"O ljudima, hrani i bogovima", Velibor Čolić

PIŠE: Katarina N. Furtula

Tekst je nastao u okviru radionice za mlade književne kritičar(k)e, kolumnist(ic)e, novinar(k)e i student(ic)e koja se održava u okviru Međunarodnog festivala književnosti Bookstan.

Najnovija knjiga Velibora Čolića stilom i tematikom značajno odstupa od njegovih prethodnih knjiga (romana). U trenutku kada nam se čini da je umjetnost putopisanja zamrla zahvaljujući masovnom turizmu i dostupnosti putovanja u daleke zemlje i kada se putopisi javljaju kao kratki zapisi, članci, feljtoni, kao zračak sunca pojavljuje se knjiga-putopis Velibora Čolića, O ljudima, hrani i bogovima.

Putopisna knjiga O ljudima, hrani i bogovima Velibora Čolića koncipirana je kao dnevnik putovanja po Vijetnamu u proljeće 2023. godine. Počinje i završava se avionskom kartom od Pariza do Hanoja (Vijetnam) i od Ho Chi Minh aerodroma do Pariza. Između te dvije avionske karte nalazi se obilje gradova, ljudi, pejzaža i misli. I rađanje ideje o knjizi.

Već na samom početku primjećujemo dnevničku formu ovog djela, s naznačenim datumima, vremenom i napomenama, različitim vantekstualnim obilježjima koja na neki način odaju utisak jednog nesređenog rukopisa. Primjetna je i neobična interpunkcija, rečenice koje počinju sa tri tačke i isto tako završavaju, što čitaocu stvara osjećaj praćenja isprekidanih, još uvijek ne u potpunosti složenih misli samog autora. No, upravo tako „iscjepkana“ misao uvlači čitaoca dublje u tkivo putopisa, pružajući utisak neposrednog iskustva. Dnevničko-putopisni zapisi počinju 5. aprila 2023. godine, dolaskom na Hanojski aerodrom. Već u vožnji od aerodroma ka hotelu, pisac primjećuje ljude i način života u Hanoju, koji se tek budi. Prvi susret sa Vijetnamom obilježen je azijskim doživljajem vremena: Napredujemo sporo i drago mi je zbog toga. Ne ulazi se brzo, navrat-nanos u zemlju s milijun bogova i taj susret, utisak, ponavljaće se lajtmotivski do kraja putopisa. Ono što je takođe zanimljivo u doživljaju Hanoja, jeste i to što on budi sjećanja pisca na mladost u JNA i na komandanta vojske. To sjećanje se se pojaviti kao pasaž u toku kupovine suvenira, kada pisac primijeti šljem sa crvenom zvijezdom na čelu. I kao što se sasvim slučajno javi, tako će i nestati i putopis će nastaviti svojim tokom.

 Ono što se na prvo čitanje ovog putopisa možda i ne primjećuje, ali je od izuzetne važnosti za razumijevanje Čolićeve poetike, jeste i njegovo lično osjećanje stranosti, i to ne u smislu turiste-stranca, već naprosto – stranca, onog koji je stran i u tuđoj i u svojoj zemlji. Vrlo vještim stilom, Čolić humorom prikriva svoju stranost, opravdavajući začuđene poglede Vijetnamaca time što je on samo jedan obični, visoki stranac. U tim pasažima, ispod samog teksta osjeća se duboka lična neukorijenjenost jednog izbjeglice, stalnog putnika, osjećanje nepripadanja (bar ne u potpunosti) ne samo mjestu u kome se trenutno nalazi, već i mjestu u kome živi.

U sam tekst putopisa interpolirane se u tri priče koje autor zapisuje slušajući vlasnicu smještaja u gradu Mai Chau: „Majmun radi što majmun vidi“, „Priča o kućama i tigru“ i „ Tužna priča o dvoje ljubavnika i kraljevskoj kobri“. Sve tri priče date su u cjelosti, kao kratke poučne priče koje autor prenosi, ali ne komentariše. Kao neobičnost u putopisu pojavljuje se i opis sna i snoviđenja, obilježenog kao Lizard King. Doživljaj guštera koji se pri svjetlu lampe čini mali i bezopasan, koji kad se ugasi svjetlo postaje veliki i moćan, daje ovom putopisu još jednu, gotovo fantazmagoričnu dimenziju. Upravo u ovom kratkom insertu, vidi se i Čolićevo mjestimično uplitanje poetike „oznojenih“ 70-ih godina prošlog vijeka, jedna gotovo zipovana reminiscencija na najčuvenijeg Kralja Guštera, Džima Morisona. Ali i na njegovog poetskog blizanca – Kopolinu vijetnamsku Apokalipsu danas.

Nakon tog kratkog pasaža, dolazimo do prvog „nednevničkog“ zapisa, naslovljenog Intermezzo I – O ljudima. U ovoj izdvojenoj cjelini, Čolić nas detaljno upoznaje sa svojim doživljajem ljudi u Vijetnamu. Sa njihovim izgledom, ponašanjem, navikama. Čini se, ipak, da je najdublji utisak na njega ostavila „mladost“ stanovnika ove azijske zemlje. I da, mladost. Ova zemlja toliko je mlada da čak i stari ljudi izgledaju mladoliko. Osim opisa ljudi, Čolić opisuje i njihov specifičan doživljaj vremena, suprotan evropskom. Dok evropski čovjek sve planira i razmišlja o budućnosti, azijski čovjek vrijeme shvata kao ciklično. Stoga, ako se sve kreće u krugu, nema smisla planirati i žuriti. Upravo u ovom dijelu, nazvanom „O ljudima“, na samom kraju pisac nam daje kratak pasus o nastajanju ove knjige, koja je u njegovim bilješkama već naslovljena kao „O ljudima, hrani i bogovima“. Na sljedeće dvije stranice pisac nam daje i uvid u te bilješke, fotografisane stranice sopstvenog rukopisa.

U doživljaje gradova i prizora prirode utkan je i Intermezzo II koji nosi naslov „O hrani“. U ovom dijelu nas Čolić upoznaje sa gastronomskom ponudom Vijetnama, kao i običajima Vijetnamaca kada je u pitanju hrana. Napominjući uz to da prava vijetnamska hrana nema nikakve veze sa onom koju možete naći u evropskim restoranima, kao azijsku hranu. Pored opisa hrane koja mu se dopala, Čolić piše i o neprijatnostima pri biranju, za njegov ukus, ne tako primamljive hrane. U tim opisima osjećamo i dozu blagog gađenja, ali sa humornim prizvukom, kada kaže: Ako ne znaš što je dobro, znaš što je skupo. Na isti način je u opise gradova umetnut i Intermezzo III – O bogovima. Pasaž započinje kao opis silaska do zaljeva Mekonga, pri kojem se svuda susreću zemaljski odrazi bogova. Iako nisu religiozni, zapisuje Čolić, Vijetnamci redovno posjećuju budističke pagode. Oni pripadaju nekoj vrsti „trostruke religije“ koja kombinuje budizam s taoizmom i konfucijanizmom. Osim toga, Vijetnamci su izrazito okrenuti „religiji folklora“, bazičnoj spiritualnosti i poštovanju božanstava prirode.

 Putopis se završava pasažem o pakovanju, torbama, svim onim stvarima koje se skupe za vrijeme jednog putovanja. I pomalo sentimentalnim razmišljanjem o pisanju priče i povratku. Neke priče napišu se same. Povratak nas uvijek vuče prema zaključcima, prema nekoj mudrosti koju možemo pronaći u poslovicama. U neku vrstu naknadne pameti, rekapitulaciju. Slijede prisjećanja na sve ono što je doživljeno i viđeno na putovanju. Nakon prikaza avionske karte za Pariz, nalaze se prazni papiri sa naznakom na vrhu: Bilješke, kao signal i za pisca i za čitaoca da je riječ o dnevničkom zapisu, koji se negdje u tim nenapisanim bilješkama nastavlja.

S obzirom na to da nastaje u epohi dostupnosti, interneta i kratkih obavještenja o putovanjima, putopis Velibora Čolića predstavlja pravo književno osvježenje, napisano izuzetnim stilom, sa izraženim osjećanjem za estetiku. U ovom žanru, „žanru bez pravila“ Čolić se snalazi s lakoćom, upotpunjavajući svoje dnevničko-putopisne zapise umetnutim fotografijama, mislima o transcendentalnosti, produbljujući svoje pisanje pisanjem ne samo o istoriji naroda, već o istoriji duha i duše. Ova putopisna knjiga, zahvaljujući i dnevničkoj formi, ali i izraženom senzibilitetu samog autora, predstavlja ujedno i autorov „roman o sebi“. Pišući o gradovima koje obilazi, njihovoj istoriji i stanovnicima tih gradova, Čolić nas na jedan lirski, sinestetički način upoznaje sa kulturom neobičnog, izazovnog i još uvijek neistraženog Vijetnama.