Izvještaj s događaja: "Među oružjem šute muze: etički izazovi u doba političkih nemira "
PIŠE: Anja Opačić
Panel Među oružjem šute muze: etički izazovi u doba političkih nemira održao se u četvrtak, 4. 7. u podne, na Akademiji likovnih umjetnosti u Sarajevu. Prostorija Akademije ispunila se ljudima koji su nestrpljivo čekali obraćanje panelista, a posebice su čekali čuti riječi palestinskog pjesnika, istraživača i bibliotekara Mosaba Abu Tohe koji je, prema onome što je objavio na svojim društvenim mrežama, imao dug i naporan put pun prepreka iz Palestine do Sarajeva. Panel je moderirao John Freeman, američki pisac i književni kritičar, a gosti panela, uz Abu Tohu, bili su i Peter Maass, američki novinar, autor i bivši ratni reporter te Lana Bastašić, bosanskohercegovačka spisateljica i prevoditeljica.
Neke od ključnih točaka razgovora bile su pitanje angažiranosti pjesnika i ljudi o ratu u Palestini, pitanje istine i vjerodostojnosti priča i svjedočanstava s ratnih područja, cenzura podrške Palestini u Njemačkoj, pitanje brisanja povijesti i pisanje o ratu kao nužnost i potreba.
Razgovor je započet s Abu Tohom koji je naglasio kako nema međunarodnih ratnih reportera i novinara u Palestini koji bi mogli prenositi svijetu o ratu jer izraelske vlasti snažno kontroliraju pa tako ta zadaća pada na njegova pleća jer on kao autor i pjesnik ima dužnost pisati što se događa u njegovoj zemlji. Ističe da ako on ne piše, nitko neće znati što se i da se dogodilo – on piše kako bi prenio svoje emocije na papir, zapisao svoje iskustvo i iskustvo svojih zemljaka, otpustio teret sa svojih leđa i, ono najvažnije, komunicirao sa svijetom. Pojasnio je da je upravo komunikacija razlog zašto većinom svoje pjesme piše na engleskom, odnosno slanje poruke svijetu. Naglašava kako je to naš rat – to je „rat protiv čovjeka“.
Peter Maass je za vrijeme Rata u Bosni bio reporter koji je prenosio ratna zbivanja za Washington Post, a njegova knjiga Ljubi bližnjega svoga o njegovim zapisima iz toga razdoblja ovih je dana izašla u izdanju Buybooka. Već dvadesetak godina ne izvještava s ratnih područja, no Maass je u razgovor o ratu dao uvid s novinarske strane te je govorio o istini i koliko je teško za povjerovati u priče koje bi mu ljudi pričali o svojim iskustvima iako je i on sam živio među njima, kao i kako puno prepreka (poput izdavača ili vlade) stoji pred istinom da ona ugleda svjetlo dana. Rekao je kako on, a i reporteri generalno, nemaju poseban trening za izvještavanje s ratnih područja i kako je teško biti ondje i navigirati situacije. Morao u trenu odlučiti kako se nositi s određenom situacijom te kada kršiti pravila, a kada ih se pridržavati. Pa se tako prisjetio svog posjeta logorima smrti u Bosni gdje mu je odmah bilo jasno kako započinjanje razgovora sa zatvorenikom za njega znači sigurnu smrt, stoga je pokušao zapodjenuti razgovor sa čuvarom koji mu je na njegovo pitanje otvoreno slagao – „Ponekad laži otkrivaju više od istine“, zaključuje.
Lana Bastašić nedavno se vratila iz Berlina u kojem je pisala svoj najnoviji roman vidno nezadovoljna reakcijom Njemačke na podrške Palestini. Ona kaže kako „postoje ratovi o kojima možeš i ratovi o kojima ne možeš pričati“, te kritizira takvo očigledno licemjerje. Navodi kako u Njemačkoj postoji očita cenzura u javnom diskursu te postoje oni ratovi koji su prihvaćeni i oni koji nisu. Rat u Bosni, o kojem bi je sa suosjećanjem ispitivali da im govori, je jedan od onih prihvaćenih. Zabrinjava je situacija u toj državi – koliko su ljudi pasivni i spremni slijepo slijediti svoju vladu. Smatra kako postoji i dalje osjećaj krivice koju Njemačka i dalje osjeća zbog svoje uloge u svjetskim ratovima, stoga bilo kakav javni znak potpore Palestini dovodi do sankcija (poput dobivanja otkaza). Ljudi šute želeći spasiti svoje karijere te je ta arogancija na književnoj sceni i bila jedan od razloga njenog odlaska. „Moralnost je tvoj život, a ne tvoj posao“ tvrdi za one koji se ne žele usprotiviti. Zastrašujuće joj je vidjeti kako ljudi na vlasti lažu i prikrivaju, a primjećuje kako je jednostavna ideologija opasna i zarazna, komentirajući kako joj je jasno kako su se 30-e i 40-e godine prošlog stoljeća mogle dogoditi.
U ovome skoro pa dvosatnom razgovoru panelisti su, dolazeći iz različitih krajeva svijeta i govoreći s različitim iskustvima, iznijeli svoja mišljenja, zabrinutosti i nadanja. Zaključak je sljedeći – bitno je razgovarati o ratu, zapisivati iskustva i svjedočanstva, komunicirati sa svijetom i govoriti u ime onih koji trenutno nisu u mogućnosti govoriti za sebe.
Fotografija (c) Raisa Šehu
