Dan Brown, „Tajna nad tajnama“ (odlomak)
S engleskog preveo Danko Ješić
Robert Langdon probudio se mirno, uživajući u tihim zvucima klasične muzike telefonskog budilnika na noćnom stočiću. Griegovo „Jutarnje raspoloženje“ bilo je vjerovatno očit izbor, ali uvijek je smatrao to savršenom četverominutnom kompozicijom za početak dana. Dok su drveni puhaći instrumenti svirali glasnije, Langdon je uživao u nesigurnosti jer se nije mogao tačno sjetiti gdje je.
O, da, sjetio se, osmjehujući se. Grad stotinu tornjeva.
U polumraku je pogledao ogromni lučni prozor u sobi, pokraj kojeg je bila starinska edvardijanska komoda i svjetiljka od alabastera. Baršunasti, ručno rađeni tepih bio je prekriven ružinim laticama nakon što je sobarica sinoć pospremila sobu.
Langdon je došao u Prag prije tri dana i, kao i ranije, uzeo sobu u hotelu Four Seasons. Kad je menadžer insistirao da premjesti Langdona u trosobni Kraljevski apartman, pitao se je li to zbog toga što je bio odan tom brendu ili, vjerovatnije, zbog ugleda žene s kojom je putovao.
„Naši najslavniji gosti zaslužuju najslavniji smještaj“, rekao je menadžer.
Taj apartman uključivao je tri spavaće sobe s kupatilima, dnevnu sobu, trpezariju, koncertni klavir i središnji prozor s divnim aranžmanom od crvenih, bijelih i plavih tulipana… poklon dobrodošlice od Američke ambasade. U Langdonovoj garderobi bilo je par vunenih papuča s inicijalima RL. Nešto mi govori da to nije Ralph Lauren, mislio je, zadivljen posvećenom pažnjom.
Sad, dok je uživao u krevetu i slušao muziku s telefona, osjetio je kako mu nježna ruka dodiruje rame.
„Roberte?“, čuo je tihi glas.
Langdon se okrenuo i osjetio kako mu puls ubrzava. Bila je tamo, smiješila mu se, a dimnosive oči još su bile napola usnule, crna kosa padala joj je na ramena.
„Dobro jutro, ljepotice“, odgovorio je.
Pružila je ruku i dodirnula mu obraz, a miris Balade Sauvagea i dalje joj je bio na zglavcima.
Langdon se divio otmjenosti njenih crta lica. Uprkos tome što je bila četiri godine starija od njega, bila je sve ljepša svaki put kad bi je vidio – s produbljenim borama, jedva primjetnim sijedim pramenovima u tamnoj kosi, razigranim očima i tim očaravajućim umom.
Langdon je poznavao tu izuzetnu ženu još iz vremena kad je studirao na Princetonu, kad je ona bila mlada asistentica, a on student. Njegova tiha mladalačka zaljubljenost prošla je ili neprimijećeno ili neuzvraćeno, ali uživali su otad u platonskom prijateljstvu, ispunjenom očijukanjem. Čak i nakon što joj se karijera zahuktala, a Langdon postao ugledan profesor poznat širom svijeta, njih dvoje su povremeno bili u kontaktu.
Za sve je potrebno pravo vrijeme, sad je shvatio Langdon, i dalje se čudeći koliko su se brzo zaljubili jedno u drugo tokom ovog iznenadnog poslovnog putovanja.
Dok je „Jutarnje raspoloženje“ dosezalo vrhunac u punoj orkestraciji, privukao ju je k sebi snažnom rukom, a ona mu je naslonila glavu na grudi. „Jesi li dobro spavala?“, pitao ju je. „Nije bilo ružnih snova?“
Odmahnula je glavom i uzdahnula. „Tako se stidim. To je bilo grozno.“
Ranije te noći probudila se užasnuto iz posebno žive noćne more i Langdon ju je morao tješiti gotovo sat prije nego što je mogla ponovo zaspati. Neuobičajena žestina tog sna, uvjerio ju je Langdon, bila je posljedica njenog nepromišljenog ispijanja češkog apsinta pred spavanje, za koji je Langdon uvijek vjerovao da ga treba služiti uz upozorenje: Omiljeno piće tokom Belle Epoquea zbog halucinogenih svojstava.
„Nikad više“, uvjerila ga je.
Langdon se nagnuo i isključio muziku. „Zatvori oči. Vratit ću se na vrijeme za doručak.“
„Ostani sa mnom“, mamila ga je, grleći ga. „Možeš preskočiti jedan dan plivanja.“
„Ne ako želiš da ostanem mišićav mladić“, rekao je, sjedajući, uz kiseo osmijeh. Svako jutro Langdon je trčao po tri kilometra do bazena Strahov na plivanje.
„Napolju je mrak“, nastavila je. „Ne možeš plivati ovdje?“
„U hotelskom bazenu?“
„Zašto ne? I to je voda.“
„Mali je. Dva zamaha i gotov sam.“
„Ne vuci me za jezik, Roberte, suzdržat ću se.“
Langdon se osmjehnuo. „Duhovita djevojka. Vrati se na spavanje i vidimo se na doručku.“
Nadurila se, gađala ga jastukom i okrenula se na drugu stranu.
Langdon je obukao svoju fakultetsku, harvardsku trenirku i krenuo prema vratima, birajući radije da ide stepenicama nego skučenim privatnim liftom.
Kad je sišao, prošao je kroz otmjeni prolaz koji je povezivao hotelsku baroknu zgradu, dozidanu na obali rijeke, s glavnim predvorjem. Usput je prošao pokraj otmjene vitrine s napisom DOGAĐAJI U PRAGU, u kojoj je bilo nekoliko uramljenih plakata s najavama ovosedmičnih koncerata, obilazaka i predavanja.
Sjajni plakat u sredini izmamio mu je osmijeh.
KARLOV UNIVERZITET POZIVA VASDA U PRAŠKOM DVORCUPRISUSTVUJETE PREDAVANJUMEĐUNARODNO PRIZNATE NOETIČARKEDR. KATHERINE SOLOMON
Dobro jutro, ljepotice, razmišljao je, diveći se slici žene koju je upravo poljubio nekoliko spratova iznad.
Na Katherineinom sinoćnjem predavanju morali su dopustiti i mjesta za stajanje, što nije mala stvar s obzirom na to da je govorila u legendarnoj Vladislavljevoj dvorani u Praškom dvorcu – ogromnoj, nadsvođenoj prostoriji u kojoj su tokom renesanse održavana viteška takmičenja u zatvorenom, s vitezovima i konjima pod punom opremom.
Ova su predavanja spadala među najuglednija u Evropi i uvijek su privlačila istaknute govornike i oduševljenu publiku iz cijelog svijeta. Sinoć nije bilo drugačije i prepuna dvorana oduševljeno je zapljeskala kad je Katherine predstavljena.
„Hvala svima“, rekla je Katherine, izlazeći na pozornicu samouvjereno i smireno. Na sebi je imala bijeli kašmirski džemper i elegantne pantalone koje su joj besprijekorno pristajale. „Voljela bih večerašnje predavanje početi odgovorom na pitanje koje mi postavljaju gotovo svaki dan.“ Široko se osmjehnula i skinula mikrofon sa stalka. „Šta je, dovraga, noetika?!“
Val smijeha prošao je prostorijom dok je publika zauzimala mjesta.
„Jednostavno rečeno“, počela je Katherine, „noetika je proučavanje ljudske spoznaje. Suprotno onom što mnogi vjeruju, istraživanje spoznaje nije nova nauka… To je, zapravo, najstarija nauka na svijetu. Od davnina tražili smo odgovore na trajne misterije ljudskog uma… prirodu spoznaje i duše. A stoljećima smo posmatrali ta pitanja uglavnom kroz… leću religije.“
Katherine je sišla s pozornice i pošla prema prvom redu publike. „A kad spominjemo religiju, dame i gospodo, moram primijetiti da večeras u publici imamo svjetski poznatog proučavaoca religijske simbolike, profesora Roberta Langdona.“
Langdon je čuo uzbuđeno mrmljanje publike. Šta, dovraga, ona radi?!
„Profesore“, kazala je, prilazeći mu s osmijehom, „pitam se bismo li se mogli na tren poslužiti Vašim znanjem. Biste li mogli ustati?“
Langdon je učtivo ustao, šutke joj upućujući osmijeh koji je govorio platit ćeš mi za ovo.
„Zanima me, profesore… Koji je najčešći religijski simbol na svijetu?“
Odgovor je bio jednostavan i, ili je Katherine pročitala Langdonov članak na tu temu i znala šta slijedi ili će biti veoma razočarana.
Langdon je uzeo mikrofon i okrenuo se prema moru radoznalih lica, nejasno osvijetljenih lusterima koji su visili na drevnim željeznim lancima. „Dobra večer svima“, rekao je, a duboki mu je bariton zagrmio iz zvučnika. „I hvala dr. Solomon što me, bez upozorenja, izvela na pozornicu.“
Publika je zapljeskala.
„Dobro“, rekao je, „najčešći religijski simbol na svijetu? Ima li iko pretpostavku?“
Desetak ljudi diglo je ruku.
„Izvrsno“, počeo je Langdon. „Ima li nagađanja koja ne uključuju raspelo?“
Svi su spustili ruke.
Langdon se zakikotao. „Istina je da je raspelo izuzetno poznato, ali ono je isključivo kršćanski simbol. Postoji, zapravo, jedan univerzalni simbol koji se pojavljuje u umjetničkim djelima svih svjetskih religija.“
Prisutni su zbunjeno pogledali jedni druge.
„Vidjeli ste ga mnogo puta“, Langdon im je davao nagovještaje. „Možda na steli posvećenoj bogu Ra?“
Zašutio je.
„A šta kažete na budistički Kaniškin kovčeg? Ili na čuvenog Krista Svedržitelja?“
Tišina. Samo zurenje.
Čovječe, pomislio je Langdon. Prava naučna publika.
„Također se pojavljuje na stotinama čuvenih renesansnih slika… Bogorodica na stijenama Leonarda da Vincija, Navještenje fra Angelica, Giottovo Oplakivanje, Tizianovo Kristovo iskušenje, te na bezbrojnim prikazima Bogorodice i djeteta…“
I dalje ništa.
„Simbol na koji mislim“, rekao je, „jest aureola.“
Katherine se osmjehnula, očigledno znajući odgovor.
„Aureola je“, nastavio je Langdon, „disk svjetlosti koji se pojavljuje iznad glave prosvijetljenog bića. U kršćanstvu aureole lebde iznad glava Isusa, Marije i svetaca. Ako se vratimo u prošlost, Sunčev disk lebdio je iznad staroegipatskog boga Ra, a u istočnjačkim religijama nimbus se pojavljivao iznad Bude i hinduističkih božanstava.“
„Divno, hvala Vam, profesore“, kazala je Katherine, uzimajući mikrofon, ali Langdon ju je ignorisao i razigrano se odmaknuo… da joj vrati milo za drago. Nikad ne postavljaj historičaru pitanje na koje ne želiš potpun odgovor.
„Trebam dodati“, rekao je Langdon, dok se publika zahvalno smijala, „da aureole mogu biti svih oblika, veličina i umjetničkih prikaza. Neke su zlatni diskovi, neke su prozirne, a neke su čak i četvrtaste. Drevni jevrejski rukopisi opisuju Mojsijevu glavu okruženu ’hilom’ – što je hebrejska riječ za ’halo’ ili ’krug svjetlosti’. Izvjesne posebne vrste aureola imaju zrake koje izbijaju iz njih… blistave bodlje koje se pružaju vani u svim smjerovima.“
Langdon se nestašno osmjehnuo i okrenuo ponovo prema Katherine. „Možda dr. Solomon zna kako se naziva ta vrsta aureole?“ Okrenuo je mikrofon prema njoj.
„Svjetlosni vijenac“, kazala je bez oklijevanja.
Neko je vrijedno čitao. Langdon je prinio mikrofon usnama. „Da, svjetlosni vijenac je posebno značajan simbol. Pojavljivao se kroz historiju ukrašavajući glave Horusa, Heliosa, Ptolomeja, Cezara… i čak Kolosa s Rodosa.“
Langdon se zavjerenički osmjehnuo publici. „Malo ljudi zna ovo, ali najčešće fotografisan objekt u New Yorku slučajno je… svjetlosni vijenac.“
Svi su zbunjeno pogledali, čak i Katherine.
„Može li neko pogoditi?“, pitao je. „Niko od vas nije fotografisao svjetlosni vijenac koji lebdi stotinu metara iznad njujorške luke?“ Langdon je čekao dok se žamor otkrovenja širio publikom.
„Kip slobode!“, neko je viknuo.
„Tako je“, rekao je Langdon. „Kip slobode na glavi ima svjetlosni vijenac – drevnu aureolu – univerzalni simbol korišten tokom historije da se označe posebni pojedinci za koje se vjeruje da posjeduju božansku prosvijetljenost… ili uznapredovalo stanje… spoznaje.“
Kad je Langdon vratio mikrofon Katherine, ozarila se. Hvala ti, bezglasno mu je rekla kad se vratio na svoje mjesto, praćen aplauzom.
Katherine se vratila na pozornicu. „Kao što je profesor Langdon upravo tako rječito izjavio, ljudi su dugo razmišljali o spoznaji. Ali čak i sad, uz naprednu nauku, imamo problem da je definišemo. Zapravo, mnogi naučnici se boje raspravljati o spoznaji.“ Katherine je pogledala oko sebe i šapnula: „Nazivaju je ružnom riječju.“
Nekoliko ljudi u publici ponovo se nasmijalo.
Katherine je kimnula ženi s naočalama u prvom redu. „Gospođo, kako biste Vi definisali spoznaju?“
Žena je razmislila na tren. „Pretpostavljam… svijest o vlastitom postojanju?“
„Savršeno“, rekla je Katherine. „A odakle dolazi ta svijest?“
„Iz mozga, pretpostavljam“, kazala je. „Mojih misli, ideja, maštarija… moždana aktivnost čini me onim što jesam.“
„Veoma lijepo rečeno, hvala.“ Katherine je ponovo pogledala publiku. „Možemo li se svi saglasiti u vezi s osnovama? Spoznaju stvara mozak – kilogram i po teška hrpa od osamdeset šest milijardi neurona u vašoj lobanji – i stoga je spoznaja u našim glavama.“
Svi su kimnuli.
„Divno“, rekla je Katherine. „Svi smo se saglasili s trenutno prihvaćenim modelom ljudske spoznaje.“ Trenutak kasnije glasno je uzdahnula. „Problem je… trenutno prihvaćeni model je potpuno pogrešan. Vašu spoznaju ne stvara mozak. Zapravo, vaša spoznaja čak nije u glavi.“
Publika je bila zabezeknuta.
Žena s naočalama iz prvog reda je pitala: „Ali… ako moja spoznaja nije u mojoj glavi… gdje jest?“
„Drago mi je što ste pitali“, rekla je Katherine, osmjehujući se publici. „Spremite se, ljudi. Večeras nas čeka avantura.“
Rok-zvijezda, pomislio je Langdon idući prema hotelskom predvorju, dok mu je aplauz koji je Katherine dobila još odjekivao u glavi. Njeno predavanje bilo je zaprepašćujuće žestoko. Zabezeknulo je publiku i navelo je da želi čuti još. Kad ju je neko pitao čime se trenutno bavi, Katherine je otkrila da dovršava knjigu za koju se nadala da će pomoći redefinisanju trenutne paradigme spoznaje.
Langdon je pomogao Katherine da nađe izdavača, mada još nije pročitao njen rukopis. Otkrila je dovoljno njegovog sadržaja da bi se Langdon oduševio i jedva je čekao da ga pročita, ali osjećao je da nije spomenula najšokantnija otkrića. Katherine Solomon uvijek je puna iznenađenja.
Sad, dok se približavao hotelskom predvorju, Langdon se iznenada sjetio da Katherine jutros u osam ima zakazan sastanak s dr. Brigitom Gessner – uglednom češkom neurobiologinjom, koja je pozvala Katherine da ovdje održi predavanje. Pozivnica dr. Gessner bila je velikodušna, ali pošto je sinoć upoznao tu ženu nakon predavanja i uvidio da je nepodnošljiva, Langdon se potajno nadao da će se Katherine uspavati i opredijeliti za doručak s njim.
Izbacivši to iz glave, ušao je u predvorje, uživajući u mirisu raskošnih buketa ruža koji su uvijek ukrašavali glavni ulaz. Prizor u predvorju bio je manje prijatan.
Dva policajca odjevena u crno hodala su odlučno kroz predvorje, vodeći dva njemačka ovčara. Oba psa imala su pancirne prsluke s napisom POLICIE i njuškala su naokolo tražeći… nešto.
Ovo ne izgleda dobro. Langdon je otišao do recepcije. „Je li sve uredu?“
„Zaboga, jest, g. Langdone!“ Besprijekorno odjeveni menadžer gotovo se naklonio dok je hitao prema Langdonu. „Sve je savršeno, profesore. Manji problem sinoć, ali bila je to lažna uzbuna“, uvjerio ga je, odmahujući glavom. „Samo predostrožnost. Kao što znate, sigurnost nam je izuzetno važna u hotelu Four Seasons u Pragu.“
Langdon je pogledao policajce. Manji problem? Ti tipovi nisu bili mali.
„Idete u plivački klub, gospodine?“, pitao je menadžer. „Da Vam pozovem auto?“
„Ne, hvala“, odgovorio je Langdon, idući prema vratima. „Trčat ću do tamo. Volim svjež zrak.“
„Ali pada snijeg!“
Muškarac rođen u Novoj Engleskoj pogledao je u rijetke pahuljice u zraku i osmjehnuo se menadžeru. „Ako se ne vratim za sat, pošaljite jednog od onih pasa da me iskopaju.“
