevještih novinara, i površne floskule, kao „ugnjetavanje“, „građanska prava“, „glasačko tijelo“, „ravnopravnost“, „sloboda mišljenja“... U ovim svim, ali i srodnim pojmovima Freeman filozofski želi interpretirati naš kontekst življenja, naše živote i šta mi kao pojedinci i slobodni građani možemo učiniti da ovu, dozvolite mi, pozornicu bluda i ludila koju kolokvijalno nazivamo „svijetom“, učinimo boljom. Za Freemana mi živimo u sistemu lažne demokratije, „lažne slobode“, što god to značilo, tog panoptikuma koji je progutao i lišio čovjeka njegove vlastite biti. Živeći u toj slobodi, taj nesretnik zvan čovjek je zalutao u “carstvo neslobode”, gdje je svaki pokušaj kritičkog promišljanja već unaprijed osuđen na propast. Takvo stanje duha nužno čovjeka dovodi, u kako Freeman pronicljivo veli pasivnost, dodajmo nekakav „neizostavni dogmatski drijemež“.

A zašto je to tako? Jer svijet je, veli ovaj američki pisac, danas u rukama „kapitalista“, onih bogatih, koji bi za koji milijun dolara više na svom bankovnom računu, bili spremni prodati i svoju, a bojim se i „našu“ dušu, faustovski, đavlu zvanom kapital. Nama ostalima, poslušnicima, ostaje samo tegobna borba za egzistenciju gdje se možemo najviše zadovoljiti skromnim domom i pristojnom platom. A šta Freeman vidi u toj mobidikovskoj nemani zvanoj „nemilosrdni kapital“? Ugnjetavanje? Neravnopravnost? Aristokratiju najgore vrste koja se enormno bogati na račun onih, nazovimo, „znojem izmorenih“? I jedno i drugo i treće. Jer John Freeman živi u uvjerenju, dodajmo utopistički, da će se svi ti problemi riješiti onda kada ujedinivši zajedničke snage, mi, ljudi svih svjetonazora, nacija i religija dignemo glas i revolucionarno, da napomenem, toga treba posebno biti oprezan, iskažemo svoje nezadovoljstvo i građansko raspoloženje. Danas biti dostojanstven čovjek, za pisca Dnevnika propasti znači svakog trenutka uživati ona prava, građanska, koja su zagarantovana slavnom Deklaracijom iz još slavnijeg XVIII vijeka. Ako toga nismo svjesni, ako to ne činimo, mi smo usuđeni na povijesni nestanak. To nas Freeman uči. Naši životi, naše sudbine tek su stranice rječnika, koji kako sada stvari stoje, ne zaslužuje da se drugačije imenuje nego kao Rječnik propasti, rječnik nečinjenja.

Da li postoji mnogo toga što mi voljno ne činimo? Freemanovski se pitamo da li uslijed svih grozota, tortura i diskriminacije nad našim zemljacima, savremenicima i braćom, činimo išta vrijedno moralnog štovanja? Ili smo spremni, sve ispratiti samo preko televizijskih prijemnika i društvenih, što god to bilo, mreža? Zašto nijemo kao kakvi obogaljeni gubavci promatramo ono što se oko nas dešava? Ova i sva ostala kontekstom slična, za neke, ne bih imenovao koje i površna pitanja, nameću se kao temeljna u određenju savremenog λόγος-a. A to Freeman društveno kontekstualizuje na pitanje rasne brutalnosti njegove vlastite domovine, Amerike. Kao pojedinci malo šta možemo konkretno učiniti, jada se Freeman čitatelju, već tek u kolektivu naša „nadljudska snaga“ može savladati prepreke na našem putu ka blagostanju. A glasanje, građanska neposlušnost, empatija prema sunarodnjacima su naša oružja u borbi protiv uzurpatora, bogatih kapitalista. Stoga se nameće ultimativno pitanje – zašto još uvijek među nama nema tog revolucionarnog damara koji bi nas potakao na ovu historijsku borbu? Freeman i na to, začuđujuće ima odgovor – strah, kontrola, a dodat ćemo i mi „latentna špijunaža“. Manjina, oni novcem prezasićeni, žive od straha, neizvjesnosti koja visi u zraku, a većina joj se (ne)voljno pokorava. Ovakav λόγος, zakon „nikad prestajuće hibernacije“ u kojoj se mase zadovoljavaju samo s onim nužnim za prosječan život, kao da Freemana najviše pogađa. On ne vjeruje u jednog pojedinca, nazovimo to rembrandtovsku samoću oca Abrahama koji naočigled svih žrtvuje svoga sina Ishaka, već u kolektiv, kolektiv nekakvih „nadljudi“ i „krotitelja neukrotivog Bukefalosa, Aleksandrovog konja“, koji će navodno imati snage, a i malo sreće, da promijene iz temelje našu zbilju. Da li se to čini pretencioznim? Za neke, one stoički skromnije koji štuju izvorni λόγος, apsolutno DA.

A problem rasne diskriminacije i torture nad američkim Afroamerikancima? Niko, pa čak ni onaj najmračniji mizantrop među nama, ne može ostati ravnodušan na stradanja naših afro-savremenika preko okeana i šire. Ali samo kao pojedinac. Jer čovjek, to Freeman zaboravlja, ili svojski želi zaboraviti, je rođen i ostao najvećim dijelom samo kao individua. Problem nije u sistemu, u vladavini tih „bogatih elita“, a ko će vladati ako ne oni, već u čovjekovoj sujeti, čovjekom vlastitom hiru, i toj hajdegerovskoj bačenosti u kolotečinu života gdje se, pogotovo danas, svako, pa čak i onaj neizlječivi narkoman-nostaligičar za epohu antike i romantizma, filantrop i humanista poput mene, više brine za svoju buduću crkavicu platu, svoje nesigurno mjesto pod šinjelom gospodara zvanog λόγος nego za svjetsku „pravdu“, „ravnopravnost svih naroda“ i borbu protiv „ugnjetavača“. Ja sam individua!

Jedna teza i antiteza

Freeman nam poručuje: mijenjati iz temelja! I to kolektivnim borbama, demonstracijama, građanskim neposluhom koji potencijalno može prerasti u revoluciju. Tada, „moćni kapitalisti“ će doznati šta je „snaga i bratstvo“ naroda. U ime „bratstva i jedinstva“! U ime „ujedinjenih naroda“! U ime „revolucije“!

Da li je moguće okupiti jednu ovakvu silu ljudstva, neviđenu još od Aleksandrovog osvajanja Perzije? Ujedinjeni u jedan cilj? Ili još uvijek među abrahamovskom djecom današnjice ima onih potomaka kainovog soja žednog ljudske krvi i smrskanih kostiju, s jedne strane, i onih opijenih zaljubljenika u Goetheove, Klajstove „izvore lirizma“, koji još uvijek uzdišu za neistraženim prostranstvima mongolskih stepa...

Ti svijetovi su nepomirljivi, ti λόγος-i (ni)su još uvijek neotkriveni...

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku