Izvještaj s događaja: Mosab Abu Toha, "Stvari koje mi možda nađete skrivene u uhu: Pjesme iz Gaze"
PIŠE: Anja Domazet
Nakon jutarnjeg razgovora o etičkim izazovima književnosti u doba političkih nemira, Mosab Abu Toha i John Freeman okupili su se u dvorištu Buybooka i u večernjim satima istog dana, ponovno skupa s pozamašnom publikom, kako bi podrobnije komentirali autorovu knjigu iz 2022. zahvaljujući Ulviji Tanović sada prevedenu pod naslovom Stvari koje mi možda nađete skrivene u uhu: Pjesme iz Gaze.
Freeman je vješto poveo razgovor potaknuvši autora da nešto detaljnije objasni svoj proces biranja jezika pri pisanju, budući da je spomenuta zbirka pjesama izvorno napisana na engleskom, a ne njegovom materinskom arapskom. Objasnivši svoju, u svjetlu recentnijih događaja sve važniju ulogu kao istovremeno književnika i reportera, Mosab Abu Toha razjasnio je svoj vrlo logičan pristup procesu pisanja – svojim sunarodnjacima nema potrebu govoriti što se u Palestini događa jer to skupa s njim proživljavaju, stoga u poeziji koja je usko vezana uz rat i sve njegove tragične posljedice piše na engleskom, imajući na umu širu publiku do koje mu je namjera doprijeti. Nažalost, iz istog razloga i potrebe već mjesecima piše isključivo na engleskom.
Dotiče se i naslova zbirke te na vrlo poetičan, ali i jednostavan način – baš onako kako i piše – govori o svojoj slušnoj mani iz djetinjstva zbog koje je, prepričava, morao ići liječnici te ju je zamolio da „jednom kad mu uđe u uho“ ostavi ugodne zvukove poput majčinog glasa ili pjeva ptica, a riješiti se može zujanja dronova ili pucnjeva. Ove su autorove anegdote postavile ton ostatku razgovora te omogućile onom dijelu publike koja možda nije od ranije upoznata s njim, uvid u ovu zbirku.
O svojoj patnji priča bez pretjerane patetike, ali ipak bez muke zadobiva potpunu pažnju publike, budeći suosjećanje i pozivajući na aktivizam. Ne suspreže od dijeljenja osobnih trauma i priča o vlastitoj obitelji, s osmjehom se prisjećajući oca koji je usred rata redovito zalijevao biljke kraj njihovog sada sa zemljom sravnjenog doma. Na Freemanovo pitanje postoji li neki aspekt trenutne situacije koji smatra da u knjizi nije obuhvaćen budući da je izvorno objavljena prije dvije godine, odgovara da je situacija danas još gora, simbolično opisujući „ako ova knjiga ima tonu šrapnela, druga će imati dvije“, aludirajući pritom na novu knjigu čija je objava u SAD-u planirana na jesen.
Unatoč vrlo potresnim svjedočenjima, iskustvima i činjenicama, autor tijekom razgovora, a da se pretpostaviti da na isti način pristupa i životu, uspijeva održati određenu razinu optimizma. Šali se da, kad i ako sanjari o prestanku rata, nije siguran je li on u tom svijetu pisac jer žudi poput oca saditi jagode, imati farmu ili fotografirati životinje, umjesto tijela i ruševina.
Sve u svemu, izuzetno zanimljiv i relevantan razgovor koji je bio tim značajniji jer ga je, uz vješto usmjeravanje Johna Freemana pokrenuo upravo Mosab Abu Toha. Uspješnost dojma koji je ostavio na publiku može se mjeriti u jačini aplauza i duljini reda ljudi koji su nakon događaja pohrlili kupiti knjigu.
Fotografija (c) Milomir Kovačević Strašni
