New

Bosna je strašan nesporazum koji se održava viškom govora i buke. Mi svi govorimo odjednom

Razgovarala: Ivana Golijanin


Knjiga “Noćna straža” Darka Cvijetića koja je objavljena u Buybookovoj ediciji Savremena bh. književnost predstavljena je u programu ovogodišnjeg Internacionalnog festivala književnosti Bookstan. Promocija je održana posljednjeg dana Bookstana, u subotu 10. Jula, a sa autorom je razgovarao Almin Kaplan. Riječ je o knjizi koja je podijeljena na dva dijela – prvi dio čine kratke priče, odovojene prologom i epilogom, dok nakon njih slijedi poema u sedamdeset naricanja Pusta Bosna (ovo je onaj uvodni dio – ako tekst bude išao prije promocije onda ću staviti najavu ako bude poslije nek stoji ovako) Za KUN, o svojoj novoj knjizi, o svijetu oko nas i o nama samima, govori književnik Darko Cvijetić.


Prvi dio knjige naslovljen „Naš panj, naša satara“, označen je podnaslovom - priče/ relata refero – upozorenje na to da priče koje slijede prenosite ne garantujući za istinitost ispisanog. Dakle, u domenu smo fikcije. Koliko je fikcija atraktivna kao oblik, forma, postupak, smisao? Koliko o tome razmišljate prilikom pisanja ili dodatnja tumačenja prepuštate kritičarima/kritičarkama?


Zapravo, ne znam. Mi živimo tako fantastično vrijeme, prepuno gotovo suludih stvarnosti, i doista je teško napraviti posve oštru razliku između fikcije i fakcije, dokumenta i priče. Ako tome dodamo tzv. lažne vijesti, više nitko nije siguran u istinitost sopstvenih uvjerenja. Podnaslov je gotovo molba da me se ne tumači doslovce. No, također je možda varka koja ima to vrijeme tiktakanja zamke. Zamkama vrijeme prolazi sporije. Onome koga zamka čeka – vrijeme se ubrzava. Možda je istina, a možda i samo vatra oko koje je pričana.


U jednom dijelu knjige stoji - Između sedme i desete godine života gubimo sposobnost dublje komunikacije sa životinjama. To svakako primijetimo kasno, kada već povjerujemo da ljudima jezikom nešto i kažem. Kada se govor pretvori u dodir s dodirom dolazi i smrt- šutnja, čini se, prkosi smrti - sve ostalo joj imponuje. Je li ova knjiga kazivanje nekazivog i omaž neophodnoj šutnji? Koja je cijena šutnje?


Izvrsno pitanje....Koja joj je cijena? Kako starim – tako sam sve skloniji šutnji i njezinim derivatima, poput tihog gunđanja na svijet. Ali, slijedeći Celana, hodajući za Wittgensteinom, bio sam u nekazivom kada god sam imenovao svijet. Pusta Bosna je svijet koji ostavljamo djeci. Mi, koji smo vidjeli smrt Jugoslavije, a dobro smo je poznavali, koji smo joj čuli hroptanje, koji smo shvatili da to ona proždire svoj okot. Omaž neophodnoj šutnji, kako duboko vidite. Onoj koju zazivam imenom spokoja. Moja druga knjiga pjesama nosi ime Himenica, neologizam između himena i imenice – potraga za prariječju. Možda imenujući uzimamo nevinost riječima. Tako sam mislio odmah iza rata. Danas ne znam ni jesu li nevinost ikada imale.


Jednom ste govorili o tome kako romani Šindlerov lift i Što na podu spavaš tretiraju elementarnu ljudskost. Noćna straža sasvim sigurno emituje Vaš pjesnički pogled na svijet i tako ga oblikuje – naročito u drugom dijelu, u poemi Pusta Bosna, ali i emanira svojevrsno tragično mišljenje života. Smatrate li da je život u Bosni nepovratno tragičan ili makar apsurdan, kao što bismo mogli pretpostaviti po sudbinama junaka/ljudi koje ste opisali u ovoj knjizi?


Da, nepovratno je tragičan. Duboko i beskrajno tužno taj uvid sam godinama krio od samoga sebe. Bosna je strašan nesporazum koji se održava viškom govora i buke, u kojoj nitko nikoga ne sluša i gdje svi viču, urlaju svoje istine. Nas temeljno nema tko saslušati. Mi svi govorimo odjednom. Kao da baš nitko neće da povjeruje da će ovdje uskoro biti doslovce pustoš. Da je fraza „mirna Bosna“ pobijeđena „pustom Bosnom“. Da je to što govorimo odavno svima hrpa besmislica. Zemlja bezrječne himne, kojom grlo dere sebe samu.


Šindlerov lift, Što na podu spavaš i Noćna straža prate jedan tok naše istorije, naših smrti, oživljavaju traume, misle o ništavilu i čovjekovom mjestu u njemu – možete li u njima vidjeti, sada kada ste ih završili i pustili u svijet, važan doprinos vašem vlastitom pa kasnije i opštem ljudskom prevazilaženju iterabilnosti traume?


Ne, nisam siguran da u njima vidim ikakvu utjehu. Nema utjehe. Ima potrage za utjehom. Pjesništvo uči ljubavi u uzaludnosti. Riječi su uzaludne, i samo s toga već neizbježne. Objaviti sebe svijetu znači oboriti svoju tajnu na uvid potrazi za njom, koja je također, uzaludna. Trauma spoznanja svoje prolaznosti, poziv je da se sve ostavi (poziv je također iterabilan) i pođe za Prolaznikom.


Priče iz knjige Noćna straža su kratke i u njih ste uspjeli staviti sve sudbine ljudi bez da se stekne dojam da nečiju sudbinu sažimate. To je izvanredno autorsko umijeće koje pokazuje vašu posvećenost pisanju kao zanatu i posvećenost jeziku, uopšte. „Riječima je toplo u tekstu, kao očima u lubanji“, pišete u poemi – Je li ova knjiga, naročito njen poetski dio i Vaš obračun sa pisanjem, propitivanje procesa pisanja i mogućnosti koje Vam jezik nudi i Vaše nemogućnosti da u njemu izrazite sve što ste naumili? Da li se ova poema obezvremenila u onom trenutku kada ste odustali od isticanja njenog jedinstvenog smisla?


Mi živimo doba nasilnog davanja smisla svemu što vidimo. Ne može sve imati smisao kako smo mi naučeni da vidimo. Kakav je smisao pocvjetaloj lipi, primjerice, u odnosu na šta mjerimo pojam smisla? Potpuno i konačno imenovan svijet ne može postojati. Pretovaren imenima bio bi pre-imenovan. nikako preimenovan u drugo ime. Jezik je tajna, oružje i blebetanje. Pustoća Bosne je i sažimanje tajne u oružje, što mi je osvojilo, uzelo život. Uvijek ostaje izbor - da je panj naš, da je satara naša, a samo smrt moja.


Prolog prvog dijela je posvećen imenu - Što s imenom kada nas nema više, kada odemo? Što s imenom koje smo nosili, koje nam je dato kada smo rođeni? Post smrtno i pred rodno ime., a epilog prvog dijela pravite spisak imena ljudi kojima ste posvetili priče i zovete ga Metanastazija (grč. masovno preseljenje stanovništva u potrazi za boljim životom) – Je li ovdje smrt zaista preseljenje u bolji život s obzirom na sudbine ljudi koju su istu preživjeli? Je li spoznaja čistog značenja našeg imena moguća jedino u tragediji i smrti?


Odlično ste uočili taj luk – napušteno ime i, na drugoj strani, spisak imena, skup biografija u egzodusnoj selidbi. Kuda se to ide u potragu za boljim životom? Nosi li nas ime i kada nas nema, kada smo otišli? Ono što nosimo je znanje da smo postojali. Ali, kome je to važno. Borimo se za biografiju kao Boris Davidovič. Jer ona je jedini naš trag.

Ali, tko će nas tražiti? Otkuda nam ideja da će netko ići tim tragom? Čisto značenje našeg imena podrazumijeva i naše odsustvo.


Noćna straža – naslov koji doziva tišinu i muk – na straži se mora biti tiho i oprezno. Vi u svojoj knjizi spajate majke, očeve, zločince, žrtve, mrtvozornike, neizbavljene i zovete čitatelja/čitateljku da proviri u taj svijet u kojima se oni svi skupa nalaze. Taj svijet kod vas uskrsava u Riječi. Poetskoj Riječi koja nam razotkriva sudbine. I, opet, kao i u Vašim romanima i poeziji – čitalac može prepoznati odsustvo određene emotivne distance, ali je ovdje ona možda i ponajmanje prisutna. Da li je ova knjiga posljedica  Vašeg konačnog obračuna sa nekim temama?


O, nadam se ali iskreno sumnjam. Neke teme ostaju s vama zauvijek. Nema nekažnjene igre s puno vatre. Oprljeni ste ali ugrijani. Kao na tamnoj Rembrandtovoj slici iz 1942. – u pokretu zaustavljena četa (djelo je vojna narudžbina). Slika je, danas znamo, – danji prizor! (Također i inspiracija G. Mahleru za 7. simfoniju.) Jasno, međutim, vidim veliki luk između moje prve objavljene knjige “Noćni Gorbačov” (Pegaz, Beograd, 1990.) i Noćne straže (Buybook, Zagreb-Sarajevo, 2021.) Tridesetjednogodišnji NOĆNI luk iznad Puste Bosne.


Vaša knjiga je još jedan literarni, poetski iskaz o ljudima. Da li je ljude danas potrebno sve više i sve češće podsjećati na to da su ljudska bića?


Plašim se da u ovome dobu posvemašnjeg gubitka odgovornosti, ljudi vrlo namjerno zaboravljaju da su ljudska bića. A sve radi preživljavanja. Taj fenomen prenešen nam je saznanjem da se među nama dogodila Shoa, da je Holokaust bio tako lako dogodiv, i to na kontinentu koji se voli silno radovati svojoj kulturi, svojem duhu. Pogledajte s koliko surovosti tretiramo tzv. migrante kroz našu zemlju, pogledajte s koliko surovost vlasti ove zemlje nisu nabavile vakcine za Covid-19. Mnogo ljudi se u grobu sjete da će umrijeti.


Zašto je Bosna pusta? I još važnije, zašto o njoj naričemo?


 Eliot je pjevao o Pustoj zemlji. Ovo je i zov Eliota, poziv na njegov temelj moderne poezije, na njegovu praksu aluzija, citatnosti, intertekstualnosti, na erudiciju, književne pozajmice, raznolikost građe itd. Odsustvo forme je također forma, uči Eliot. Na drugoj strani, april je nasuroviji mjesec što rađa. Današnji sterilitet bit će jednom prevaziđen, kada proljeće sebe bude razumjelo. I naricanje je pjesmom. Jorgovan je samo prelaz.

Ako toj jasnoj eliotovskoj paradigmi dodamo imenovanu zemlju – Bosnu, jasno je zašto se odmah na početku pjeva o sahranjivanju mrtvih, kao preduvjetu da se ne ostane pust.


Žive li mrtvi bolje nego živi koji su ih nadživjeli gledajući ih kako umiru? Makar mirnije?


Biti među neizbavljenima. U svijetu bez podjele na žive i mrtve. Cirkuski topovi ispaljuju krpene granate. Onaj koji je pogođen smije se, onaj koji je gađao sigurno je još dijete.

 

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku