Izvedeni iz čitanja
Podnaslov: Roman o neuspeloj inicijaciji
Knjiga: Amila Kahrović Posavljak, Izvedeni iz kičmi, Buybook, Sarajevo / Zagreb, 2020.
Autorica: Milana Grbić
Nakon debitantskog romana Smrtova djeca (Buybook, 2017.) čija
radnja za okosnicu ima živote šestoro tinejdžera koji, odrastajući u
posleratnoj Bosni, nezadovoljstvo sopstvenom svakodnevicom izražavaju
(auto)destrukcijom – Amila Kahrović Posavljak svojim drugim romanom, Izvedeni iz kičmi, iznosi još jednu
priču o odrastanju postavljenu na fon posleratne zbilje. Noviji tekst znatno
više insistira na pluralizmu društva i sveta, što je izraženo na tematskom
nivou romana, uvođenjem likova koji su ekstremni vernici i nacionalisti, ali i
formalno, udvajanjem pripovedačkih instanci. Radnje romana otpočinje 31. avgust
1997. godine, u Sarajevu.
Zatornici sazrevanja – patrijarhat i rat
Tekst se sastoji iz četiri dela – Apokrifne
oči, U sjenama sablji, Dine od kože i Oduzeti dani, s tim što odeljak U
sjenama sablji poseduje specifičan status u odnosu na preostala tri. Dok su
ostali delovi romana ispripovedani u prvom licu, iz perspektive glavnih likova,
Adnana i Amine, ovaj deo teksta, određen kao interludij, dat je od strane,
tradicionalno rečeno, sveznajućeg pripovedača. Naposletku, U sjenama sablji predstavlja analepsu koja govori o događajima koji
znatno prethode rođenju glavnih protagonista (odvijaju se tokom Drugog svetskog
rata), zbog čega itekako iskoračuje iz osnovnih vremenskih okvira romana.
Epizoda iz Drugog svetskog rata čija je protagonistkinja Aminina rođaka Sadeta
u tekstu se nalazi kako bi se potkrepila njegova antiratna usmerenost. Takođe,
ovim umetkom autorka ukazuje na zabrinjavajuću činjenicu da patrijarhalni
temelj balkanskog sveta tokom skoro pedeset godina gotovo uopšte nije
poljuljan.
Četiri
veće celine dodatno su podeljene na pedeset sedam kraćih poglavlja. Izdeljenost
romana na kraće jedinice doprinosi dinamičnosti teksta i njegovoj lakšoj
prohodnosti. Amila Kahrović Posavljak primenjuje proverenu tehniku
karakterističnu za kinematografski, a ne književni žanr – seriju. Naime,
pripovedanje o određenom događaju često započinje u jednom poglavlju, a
okončava se tek u nekom od sledećih što, po pravilu, održava pažnju čitaoca. Činjenica
da se Adnan i Amina iz poglavlja u poglavlje smenjuju na mestu naratora
omogućava da se predočeni događaji, ali i međusobni odnosi likova, propuste
kroz dve različite vizure. Ipak, čini se kako je distinkcija između dva
pripovedačka glasa mogla da bude snažnije naglašena – iako se duž romana konstantno
insistira na kulturološkim razlikama dvoje junaka, diskursi koje oni
upotrebljavaju nisu dovoljno distingvirani. Uprkos tome što autorka insistira
na Amininom neobrazovanju, jezik kojim se junakinja izražava je uglavnom bogat
i artificijelan. Naposletku, daleko od toga da pitkost i čitljivost romana
smatram njegovim osnovnim kvalitetima (iako ga one svakako karakterišu) – ovaj tekst ih drugim svojim osobinama
uveliko prevazilazi.
Roman prati godinu dana života dveju,
po mnogo čemu različitih, ali daljim krvnim srodstvom povezanih, porodica. S
jedne strane, govori se o Adnanovoj porodici koju čine njegov brat Amer, majka
Ferida i neimenovani otac (uzgred budi rečeno, obojica očeva koji u romanu
imaju itekako relevantne uloge do kraja ostaju neimenovani). Članovi junakove
porodice načelno zastupaju progresivnija politička i društvena stanovišta, te
vode donekle liberalan život – sinovi Adnan i Amer su studenti, a majka Ferida
obrazovana, samostalno zarađuje i ne preza od suprotstavljanja suprugu. Adnanov
otac je zastupnik u vremenu u kojem je radnja romana smeštena nepopularne
komunističke ideologije – on, na primer, iskazuje negativan stav u odnosu na
običaje vezane za praznovanje Bajrama, a Amininu porodicu, muslimanske verske
fanatike, označava na sledeći način: ,,ma, to su jedni nenormalni primitivci”. S
druge strane, Amina odrasta u okruženju koje duboko patrijarhalne norme
življenja shvata kao jedine prihvatljive.
Iako
se suprotnosti između dveju porodica duž romana često naglašavaju, u trenutku
koji će se pokazati kao određujući pre svega kad je u pitanju dalji tok
Amininog života, to jest nakon što ostali likovi romana saznaju za incestuoznu
prirodu Amininog i Adnanovog odnosa, članovi Adnanove porodice ne pokazuju se
kao liberalniji, progresivniji, pa, na kraju krajeva, ni racionalniji od
verskim fanatizmom zaslepljenih Amininih roditelja. Dok se, saznavši za prirodu
junakinjinog odnosa s Adnanom, Amini majka obraća na sledeći način: ,,otkud ti
pravo da se živa čuješ”, Adnanovi roditelji se oglušuju na nezavidan položaj u
kojem se Amina našla, i opravdavaju svog sina: ,,Mama je jecala: nije moje
dijete krivo. A otac je joj je protrljao leđa i rekao: trebao se skloniti od
njih kad su nenormalni”. Na ovaj način, Amila Kahrović Posavljak upozorava kako
su derivati patrijarhalnog životnog ustrojstva uspeli da se zadrže među svim
društvenim strukturama, te da je za istinski proboj protiv patrijarhalnih
životnih principa potreban mnogo snažniji trud od površnog liberalizma koji se
neretko zadržava na isključivo verbalnom nivou.
Roman o odrastanju na balkanski način
Po
svemu sudeći, Izvedeni iz kičmi
predstavljaju bildungsroman u kojem inicijacija junaka nije (ili barem nije do
kraja) uspela. Na završetku romana, Adnan ni po čemu nije promenio prakse koje
određuju njegovo ponašanje na početku teksta – i dalje je pasivan, nedelatan
autsajder. Slično je s Aminom u slučaju koje, doduše, tokom romana, postoje
indicije da će do promene doći. Iako je prisutna mogućnost da se osamostali,
roman se završava Amininim pokoravanjem roditeljskoj volji.
Očigledno,
Posavljak piše roman o odrastanju s posebnim akcentom na motivu ljubavi između
dvoje mladih koji pripadaju različitim društvenim strukturama što ih
onemogućava da ozvaniče svoju vezu. Na ovaj način, autorka svoj roman
pridružuje nekolicini različitih književnih tradicija. Prvo, motiv zabranjene a
silovite ljubavi daleko je od novog i neviđenog – šta više, on se kroz istoriju svetske literature
iscrpljuje od antike. Vedri ton koji bi roman o odrastanju, prvoj mladalačkoj
ljubavi i otkrivanju seksualnosti potencijalno mogao da ima, ugrožava ambijent posleratne
pustoši u kojem je priča o Adnanu i Amini smeštena. Slično kao u romanu Smrtova djeca, autorka se prvenstveno
usmerava na sazrevanje glavnih junaka (emotivno, seksualno, intelektualno),
ali, uzimajući za pozadinu posleratno Sarajevo, istovremeno predočava živote
sporednih, odraslih likova čiji su tokovi nakon izbijanja rata nepovratno
promenjeni.
Ukoliko
Posavljak s jedne strane govori o ljubavnim emocijama, a s druge o ratu u Bosni
i njegovim posledicama (opšte je poznato da u postjugoslovenskoj književnosti
tekstovi koji ne tematizuju neki od ratnih sukoba koji su se odigrali na
teritoriji Balkana devedesetih godina prošlog veka predstavljaju statističku
grešku) čitalac s pravom može da se zapita u čemu leži autorkina inovativnost,
odnosno čime je izazvano ushićenje s kojim pišem o njenom drugom romanu.
Odgovor je sledeći – Amila Kahrović Posavljak jedna je od onih autorki koje
iznova dokazuju da u književnosti ne postoje nove teme, već samo nove oči,
odnosno stvaralačke svesti dovoljno snažne da onove odavno viđeni svet, te
izoštre čitaočev pogled koji je, naviknut na sopstvenu zbilju, postao nesposoban
da uoči njene anomalije. U kontekstu savremenog romana o odrastanju, opravdano
je poređenje proze Amile Kahrović Posavljak s romanima irske književnice Sali
Runi (Sally Rooney) – obe autorke obrađuju probleme s kojima se suočavaju
mladi, pritom koristeći jezgrovit svakodnevni jezik. Uprkos s jedne strane
naizgled benignoj tematici, i jednostavnom jeziku s druge, dela obe autorke
zapravo ukazuju na itekako značajne društvene probleme, zbog čega će kod
čitaoca verovatno izazvati osećaj nespokojstva i teskobe.
Izvedeni iz kičmi predstavljaju rezultat temeljnog čitanja. Pod ovim ne
podrazumevam samo autorkino uključivanje u tradiciju romana o odrastanju ili
jugoslovenske i postjugoslovenske antiratne književnosti, već i njeno očigledno
bogato čitalačko iskustvo. Svako ko literaturu iole razume, svestan je da
zasluga za relevantan književni tekst nikako ne pripada isključivo talentu
autora (koji, u slučaju Amile Kahrović Posavljak, svakako postoji), već i
njegovim čitalačkim praksama. Jezik kojim je roman Izvedeni iz kičmi napisan je jasan, bez ikakvih ponavljanja ili
nezgrapnosti kakve su karakteristične za tekstove koji za podlogu nemaju čitalačko
iskustvo sopstvenog autora. U skladu s rečenim, moram da se suprotstavim
Viktoru Ivančiću koji, izražavajući se o romanu Smrtova djeca tvrdi kako Posavljak: ,,piše bez milosti” (Urban magazin, 2017). Iako u svojim
romanima za teme odabira neke od najstrašnijih segmenata savremenosti – Amila
Kahrović Posavljak svojim umešnim baratanjem jezikom, skladnom rečenicom i
neponovljivim pesničkim slikama pokazuje kako prema svojim čitaocima itekako
ima milosti.
Autorica: Milana Grbić