U borbi da prošlost ne postane i sadašnjost i budućnost
PIŠE: Nermana Arnautović
Tekst je nastao u okviru radionice za mlade književne kritičar(k)e, kolumnist(ic)e, novinar(k)e i student(ic)e koja se održava u okviru Međunarodnog festivala književnosti Bookstan.
Novi roman turske spisateljice Defne Suman ove je godine objavljen u izdavačkoj kući Buybook u prijevodu Sabine Bakšić i Alene Ćatović. Roman počinje detaljnim opisima zgrade Krug, na Tarlabašiju, u Istanbulu, kojoj svako malo prijeti rušenje zbog uspostave nove infrastrukture. Narator je ujedno i glavni lik Periklo Drakos, umirovljeni farmaceut, porijeklom Grk, koji svojim bilješkama, pored sadašnjeg vremena, u roman unosi i retrospektivu. Prošlo i sadašnje vrijeme radnje smjenjuje se naizmjenično kroz poglavlja: 1955. za vrijeme grčko-turskih ratova na Kipru i 2021. godine za vrijeme epidemije korona-virusa kada Periklo već ima 75 godina.
Dolazak mlade Lejle u zgradu Krug karakteriše sadašnje vrijeme u romanu. Periklo Lejli prodaje stan svoje tetke jer se u nju zaljubljuje na prvi pogled. Iz želje da ga ona upozna, počinje pisati o svojoj prošlosti, ljubavima, političkoj i društvenoj situaciji od trenutka kada se desio prvi progon Grka iz Turske. Budući da je Lejla spisateljica, Periklove bilješke pretvara u fikciju, tako da čitalac romana zapravo o Periklovoj prošlosti saznaje kroz njegove i Lejline tekstove koji nastaju u vremenu karantina. Čitaoci svjedoče velikim nepravdama i nasilju nad Grcima kojima Turci otimaju njihovu teško stečenu imovinu, tjeraju ih da se bave kriminalom, ubijaju, pale, kradu, a žene siluju. Pojedinačne žrtve Grka kroz Periklove tekstove ostaju zabilježene kao svjedočanstvo kako dom u svakom trenutku može postati tuđina kada se obistini rečenica prvo ćemo vam oduzeti imovinu, a potom i živote! Bilješke su istovremeno i njegovo svjedočanstvo o postojanosti: na kraju svaki čovjek ispiše jednu priču koju smatra svojim životom te jedina mogućnost da pokopa sjećanja i počne život ispočetka: Zašto mislim da je svaki čovjek sazdan od svoje prošlosti? Zašto je bilo potrebno da zabilježim svoje uspomene kako bi me Lejla upoznala? Zašto sam bio tako snažno uvjeren da je pravi Periklo zapravo onaj iz mladosti? Zar nismo mogli stvoriti neku novu prošlost koja je započela Lejlinim preseljenjem ovdje?
Perikla upoznajemo kao čovjeka čiji je život obilježen ženama – od prve simpatije koja je njegovoj majci šila haljine, preko supruge, ljubavnica do Lejle na kraju njegove priče. Ljubav pokreće svijet, ona pokreće i njegovo pisanje i drži ga na životu. Njegova potreba za ljubavlju jednaka je potrebi za očitovanjem poštovanja i milosti, želji da voli a da mu ne bude ni uzvraćeno. Između Perikla i Lejle velika je razlika u godinama (oko pedeset), međutim, na simboličkom nivou, ako znamo da Periklo svojim pisanjem ujedno ostavlja prošlost iza sebe, predstavlja početak novog života i vjeru u njega jer stari nemaju ništa osim starih stvari, a mladi u njih unose svježinu. Ljubavni odnos između njih dvoje uspostavlja se samo u Periklovoj glavi jer joj Periklo ni u jednom trenutku glasno ne izjavljuje ljubav. Iako je riječ o platonskoj ljubavi, budući da je Lejla idealizirana ne samo kao ljubavnica nego i kao spisateljica i aktivistica, Lejlina naklonost nagovještava se u posljednjim poglavljima romana kada Periklo otkriva čitateljima da je ona posebna jer upravo s njim flertuje od trenutka kada se upoznaju. Ona ga doživljava kao muškarca još uvijek sposobnog da voli, a ne kao starca na kraju svog života. U njegovoj mašti, njihov se odnos na momente pretvara u ljubić, koji mu, u odnosu na sve prošle, nesretne ljubavne ishode s drugim ženama, donosi radost, zanos i nadu da nikad nije kasno pronaći ljubav svog života. Umetanje ove zamišljene ljubavne priče, koja nužno ima sretan kraj, u kontrastu je i sa svim pričama grčkih porodica ispunjenih patnjom i stradanjem.
Iako je roman vrlo čitljiv zbog jednostavnosti jezika kojim je napisan, ipak zahtijeva pažljivog čitaoca koji treba imati na umu da je Lejla žena koju Periklo uopće ne poznaje, niti da Periklo kao narator u knjizi uopće ne daje nikakve podatke o njoj – ona se pojavljuje kao misterija i do kraja romana to i ostaje. Lejla skriva od drugih da je pisala romane svoga oca, a na sebe preuzima i obavezu pisanja Periklovog romana. Ako uzmemo u obzir širi kontekst grčko-turskih sukoba, onda je sasvim razumljivo to što Periklo ima jaku potrebu da mnogo mlađoj Turkinji (koja i ne zna ništa o sukobima prije nego on išta kaže!) ispriča o nepravdama koje je njen narod učinio Grcima iz neopravdanih razloga – Lejla ima važnu pomiriteljsku ulogu u javnom životu Turske. Ali s obzirom da na koricama njihovog romana neće pisati njeno ime kao spisateljice, pomislit ćemo da Lejla kao lik i ne postoji, nego da je sve to proizvela Periklova mašta, odnosno njegova težnja da se, najprije, u turskoj javnosti pojavi pisani tekst koji će donijeti drugačiju perspektivu o krivima i nedužnima u povijesti ovih dugo sukobljenih strana. Korištenjem pseudonima na koricama romana cjelokupna će priča dobiti višu dimenziju jer tekst neće biti opterećen ni Periklovim ni Lejlinim društvenim, političkim, religijskim niti bilo kojim identitetom, nego suprotno – njihovi životi, posebno Periklov, postat će rasterećeniji nakon zapisivanja posljednje rečenice koju želi obznaniti.
Čitali ovu knjigu kao roman, memoare ili dnevničke zapise, Krug otvara teme važne za razumijevanje prošlosti neophodne za življenje u sadašnjosti i budućnosti. Zbog toga ni njen naziv nije slučajan – krug je točak vremena bez početka i kraja, satkan od ljudskih priča iz kojih je (skoro) pa nemoguće izaći jer sve imaju potrebu za konstantnim kretanjem.
