New

Zbirka "Neko drugi" inicijalno je nastala kao nošenje s traumom srčanog udara

Razgovarao: Matej Vrebac


Pred ovogodišnji Bookstan smo razgovarali s univerzitetskim profesorom i pjesnikom Enverom Kazazom povodom promocije njegove nove zbirke poezije „Neko drugi“. S ovim angažiranim intelektualcem smo dodirnuli ključna mjesta njegove zbirke te prevladavajuće teme u njoj poput bolesti i smrti.


Kažu da postoje samo dvije velike teme koje okupiraju književnost: život i smrt. Nakon iskustva čitanja Vaše zbirke Neko drugi, očigledno je da se ona bavi ovom potonjom, ili možda griješim?


Zbirka Neko drugi inicijalno je nastala kao nošenje s traumom srčanog udara i nije imala namjeru barem u početku da se razvije u ono što je ispala na kraju – pokušaj da se sačini poetska drama. Zbirka je koncipirana tako da ima epilog, tri čina tj. ciklusa i prolog. Ta namjera da se napravi poetska drama jeste zapravo pokušaj da se govori o tri velike teme. Jedna od njih je bolest, tema koja je kod nas, u kulturama našeg zajedničkog jezika, poprilično stidna, čak u kategoriji koju Julia Kristeva definira kao „zazorno“. Druga tema je tijelo, odnosno tijelo kao gnoseološki prostor budući da naše kulture, a i zapadnoeurpska, tijelo definiraju isključivo kao fizički prostor, a mene je srčani udar naučio da je tijelo prije svega nešto što oblikuje našu svijest. Kasnije sam shvatio da je tijelo, koliko god gnoseološki prostor, ključni faktor identiteta. Treća tema je smrt, pri čemu je smrt definirana iz ateističke perspektive. Odbačene su mentalne i jezičke uniforme prije svega abrahamski religija, a potom religije uopšte. Smrt koja se definira kao oblik stalnog nastajanja i nestajanja unutar prirodnog ciklusa života. Zašto sam odbacio abrahamske religije? Zbog toga što je antropocentrizam od renesanse do danas zapravo neka vrsta narcizma. Čovjek je čak i Boga definirao po svojoj slici i prilici onog trenutka kada ga je imaginirao u abrahamskim religijama. Kartezijanski um je također antropocentrični subjekt koji sebe definira u odnosu na svoje mišljenje, a meni se neprestano otkrivala dragocjenost života jer je zbirka nastajala tokom pandemije koronavirusa, nošenja s dvije traume: jedna bolesti, druga opšte smrti. Ako jedan nevidljiv virus može da porazi tako moćnog čovjeka sa svim  njegovim znanjima, količinom nauke kojom barata, onda je priroda savršena i ona nije prostor opasnosti za nas. Prirodu bismo morali drugačije definirati, morali bismo redefinirati naše postojanje i našu smrt. Smrt u ovoj zbirci ide od kategorije individualnog straha preko odsustva te ideje metafizičke dimenzije smrti – da se mi nastavljamo negdje, nekad –  do opšte smrti: završna pjesma pokazuje smrt kao paradoksalnu stvar. Istodobno je to opšte ubijanje, opšta klaonica, povijesna smrti, a na drugoj strani ta smrt je sjeme za nastajanje nečeg novog, nekog drugog


Spomenuli ste veoma dvije zanimljive teme kojima se zbirka bavi, a koje se isprepliću: bolest i tijelo. U većini pjesama tijelo funcioniše kao neka memorija, tamnica boli, Mudrost bolesti započinje stihovima: Bolest te uči ljudskim granicama/ Zdrobi te/ I smanji do nevidljovsti.  Kažete da tijelo oblikuje našu svijest, a je li zapravo tijelo naša granica koja diktira sve? Koliko je bitno spoznati to tijelo?


Zbirka je sva u paradoksima, čak kontradikcijama jer je zamišljena kao knjiga-drama pri čemu je najteže bilo depatetizirati knjigu, doći do poetske tehnike koja će prikriti taj užas straha zbog neke tako strašne dijagnoze. Na drugoj strani otkriva se tijelo u rasponu, od izvora užitka i sreće, tijelo koje se zanosno sjeća, tj. lirski subjekt se pita sjeća li se ruka trojke na basketu, tijelo u pjesmi Banja Olovo se sjeća svoje mladosti do tijela koje je naravno prostor boli i užasa. Značajnije od boli i užasa je tijelo kao proces.


Tijelo koje stari?


Da, tijelo koje stari, ali i tijelo koje diktira naše mentalne procese. Svijest i tijelo, dihotomija koja postoji u zapadnim kulturama je ovdje ukinuta. Svijest i tijelo se dovode u istu ravan, onako kako se mijenja tijelo, tako se mijenja i svijest. Zato ga smatram, ne samo ontološkim, nego zapravo gnoseološkim prostorom. Tijelo je naš oblik postojanja, ali tijelo je i naš oblik znanja i saznavanja.


Kazali ste da je zbirka zamišljena kao „poetska drama“. Iako se radi o lirskom izričaju, zbirka ima svoje neki i narativno-dramaturški tok. Kako je tekao proces nastajanja?


Ona je nastajala uglavnom u tzv. prvom lockdown-u kad smo svi mi bili osuđeni na samoću i da se na nov način zagledamo unutra. Koncept je nastajao u šetnjama po mjestu gdje ja živim, koje se zove Kobilja Glava. Drama se nametnula sama od sebe jer smo prolazili kroz neku opštu dramu, dramu čovječanstva. S druge strane se drama nametnula sama od sebe jer je prostor bolesti zapravo prostor drame. Drama je žanr koji je istodobno žanr koji je obilježen saznanjem i obratom. Zašto drama? Osnovna psihološka kategorija u prvom ciklusu je strah i svijest da je čovjek u bolesti neki drugi identitet. Taj neko drugi je zapravo neko s kim sklopite đavolji ugovor s tim novim identitetom, oprašta se od sebe bivšeg, a istodobno ne znate šta to nastaje. Taj đavolju ugovor na kraju je nezavršen, taj neko drugi nije imenovan, nemoguće ga je imenovati. Taj neko drugi je naše stalno klizanje u bolesti koju ja doživljavam kao proces saznanja, širenje znanja.


Među koricama i stihovima ipak kao da postoji nada da se smrt ipak prevladava na izvjestan način. Je li pisana riječ zaista spomenik koji govori nakon nas, nakon smrti? Čini se da je u tom smislu pjesma Vječnost programatska.


Ja sam pokušao da traumu smrti pogledam izvan dominantnih narativa o njoj. Čovječanstvo je iz straha od smrti osmislilo ideju Boga i vječnog života nakon apokalipse. Ovdje se drama smrti razrješava na dva načina. Jedan je ontološki – mojom smrću završava se samo jedan oblik mog postojanja i atomi na koje se tijelo raspadne izvor su novog oblika života. Zapravo crvi koji se pominju u jednoj od pjesama stvaraju, oni su očevi novog života. Smrt nije viđena kao raspadanje, nego kao rađanje cvijeta koji iznikne na grobu. Moram priznati da sam tu ideju dobio iz jedne divne pjesme koja se zove Bella ciao i koja je zapravo antifašistička pjesma, u ovom slučaju preseljena na neku vrstu metafizičkog-ontološkog prostora iz svog ideološkog polja. Druga dimenzija pobjede nad smrću jeste jezik kao ontološki prostor, to je jedino što nam je ostalo da dosegnemo vječnost. Kad bi ukinuli antropocentrizam i kad bismo smrt doživjeli unutar kulture vječitog kruženja istog oblika materije jer ne zaboravimo da je drvo po svom hemijskom sastavu identično našem organizmu, samo drugačije organizirano. Kad bismo joj tako pristupili, mislim da bi drama smrti bila puno manja. Ako joj pristupamo na način da je smrt obično ništavilo i da tamo ne postoji ništa, onda bismo mogli biti sigurni da smjestimo li u jezik cijelu tu dramu, da smo tu pobjedili smrt. Preseljenje smrti u poeziju, odnosno u jezik je ideja i katarza cijele knjige te završni čin te drame. Onda sam shvatio da bez obzira koliko god pobjeđivali smrti, koliko god se smještali u jezik, umjetnost, filozofiju, na kraju ostaje jedna činjenica: smrt je temeljni sadržaj ljudske povijesti i ona uređuje ljudsku povijest. Na smrti se zapravo rađaju društveni sistemi, ta nasilna kolektivna smrt je tvorac historije, a nama privatno ostaje drama kojom diktira vjerske birokratije ili opšte bajke da ćemo naše tijelo prenijeti na onu stranu i da će ono biti izvor užitaka.


Neke kritike na zbirku su već ugledale svjetlost dana. Dok čekamo promociju zbirke Neko drugi na ovogodišnjem Bookstanu, možete li nam reći kakve su reakcije onih koji su je čitali?


Mislim da poezija radi na sreću, na jedan dosta tih način. Ona je potpuno marginalizirana u našem kulturnom prostoru, čak i u književnom se rijetki bave poezijom, a to je njena sreća. Rekacije koje ja dobivam od prijatelja prije nego je ugledala svjetlo dana, to je nekih desetak mojih prijatelja, uglavnom pisaca. Piscima strašno vjerujem kad iskreno čitaju tuđe rukopise. Reakcije na rukopis su bile vrlo dragocjene i rekao bih vrlo pozitivno. Kada je knjiga izašla, ja sam taj posao završio. Ona ide od jednog do drugog čitatelja, tako da ja sam već u novom projektu. Već zapravo bježim od ove knjige da se upustim u jednu novu poetsku avanturu jer živ sam dok pišem.

 

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku