New

9 dana u ministrovim cipelama

Podnaslov: Suvrat u dekadenciju iz koje ćemo se teško izvući

Knjiga: Stefan Bošković, Ministar, Buybook, Sarajevo / Zagreb, 2020.

Autor: Aldin Karahasanović
 

Savremen je onaj koji upire pogled u svoje vrijeme, ne zato da bi opazio svjetla, nego mrak. Biti savremen je, ponajprije, pitanje hrabrosti. Citat je to Đorđa Agambena, koji kao moto svog romana Ministar uzima crnogorski pisac Stefan Bošković. Vodimo li se tom definicijom, ovaj roman uistinu je savremen, jer hrabro osvjetljava korupciju, nepotizam i organizovani kriminal – probleme koji parazitiraju ne samo Crnom Gorom, nego svim postjugoslovenskim državama, ali i šire.


#montengroart #performans #smrt

Glavni akter ovog romana, ministar kulture Crne Gore, Valentino Kovačević, slučajno ubija lokalnu umjetnicu, tokom njenog performansa. Devet dana koji slijede otkivaju bezbroj njegovih ličnih frustracija, te pokazuju koliko duboko je ogrezao u egomaniju. Naizgled nesvjestan koliko to ubistvo afektira njegovu poziciju i podjednako ignorantan prema erodiranju njegove političke moći, i dalje sa snažnim ubjeđenjem govori Ja odlučujem. Ja sam ministar.


#krivnja #raspad #ministar_na_aparatima

Iako svjesno odbacuje krivicu koju mu javnost i kolege/kolegice pripisuju za nemili događaj, ona ga proganja kroz snove u kojima ga posjećuje ubijena umjetnica, što dodatno doprinosi noir atmosferi ovog romana. Izluđen krivnjom, čudnim insektima koji obitavaju na njegovom međunožju, odnosom sa bivšom ženom, ali i cijelim svijetom, pratimo ga kroz proces njegovog ličnog raspadanja koje je paralelno svakodnevnom političkom nazadovanju ovih naših malih država “u razvoju”. Kakav napredak uopće možemo očekivati dok su na pozicijama političke moći ljudi poput Valentina Kovačevića? A jesu!


#porodica #žene #kritika_patrijarhata

Uz spomenute društvene probleme, jedna od važnih tema Ministra je porodica, kojom se Bošković i ranije bavio u određenim pričama iz zbirke Transparentne životinje. Poseban akcent stavljen je na odnos otac-sin – Mrzio sam njegov gard i očinsku zatvorenost, kojom su se, uostalom, Crnogorci otvoreno dičili. Što su manje razgovarali, to su bili veći očevi.

Skoro svi ženski likovi predstavljeni su kao ambiciozne, drčne i uspješne žene – pa čak i visokoobrazovane prostitutke koje ulažu ogroman napor da bi „opstale“ kao djelatnice u toj sferi. Tako predstavljene, žene u ovom romanu funkcioniraju kao protuteža degutantnim, kriminalnim, gotovo grotesknim muškim likovima, koji svoju moć pretežito uspostavljaju toksičnom dominacijom. Iako ih vidimo u epizodnim ulogama, junakinje se vode drugačijim principima djelovanja, te kroz savjesno i odgovorno izvršavanje poslova koji su im dodijeljeni, bude nadu da bi stanja u ovim našim tranzicijskim društvima bila mnogo bolja ukoliko bi se na pozicijama moći i donošenja odluka našao veći broj žena.


#umjetnost #spektakularizam #identitet

Ministar propituje poziciju i ulogu umjetnosti i kulture u današnjem društvu, a otvaranje tih tema uvijek je zapravo bavljenje pitanjem identiteta. Kroz Valentinovu šaljivu opasku da čin ubijanja umjetnice od strane predstavnika ministarstva može biti protumačen kao odnos države prema njenim umjetnicima, ali i kroz sistemsko zapostavljanje kulturnih institucija kojem svjedočimo u stvarnom svijetu, postavlja se pitanje – ubijaju li države svoje umjetnike? 

Pokušava da me isprovocira, no performans ne štima. Ne osjećam ništa sem dosadu koja umara.

Koju granicu umjetnost mora preći da bi kod današnjeg, desenzibiliziranog ljubitelja, probudila neku reakciju? Koliko bi mediji pažnje posvetili ovakvom performansu da u njemu nije tragično stradala „mlada, prepotentna umjetnica“? Ima li umjetnost smisla ukoliko ne ode do kraja?

Ovaj roman bavi se i sveopćom estradizacijom, kako vlastodržaca i drugih javnih ličnosti, tako i „običnih“ ljudi, poput onih koji učestvuju u rijaliti emisijama. Scena u kojoj Valentinova dementna majka ne prepoznaje vlastitog sina, ali zna detaljnu biografiju svakog učesnika Zadruge, izaziva neobjašnjivu bol i saosjećanje, u isto vrijeme stavljajući gorki smiješak na lice.


#talent #film #transmedijalnost

Pripovijedanje je fragmentirano u stilu filmskog jezika, prvenstveno obilnim korištenjem elipse – stilske figure kojom se izostavljaju pojedini dijelovi rečenice ili narativa bez narušavanja smisla. Težnja ka upotrebi ove figure, koju mnogo češće nalazimo u jeziku filma nego u književnosti, dodatno podsjeća na činjenicu da je Bošković i nagrađivani scenarista. Ipak, autor nikad ne gubi svijest o književnoj formi za koju se ovaj put odlučio, te u nju vrlo vješto inkorporira elemente filma.

Narativni tok također prekidaju pres-klipinzi koji se bave nemilim događajem ubistva, razne Vajber i Vacap poruke, pozivi i videopozivi. Svi oni su direktno umetnuti u tekst, te se sa njihovim sadržajem upoznajemo istovremeno kad i naš pripovjedač, ministar Valentino Kovačević. Dok zajedno s njim čitamo te poruke, članke ili konverzacije koje vodi (najčešće s potpunim odsustvom neupravnog govora), neočekivano uranjamo u tok njegovih misli, a u naraciji se javljaju glasovi raznih drugih junaka i anonimnih komentatora sa internetskih portala. Radnja je dodatno isprekidana ministrovim memoarskim zapisima koji su naslovljeni heštegovima poput #montenegroart, #literatura i sl. Takvi heštegovi, osim što roman čine autoreferencijalnim, bude poriv da tako napisane odlomke pročitamo kao malo duže Instagram postove.

Kada se Valentino, nakon gostovanja u TV emisiji, vrati kući i želi pogledati snimak iste, kaže: Utonuo sam u poziciju gledaoca. Prije nego sam stisnuo dugme “play” ubijedio sam se da ću gledati scenario koji se desio nekom drugom. Na sedam stranica koje slijede, zbilja čitamo scenarij emisije koju on gleda, što nam ne dozvoljava da ju percipiramo na bilo koji drugi način do njegovog.

Izražena intertekstualnost i intermedijalnost ovog romana učvršćuju njegovu poziciju postmodernog klasika, te dodatno opravdavaju dodijeljenu mu Nagradu Evropske unije za književnost 2020. Prethodno spomenuti postupci čine ga i preciznim svjedočanstvom o načinu razmišljanja ljudi ovog vremena – ljudi fragmentiranog toka svijesti koji su u nemogućnosti da se dubinski pozabave onim što im je u određenom trenutku na umu, jer im neki tehnološki uređaj ili aplikacija svaki čas kradu pažnju i vrijeme.


#satira #stvarnosna_proza #zabijanje

Osim što ukazuje na dekadentno ponašanje političke elite, Ministar obiluje slikama koje bi činile odlične naslovnice Feral Tribunea ili Politikinog zabavnika, poput one kada premijer utrčava u salu za nogomet iz tunela ćelavih glava koje je formiralo njegovo obezbjeđenje, dok se ministri (i pokoji bivši ministar) koji s njim redovno igraju, redaju u vrstu i čekaju na rukovanje sa premijerom. Ma koliko takve scene bile fiktivne, nije ih teško zamisliti u vremenu kada stvarni ministri u jeku globalne pandemije organizuju derneke, javno iznose neistine, u TV emisije donose poderane papire koji bi trebali poslužiti kao nekakavi argumenti, a premijer i predsjednik iste države ne prestaju se „prepucavati“ putem medija.

Tokom čitanja Ministra nemoguće je ne misliti o potencijalno boljem stanju u kojem bi se kultura i umjetnost na ovim prostorima mogle nalaziti kada bi odluke ključne za njihov razvoj donosile osobe koje stanja istih poznaju, te razumiju njihove potencijale i potrebe. Sve dok problemi na koje ovaj roman ukazuje ne budu riješeni – poput svjesnog nepoštivanja zakona (jer on je ministar!) i dok oni koji trebaju dokinuti prostituciju i ilegalnu trgovinu drogom redovito uživaju u istim – stanje u našim državama neće biti bolje.

Dok ne dočekamo neko ljepše vrijeme i neke kompetentnije ministre i ministrice, najtoplije vam preporučujem da pročitate ovaj roman Stefana Boškovića, obujete ministrove cipele/kopačke i ponudite odgovore na pitanja koja Ministar postavlja.

Vi odlučujete. Vi ste ministar/ministrica.

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku