New

"Divojka" Tarika Đođića: Priča kao obrana od nestajanja

Podnaslov: Nepretencioznost tekstova, koji za sebe ni ne tvrde da nude išta više od jednog ljudskog iskustva i ljudskog pristupa čitatelju, osvajaju upravo svojom ljudskošću
 
Knjiga: Tarik Đorđić: Divojka, Buybook, Sarajevo / Zagreb, 2019.
 
Autorica: Marija Dejanović
 
 
Knjiga Divojka autora Tarika Đođića objavljena je 2019. godine u izdanju izdavačke kuće Buybook. Knjiga se sastoji od 97 proznih tekstova relativno kratkog opsega, koji su povezani ujednačenim stilom pripovijedanja i melankoličnim tonom, a labavije, i tematskim preokupacijama sastavaka. Tekstovi su prvotno nastajali u svrhu objavljivanja na facebook profilu autora, a kasnije su, uz sitnije preinake, okupljeni i objedinjeni u knjigu. Slična je pojava u bosanskohercegovačkoj književnosti dio opusa Martine Mlinarević, a po sadržaju čak i srodnija, knjiga Fafarikul Đurđice Čilić.
 
Status na facebooku, ili o statusu teksta
            U intervjuu za portal Varaždinski.hr, Čilić piše: ”Imam respekt prema ljudima koji pišu sustavno, predano, visokokvalitetno i zato držim da se ne bi trebalo nazivati književnikom svatko tko objavi naslov ili dva. To moju knjigu ne čini manje knjigom, ali njezino postojanje ne kvalificira me za kategoriju književnica. Za taj status treba puno više rada i rezultata”. Ovakav, gotovo paradoksalan stav, u kojem se autorica izvrsne knjige gotovo ograđuje od statusa spisateljice, može nas navesti da se zapitamo koji su književnici „pravi” književnici, i, posljedično, koje su knjige „prave” knjige te o njima treba pisati „prave”, to jest klasične, tradicionalne kritike. Dosad kod ljudi koji su napisali tek jednu ili dvije knjige nisam naišla na slično ograđivanje od naziva „književnik”, stoga se pitam nije li možda upravo činjenica da su priče prethodno bile facebook statusi navela Đurđicu Čilić na ovakvo umanjivanje značaja vlastitog autorstva. Treba li okolnost da su tekstovi nastajali prvenstveno za društvene mreže utjecati na našu percepciju tih tekstova? Trebamo li, ili ne trebamo, pri analizi zbirke facebook statusa vršiti drugačiji tip čitanja te primjenjivati drugačije književno-kritičarske kriterije, nego za zbirku kratkih priča? Ako da, koje kriterije?
            Objavljivanje facebook statusa od strane renomiranog izdavača, tekstove pretvara u knjigu. Stoga smatram da se toj knjizi treba pristupati kao i ostalim knjigama, bez obzira na prvobitnu funkciju koju su oni imali, a koja je potencijalno utjecala na formu i stil pisanja. Međutim, to ne znači da uvjete nastanka tekstova treba posve zanemariti. Stoga ću, uz određenu zadršku, kategorijalni aparat književne kritike primjenjivati i na ovoj knjizi. Dakle – prvo ću u analizi zanemariti okolnosti nastanka teksta, kako bih čitanje temeljila na tekstu samom, ali zatim ću se ipak osvrnuti na promjenu konteksta koji donosi prelazak teksta u knjigu.
 
Dijeljena iskustva kao okosnica identiteta – inspiracija za „malog čovjeka”
            Pripovijedanje se odvija u prvom licu, pri čemu se događaji pripovijedaju iznutra (subjekt je uključen u radnju) te se instance glavnog lika i pripovjedača poistovjećuju. Možemo reći da se radi o ako ne autobiografskim, onda bar autofikcionalnim zapisima – nakon čitanja svake od minijatura, imala sam dojam da pripovjedač pripovijeda o nekom stvarnom događaju iz svog djetinjstva. Zapisi su, stoga, intimističke prirode, govore o svakodnevnim, „malim” događajima u životu kroz koje se pripovijeda i o „velikim” događajima iz ratne Bosne. Osim samog glavnog lika, prisutni su i članovi njegove obitelji i susjedi, što dodatno zaokružuje dojam toga da se u tekstovima radi o nečijoj „osobnoj priči”. Možemo, tako, u proznoj crtici „Album”, saznati da su glavni lik i njegova supruga Alma kupovali čokoladicu Životinjsko carstvo i, popunjavajući album sličicama, sedam godina čekali i nadali se da će dobiti dijete. Albume koje su popunili dok su čekali vlastito dijete, poklanjali su drugoj djeci. Kad su napokon uspjeli dobiti toliko željenog sina, bili su sretni zbog onih prijašnjih, poklonjenih albuma. Ovakva vrsta zapisa o sitnim, no važnim događajima te dijeljenim iskustvima iz života glavnog lika, vrlo je prisutna u ovoj knjizi. Na sličan se način pojavljuje i motiv košulje u anegdoti „Košulja” – radi se o košulji koju je glavni lik posjedovao, a za koju mu je majka komentirala da mu dobro stoji. Majka mu inače nije pretjerano komentirala odjeću („mama se na moju odjeću nikad nije posebno obazirala”), ali je tu košulju uvijek hvalila. Kad je ta košulja postala previše iznošena da bi je se nosilo, pojavila se nova „najdraža košulja” koju, sad već jako bolesna, pripovjedačeva majka najviše voli na svom sinu. Poanta priče je da – zato što je majci najdraža, najdraža je i glavnom liku: „ako treba, skidati je neću, da u oku ostane ono što mati najviše voli”, ali iza tog motiva krije se i dublja poruka teksta: „Sve je jednom bilo svijetlo, čisto, nevino i bijelo. I sve će jednom opet takvo biti. A ja bih volio da u oku moje majke ostane njen sin u košulji bijeloj koju je netko obojio plavim ćazama”. Dakle, kroz govor o svakodnevnim sitnim stvarima, malim gestama ljubaznosti, odanosti i zahvalnosti, krije se simbolični govor o nekim „višim” načelima, o životu i smrti, ljubavi, pripadnosti, identitetu i prolaznosti vremena.
            Ove crtice odaju dojam da su nastale s ciljem da nekome oplemene dan. Dakle, da šira populacija čitatelja, dok scrolla po facebooku, naiđe na nešto lijepo i pristupačno, razumljivo, sa čime se mogu osobno poistovjetiti i vrijednosno složiti, da to pročitaju, osjete se dobro i onda nastave sa svojim danom. Minijature su komunikativne, dopadljive i teško se s njima ne složiti – postoji li osoba koja ne voli svoju majku ili ne suosjeća sa željom para da dobije dijete. Čini se da su ovu funkciju prozne minijature uspjele zadržati i u svojoj ukoričenoj verziji – mogu zamisliti nekog „običnog čovjeka” koji možda ne voli ili ne razumije neke druge tipove teksta, kako u ovoj knjizi napokon pronalazi nešto što mu pruža zadovoljavajuće iskustvo čitanja. Što ne znači, naravno, da i zahtjevnije čitatelje ova knjiga neće ganuti na emocionalnom polju ili im se svidjeti iz nekog drugog razloga.
 
Mjesto, moral, identitet
            O identitetu se govori ne samo kroz iskaze o sukonstrukciji identiteta s bliskim osobama, nego i kroz direktno, vrlo detaljizirano spominjanje specifičnih lokaliteta koji čine mjesto radnje. Tako se, recimo, u tekstu „Carrera” spominje točna lokacija određene trgovine u kojoj je glavni lik kupovao cigarete, a usto se i mapira ostale, s njom povezane, a za glavnog lika bitne lokacije. Sličan postupak koristi se u tekstu „Pitomina”, s tim da se spacijalne aspekte svijeta djela koristi i kao povod za govor o vrijednostima, običajima, pa i svjetonazoru glavnog lika i njegove zajednice. Tako se veliča vrijednost rada, čuvanja onoga što se ima, i toga da se cijeni i poštuje zemlju, ali i navike, koje su nam prenijeli članovi obitelji.
            Ove tematske preokupacije prati ležeran, gotovo razgovorni ton pripovijedanja – pripovjedač kao da nekom prijatelju na kavi govori o svom djetinjstvu, bez pretjeranih stilskih intervencija u sam tekst, čime se postiže efekt kako pouzdanosti pripovjedača (iako on, dakako, nije sveznajući, jer se radi o osobnoj, izraženoj ja-perspektivi), tako i prisnosti s tekstom. Jednostavan način pripovijedanja u ovoj knjizi gotovo da u sebi ima principe usmene književnosti – anegdotu se priča kao priču, ukrašava je se detaljima na koje se nadovezuje didaktička ili moralna komponenta teksta. Estetiku ovog djela može se opisati poznatim Horacijevim načelom „dulce et utile”, odnosno, klasicističkim poimanjem funkcije književnog djela kao te da ono „ugodi i pouči”.
 
 Opasnost od promjene konteksta
            Ovaj moralizam mogao bi biti i neka vrsta signaliziranja pripadnosti određenoj zajednici, upućenoj čitateljima, a koji potiču identifikaciju čitatelja s tekstom. Ovi tekstovi kao da govore „ja, jedan od vas, dijelim s vama jednu uspomenu nalik onima koje vi možda imate, govorim o mjestima koja su vam možda bliska te pritom podržavam vrijednosti koje mi, ljudi određenog kulturnog kruga, cijenimo”. Za razliku od funkcije oplemenjivanja svakodnevice čitatelja, čini mi se da funkcija prezentiranja „glasa zajednice” nije s istom lakoćom preživjela ukoričenje. Naime, statusi se čitaju jedan po jedan, i kao takvi oni zasebno stoje kao lijepe anegdote. Međutim, kad se sve te anegdote zbroje u knjigu, dolazi do ponavljanja određenih karakteristika likova ili stavova, pri čemu nedostaje varijabilitet. Također, zbog ukoričenja, čitatelji te tekstove više ne vide kao prezentaciju osobno autora, što bi bio slučaj da smo tekstove čitali na njegovom facebook profilu, nego, zato što format knjige fokus prebacuje sa subjekta (autora) na objekt (knjigu), mi te tekstove vidimo kao prezentaciju onoga što knjiga tematizira. Stoga se, nažalost, lako sklizne u čitanje ove knjige kao zbira generalizacija i stereotipa o bosansko-hercegovačkom mentalitetu. To jesu pozitivne generalizacije i stereotipi, i kao takvi predstavljaju bosansko-hercegovački mentalitet u dobrom svjetlu, ali oni su ipak i dalje stereotipi i stoga reducirajući.
Zbog njih se ova knjiga može smatrati i dijelom aktivističkom, jer je jedan od ciljeva tekstova očuvati društvene vrijednosti koje autor smatra pozitivnima, to jest, tekstom djelovati na društvo. Ovaj postupak potječe iz dobre namjere, ali on sa sobom i nosi opasnost od kompromisa na estetskom planu.
 
Stvarnost, dokumentarizam, sjećanje
            Osim o moralu i običaju, u knjizi se mjestimično, ali kontinuirano, iz osobne perspektive pripovijeda o značajnim stvarnim povijesnim događajima. Na primjer, u tekstovima „Krpe” i „Goražde”, autor referira na izbjeglištvo u ratu, a u priči „Jela” kaže da se raduje „što nikad i ni u kakvoj privatizaciji [nije] sudjelovao”.
            Treba također napomenuti da su u knjizi mjestimično prisutne crno-bijele fotografije koje prikazuju ljude o kojima je u tekstovima riječ. Crno-bijeli karakter fotografija ukazuje na njihovu starost, i tako sugerira autentičnost, dok se može reći da samo prisustvo fotografije ima dvojaku funkciju u tekstu – kako ilustrativnu, da nadopuni priču i pomogne čitatelju vizualizirati ljude iz teksta, tako i verifikacijsku, dokumentarističku – one sugeriraju da se priča temelji na stvarnim događajima i ljudima.
            Cijela ova knjiga može se gledati kao dokumentacija jednog vremena i prostora, odrastanja, mentaliteta, vrijednosti. To je prikaz jedne male zajednice i njihovih međuljudskih odnosa, govor koji detalje balansira između nestanka i sjećanja. Neovisno o tome radi li se o stvarnim ili fikcionalnim događajima, u ovoj knjizi je riječ o svojevrsnom, kako u priči „Mesar” piše implicitni autor knjige, „stanju duše”: „Nije zavičaj mjesto. Nije ni izgnanstvo mjesto, nije ni vrijeme. To su samo stanja duše. A samo u zavičaju čovjek može imati svoga bricu, svoga pekara i svog mesara. Koji zna što ćeš taj dan ručati i za to ti najbolji komad odsjeći”. Radi se o pokušaju da prekid nečega (djetinjstva, boravka na određenom mjestu, načina života) ne bude i njegov nestanak, da se postupkom pripovijedanja i materijalizacije pripovijedanog ukoričenjem, očuva praksa, makar u sjećanju ili govoru o njemu. Ili, kao što piše u tekstu „Divojka” – „čuvajte Divojku.  Ako ne znaš kako ćeš, ti makar pripovidaj”.
            Divojka nije nova Na Drini ćuprija niti Derviš i smrt 21. stoljeća, ali ova knjiga to ni ne pretendira biti. Nepretencioznost tekstova, koji za sebe ni ne tvrde da nude išta više od jednog ljudskog iskustva i ljudskog pristupa čitatelju, osvajaju upravo svojom ljudskošću. A i to je i više nego dovoljno. Ako vam je Uliks najdraža knjiga, vjerojatno vas Divojka neće zadovoljiti na formalnom ili stilskom planu. Možda će vas, ipak, povremeno nasmijati ili rasplakati, podsjetiti vas na vašeg oca, na vaše rodno selo ili grad. Ako pak čitate knjige prvenstveno kako biste pročitali nešto što će vam zagrijati dušu ili uljepšati dan – što je posve legitimna čitateljska preferencija – ova je knjiga pisana najprije za vas.

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku