Kada se spremaš prema Itaci da pođeš, treba da zaželiš da putovanje bude dugo, pustolovina puno, puno saznanja
Podnaslov:
Kavafijeva pesma biti će simboličan stepenik sa koga će se motiv Itake sve više
širiti i razobličavati u različite stavove o istom – cilju, žudnji i povratku
Knjiga:
Benjamin Bajramović, Itake, Buybook,
Sarajevo / Zagreb, 2020.
Knjiga:
Benjamin Bajramović, Itake, Buybook,
Sarajevo / Zagreb, 2020.
Autorica:
Una Kapetan
Inspirisana
ličnim iskustvom autora Benjamina Bajramovića i jasno žanrovski određena kao
roman, ova priča odaje veoma uspešno verbalizovanu tendenciju, ponovo, autora,
da jezikom bića i šapatom stvari predstavi reljef psihe ljudi u Bosni i
Hercegovini, te slojevitost problema mladih i fenomen odlaska za višim
kvalitetom života u svom prvencu – Itake.
Navedeni
fenomen predstavlja goruće pitanje mladih, o kome svi mi ponekad promišljamo, a
koje je autor uzeo za ideju i temu romana.
Autor
misli i s lakoćom izražava ličnu viziju jedne stvarnosti nadalje ostavljajući
nama, čitaocima, prostor za stvaranje sopstvene verzije iste.
Beg od stvarnosti
– portal u drugu dimenziju
Posredstvom
reproduktivne imaginacije, autor uočava ono što stvarno postoji u društvu, a to
je svakako provincijalizacija – progoreni
deo stolnjaka, crn, ugljen polumjesec, potom uočeno rekreira. No, šta je
ustvari taj crni polumesec, kojem će junakinja ovog romana simbolično potezima
prstiju docrtavati drugi deo i time ga činiti krugom, crnim krugom ili možda
rupom? Je li to obruč koji se steže oko nesnađenih mladih umova koji,
koprcajući se, čine da im bude još neprijatnije, ili se, pak, može razumeti kao
dugo sanjani portal u drugu dimenziju, kroz koji se, samo jednim korakom, beži
i zaboravlja okus vegete slan kao krv,
da li je istina da je negde, tamo, daleko, sve bolje od ovog ovde, poznatog i
bliskog?
Teški,
sivi i prašnjavi zastori mentalitetskog pesimizma razgrću se tek toliko da
čitalac dobija uvid u prelomnu tačku kojom započinje promena u životima četvoro
mladih ljudi, suočenih sa gubitkom potrebe za kulturom u društvu koje ih
okružuje.
Odsustvo
interpunkcije i repa, prisustvo pripovedača i psa
Apsolutno
maestralno osmišljen i realizovan, ovaj zanimljivo struktuiran roman svedoči o
autorovoj sposobnosti da posredstvom tri različite perspektive tri različita
pripovedača pripoveda o istom događaju.
Ne
menja se samo perspektiva te u vezi sa tim i subjektivni stav pripovedača,
promena je izvršena i na samom stilu pisanja. Ovim činom autor prezentuje sopstvenu
sposobnost da se potpuno izmesti i distancira od prethodnog junaka i pređe u
drugačiji govorni stil, drugačiji način izražavanja. S promenom pripovedača menjaju
se uzrečice, psovke, raspoloženja, stepeni obrazovanosti i bogatstvo
vokabulara, što lično smatram najvećim izazovom koji se našao pred autorom, a
koji je uspešno prevazišao.
Prva
perspektiva i pripovedanje kojim počinje ovaj roman, dodeljeno je junakinji Maši.
U njenom pripovedanju opisi su bogati epitetima, visokim emocionalnim nabojima,
sinestezijom, jedinstvenim metaforama i kreativnom imaginacijom.
Nećko,
pak, ispoljava visok stepen pesimizma. U njegovom pripovedanju primećujemo
kraće, svedene rečenice, više žargona i psovki, izražen muški princip, realna
promišljanja o stvarnosti. Nećko je svestan besmisla, svestan je mentalitetskih
stega i sveprisutne provincijalizacije i on je ogorčen. U duši i po senzibilitetu
umetnik, filozof, on duboko oseća svoju nepripadnost uskom krugu porodice i
okoline koja užurbano misli o poslu i povratku s istog. Nećko misli o onome što
je između ta dva.
Sledeći
pripovedač, Delboj, pruža poseban ugao posmatranja. Ovaj junak predstavlja
svojevrsni medijum između starije i mlađe generacije, odnosno, on ne pripada u
potpunosti onoj strani na kojoj su Maša i Nećko. Delboj ne ispoljava u tolikoj
meri, razočaranost i otuđenost od roditelja kao što je to slučaj kod Maše prema
sopstvenoj majci, ili Nećka prema ocu. Svesno i simbolično baš takvoj ličnosti
kakva je Delboj dodeljeno je da bude vlasnik „kafane“.
U
mestu razočaranja i beskrajne potrage za Eldoradom, jedini „lažni“ iliti
privremeni Eldorado upravo je Delbojeva „rupa“. Kafana je Itaka u koju junaci
svakoga dana stižu i u njoj sanjaju o stremljenju ka Itaci. Delbojevo
pripovedanje, dakle, najoskudnije je kada govorimo o bogatstvu vokabulara te
spominjane punoće izraza i emocionalnog naboja. On svojim delima u ovoj priči
nadoknađuje ono što nije izrekao ili ne ume da verbalizuje.
Efektan
i neizostavan detalj, kada je reč o formi i pripovedanju ovog romana jeste
rešenje koje autor iznalazi kada nam prenosi sve ono što junaci misle kada su
pod dejstvom alkohola ili u stanju maštarenja. Mašina ili Nećkova bujica misli
sastavljena je od zgusnutog, napetog, brzog, nepovezanog nizanja reči i
obaveznog izostavljanja svih znakova interpunkcije, čime se ostavlja veoma
snažan utisak na čitaoca i nenametno u istom stvara želja da i sam promišlja o
onome o čemu junak upravo misli.
Takođe
uspešno, u ovom romanu je ostvaren takozvani momenat priče u priči. Iako nemamo
uvid u Jakovljevu pripovedačku verziju tih dana, autor mu nadoknađuje lični
prostor time što pored pomenute tri perspektive isprekidano umeće Jakovljevu
priču o psu koje je izgubio rep.
Cilj,
žudnju za zavičajem, nostalgiju i povratak predstavlja i taj pas, on je
simbolično ogledalo svih junaka, on je ogledalo Jakova, ili bar, neka trenutna
emocija koja je živela u njemu onda kada je napisao tu priču. Pasji život koji
gubi smisao kada mu je oduzet simbol sreće, njegov rep, i pasje traganje za
utočištem, paralelno je sa Jakovljevim traganjem za Itakom, paralelno je sa
gorućim pitanjem odlaska na koje nikako nije siguran da li daje pravi odgovor.
Sisa koja obasjava
prostor kao svitac
Kad će ako neće sad,
floskula je koja izranja iz više pripovedača i ponavlja se kroz čitav roman,
ona provocira višeslojne postupke sinesteziranja koji prerastaju, čini se, do
kraja romana, u autorov lični pečat ovoj priči. Spoj različitih čula
priljubljen uz jedinstvena, umetnička poređenja, neizostavni su da bi se pojačao utisak i približila
atmosfera u kojoj junaci obitavaju, a autor ovu tendenciju apsolutno uspešno
ostvaruje.
Kad će ako neće sad
utiskuje se u zid, u dim, u plafon, u izjedeni tepih, u ono što Delboj naziva
šankom, u nas, u mozak, u tijelo, u utrobu...
S
neverovatnom lakoćom, rekla bih, izuzetno upečatljive slike kafane, lifta,
stana, ulice, nestajanja vode, nepostojanja kanala na televiziji, konstante
kiše koja pada tokom čitave priče, vlage, neimaštine, autor pripaja raznoraznim
čulima kreirajući tako simbolične zapise, kao da želi da oni ostanu ovde i
svedoče o gradu duhova, zemlji hodajućih
mrtvaca.
...mamina sisa proviruje kroz bademantil kao sunce
kroz nekakvu pukotinu, peršun zalijepljen za zub, strije na maminoj sisi kao
godovi
Cioran i Kavafi
postaju posteri
Intertekstualnost
u ovom romanu je česta i raznolika. Autor evocira lepezu drugih autora smeštajući
ih u odgovarajuće segmente sopstvenog romana. Istu funkciju u samoj priči ima
starac Miki, jedini koji svraća u Delbojevu kafanu i komunicira s ostalim
junacima. Zahvaljujući Mikiju, Maša će prvi put čuti za Konstantina Kavafija i
njegovu pesmu, „Itaka“, a to će biti simboličan stepenik sa koga će se motiv
Itake sve više širiti i razobličavati u različite stavove o istom – cilju,
žudnji i povratku.
Treba da želiš da godinama traje da se nagledaš i
napiješ i najedeš i namirišeš i da tek kao starac oronuo i nikakav staneš nogom
na zemlju Itake.
Nećko,
pak, poput Mikija, ima sopstvenog uzora na čiju se pisanu reč neretko kroz
roman poziva, reč je o Cioranu. Njegov omiljeni Cioranov odlomak oličenje je
upravo njega samog i životnog stila koji ispred svojih prijatelja brani: Da kažem istinu, živio sam intenzivno, ali
nisam mogao da se integrišem u život. Moja marginalnost nije slučajna već
suštinska, moj san je oduvijek bio da budem beskoristan, neupotrebljiv.
Za tri jebene marke shvatićeš već šta Itake znače
Kada se spremiš prema
Itaci da pođeš, treba da zaželiš da putovanje bude dugo, pustolovina puno, puno
saznanja...A na umu uvijek da ti Itaka bude. Da tamo stigneš, predodređeno je
tebi. Ali uopšte nemoj da ubrzavaš putovanje.
U
nemirnoj ljubičastoj noći gde zvezde šušte, nezaboravna družina Benjamina
Bajramovića puca poput udara psećeg zuba o zub i rasplinjuje se, svak na svoju
stranu. Je li taj rastanak tek početak potrage za Itakom, ili su njenu lokaciju
u tom rastanku svi već spoznali, ugledaću se na autora, te ću i ja nešto
ostaviti čitaocima na sud. Neizvesno je da li je junacima sve čega se taknu
bol, ali je izvesno da ono što pogledaju, sve je pesma.
Ali pamtim još one livade one reke one šume i puteljke...