New

Dio moje autorske poetike podrazumijeva da se bavim temama koje se na bilo koji način tiču prošlosti

Razgovarala: Larisa Mahmić


Sa Jasminom Agićem, bh. prozaistom, esejistom, književnim i filmskim kritičarom, smo razgovarali povodom objavljivanja njegove nove zbirke priča Čudo u Ulici Omera Maslića. Agić je govorio o tome zašto u svom pisanju ide u daleku prošlost, kako su politika i rat iskorišteni u njegovim pričama, ali i zašto je posegnuo za fantastičnim elementima kako bi upotpunio narativni proces.


Čudo u Ulici Omera Maslića je zbirka priča koje se bave zaista raznovrsnim temama, a vremenski okvir se proteže od perioda vladavine Osmanskog carstva pa do danas. Postoji li neki poseban razlog zašto ste u svom narativnom procesu posegnuli toliko daleko u prošlost?


Najjednostavniji odgovor bio bi – da, postoji, jer dio moje autorske poetike podrazumijeva da se bavim temama koje se na bilo koji način tiču prošlosti. Koristiti prošlost u oblikovanju sopstvenih priča nešto je što kao pisac smatram izuzetno izazovnim, jer tu mi se otvara prostor slobode. Ta sloboda podrazumijeva užitak intervenisanja u poznate stvari i oblikovanje poznatog, historijskog narativa onako kako ja to želim. Historija Osmanskog carstva je posebno zanimljiva jer je na našim prostorima donijela nezabilježene društvene lomove i potakla promjene koje će korijenito promijeniti ovaj prostor.

Osim toga, osmanska prošlost je relativno dobro, ako ne i odlično, dokumentovana, a na samim počecima bilježenja na prostoru Bosne zapisi su matematički precizni – to su zapravo statističke bilješke – i u toj masi činjenica kreativna pripovjedačka svijest ima mogućnost da reda događaje onako kako ona to želi. Osmansko naslijeđe naše zemlje je neizmjerno veliko, ali po mome sudu i dalje neiskorišteno i nepoznato. Naravno, knjigu se ne bi smjelo svesti na umjetničku „preradu“ osmanske historije, jer u njoj tematiziram i dosta drugih tema, ali neki dijelovi osmanske historije poslužili su mi da oblikujem neka poglavlja pripovijesti „Saga o Orlovićima“ i priču „Mahmut Zemljopisac, učenjak iz Počitelja“. Historija Osmanskog carstva tu je kulisa za priče koje se suštinski bave čovjekom i njegovim mjestom u svijetu, koje se još bave i nekim pitanjima znanja i čovjekovog odnosa prema društvu u kojem djeluje i idejama po kojima ravna sopstveni život.


„Saga o Orlovićima“ zauzima veći dio narativnog prostora ove knjige. Odakle je došla potreba da se piše saga o jednoj porodici? Zašto baš Orlovići? Ko je ta porodica? Šta ona predstavlja?


Postavljeno je dosta pitanja na koja, bojim se, možda neću biti u mogućnosti dati u potpunosti zadovoljavajući odgovor. To je priča o jednoj porodici, zapravo o ljudima koji kroz historiju žive sudbinu Bosne. To su, barem sam ja tako zamislio, neki posebni ljudi, prijeki, samosvojni, koji uvijek idu, da iskoristim jednu narodsku frazu, „mimo svijeta“. Ali, baš ih ta neprilagođenost čini posebnim, oni su onaj polumitski, a često veoma stvarni supstrat naših ljudi koji u svojim ličnim pobunama oblikuju društvene promjene i daju historiji izgled koji ima.

„Saga o Orlovićima“ je nastajala realtivno dugo i namjera mi je bila da ispripovijedam priču koja će govoriti o „skrivenoj“ historiji Bosne, o ljudima koje historiografski zapisi zaobilaze. Zato su Orlovići uvijek u jednoj vrsti kontrapunkta sa društvom, pazite – sa društvom, jer kada budete čitali pripovijest, vidjet ćete da se nekada njihova priroda prilagodi interesima države. Nekada, s druge strane, oni su protiv vlasti u onom najdirektnijem revolucionarnom smislu, a nekada djeluju protivno svojim ubjeđenjima svjesni da šta god činili historija plete svoje događaje po nekom njima nerazumljivom nahođenju.

Šta predstavlja ta porodica? Pretpostavljam jednu bosansku porodicu, u nekom metaforičkom smislu Bosnu samu. To je pripovijest o ljudima koji uvijek uspijevaju biti autentični, koji imaju moral, koji vjeruju u nešto i zbog svojih uvjerenja, znanja i sposobnosti bivaju ili nagrađeni ili kažnjeni od sudbine. Oni su, kada razmišljam iz ove vremenske distance od procesa pisanja pripovijesti, tragični heroji naše zemlje jer uvijek djeluju narušavajući principi opšteg i uvriježenog, ali ne vođeni nekim koristoljubljem ili egoizmom, nego iz potrebe da svijet čine boljim. Što im, naravno, ne polazi za rukom i zato su, u neku ruku, tragični heroji.


U priči „Odbačeni čovjek“ rečeno je sljedeće: „Od svega je najgore što o nama koji smo se borili za ovu zemlju danas odlučujete vi koji ste rat proveli po štabovima, po opštinama, po SDA sijelima.“ Opće je poznato da SDA stranka drži veći dio bh. vlasti u svojoj šaci, te da je politička stvarnost nepravedna prema onima koji to uopšte ne zaslužuju. Jedna takva kolateralna žrtva je i borac Husein, glavni lik ove priče. Smatrate li da uključivanje političkih tema u književnost automatski istu čini angažiranom? Da li je uopšte moguće umjetnički i sa distance pristupiti takvim temama?


Ovo pitanje sugeriše jednu dozu političnosti koja nije imanentna suštini pripovijesti. Da li baš SDA (Stranka demokratske akcije) drži veći dio vlasti u svojim rukama, kako kažete u pitanju, nisam baš siguran. Ovo nije priča o „držanju vlasti u svojim rukama“ to je priča o čovjeku koji se bori protiv nepravde u društvu. Glavni lik priče Husein bi po svom literarnom habitusu mogao biti Orlović. Njega nisam „izmislio“, njega sam „sklopio“ od desetina sličnih, stvarnih, ljudi koje sam poznavao ili još uvijek poznajem. Onih koji su veoma nesebično i požrtvovano otišli u rat, a na kraju su ostavljeni da gamižu u bijedi i poniženju.

Taj Zaim Keleštura, koji je predsjednik opštinske organizacije JOB-a u Zenici (u pripovijesti, jer je to potpuno izmišljena ličnost) je vjerovatno prije rata bio veoma zdušan član Saveza komunista, pa je onda bio glasan SDA-ovac, a ako mi dozvolite kao autoru da ispisujem neku postpripovijest vjerovatno je braneći vlastiti interes napustio SDA pa bio „kod Harisa“ u Stranci za BiH, pa „kod Sefera“ u BPS-u, pa „kod Fahre“ u SBB-u, a danas, ako je još živ ili nije penzionisan, vjerovatno razmišlja kako da stupi u kontakt sa „Dininim“ NiP-om. I njih dvojica su dva antipoda našeg društva. Husein je ona Bosna za koju se vrijedi boriti, jer bez obzira koliko njegov idealizam bio naivan i pomalo smiješan on je naša kolektivna savjest. Keleštura, on je samo jedna ružna izraslina na našem kolektivnom tkivu koju bih lično odstranio hiruškim zahvatom. Ali, on se opire tome.

Oni koji su čitali priču kažu da nosi jedan poseban sentiment. Meni lično je najlaskaviji komentar bio onaj u kojem je neko ustvrdio kako mu je drago da je napokon pročitao pripovijetku o Bosni, o nama koji živimo ovdje, iz perspektive nekoga ko je i sam saživljen sa našim vremenom i prostorom. Ovo je „angažovana“ pripovijest jer se bavi neuralgičnom tačkom našeg društva, jer govori o čovjeku koji je zbog svog poštenja i idealizma završio na margini društva. Umjetnički je sasvim moguće pristupiti takvoj temi. Pristupiti joj sa distance meni nije bilo moguće, barem meni nije nikako, jer toliko mnogo ljudi poznajem koji su baš poput Huseina da čak i kada bih htio ne bih bio u stanju postaviti između sebe i teme neku odstupnicu ili ogradu lažne objektivnosti. 


Rat je tema koja se provlači kroz nekoliko priča ove zbirke. Čini se kao mračan, ali nepresušan izvor inspiracije u bh. književnosti. Po Vašem mišljenju, zašto se autori/ce konstantno vraćaju toj temi? Je li to generacijska trauma koja se liječi govorenjem o istoj ili je riječ o nečemu drugom?


Rat je u svakom slučaju generacijska trauma, ali drugačija za Faruka Šehića i Nihada Hasanovića koji su stariji od mene i rat su proživjeli kao vojnici, ili recimo mase onih pisaca koji su izbjegli negdje na zapad pa nas onda deceniju i pol „smarali“ svojim pričama o egzilu, neprilagođenosti, neprihvaćenosti, drugačijem identitetu. Književnost posljednjeg rata gotovo da i ne postoji i tek čeka da bude ispisana. To je prilika za sve nas koji smo taj užas osjetili „na svojoj koži“ da ispišemo narativ o tom groznom iskustvu.

Rat je, da budemo potpuno iskreni, najveći iskustveni događaj. Nema ništa što bi se u životu čovjeka moglo makar i usporediti sa iskustvom rata i to je jedini razlog zašto mu se svi mi bosanski pisci neprekidno vraćamo. Taj intenzitet življenja i umiranja, ta atmosfera očigledne poremećenosti, to intenziviranje stvari, pojava i fenomena je nešto što se samo može „iskusiti“ u ratu. To je nemjerljivo i većina nas pokušava to iskustvo ispisati u nekoj vrsti pripovjedne forme. Neki to rade umiješnije i bolje, neki malo lošije, ali svako iskreno pisanje o ratu ipak donosi stanovitu dozu autentičnosti. Čitaoci to prepoznaju i zato vole takvu vrstu književnosti.

Zbirka u sebi sadrži i fantastične, baladeskne elemente. U „Legendi o Demilu“ se čak direktno spominju kraljević Marko i Đerzelez Alija. Kako se zbirka razvija, fantastični elementi su učestaliji. Šta Vas je navelo da u jednu zbirku spojite historijske, fantastične i realistične priče? Koja je inspiracija iza toga?


Ovo nije nimalo jednostavno pitanje i zadire u samu suštinu mnogo doživljaja književnosti. Književnost je jedan poseban svemir koji nastaje iz neke potrebe da se govori o onome što smo proživjeli, o onome o čemu smo razmišljali, o onome što nas zbunjuje, o onome što nas plaši, o čemu ne znamo gotovo ništa ili znamo veoma mnogo. Književnost govori i o onome o čemu smo čitali i o načinu na koji doživljavamo svijet. Ovaj svijet u kojem mi danas živimo u potpunom je ontološkom rasulu. Da parafraziram neke Adornove teze – prosvjetiteljski temelji našeg društva su potpuno izgubili na važnosti. Više nema ni velikih opštevažećih ideologija i čovjek je na tom putu osvajanja slobode, na koncu, ostao potpuno sam.

Zašto govorim o ovome? Moje fantastične priče govore o jednom mogućem svijetu koji donosi utjehu tom razočaranom čovjeku jer za mene propast racionalizma nije zlo. Dapače, to je dobra stvar jer sada imamo legitimno pravo da se bavimo nekim drugim vidovima ljudske slobode. Slobode da maštamo, da vjerujemo kako je onostrano očigledno, da sasvim slobodno tvrdimo kako je skriveni život životinja i biljaka zapravo veoma bogatiji smislom nego to govori kapitalistički racionalizam.

Moja književnost fantastičnog je utemeljena na uvjerenju da je duhovnost jedna veoma složena kategorija umstvenog koje jednako počiva na svim neracionalnim fenomenima postojanja, makar ono bilo i čisto inteligibilno.

A pored toga, lično uživam čitati književnost fantastičnog, pa samim tim mi je i veliko zadovoljstvo bilo pisati priče u kojima se prožimaju elementi zbiljskog i nezbiljskog. Književnost nikada nije bila isključivo puko opisivanje stvarnosti, ili prepričavanje zgoda iz vlastitog života. Zapravo, ona je od svojih početaka najmanje bila to. Bosanska književnost je zarobljena motivima „stvarnosne književnosti“ i prenapučena, barem u posljednje vrijeme, pripovijestima koje se svode na prepričavanje kvazi vlastitih iskustava. Ja sam jednostavno zadržao sebi za pravo da ne govorim o vlastitom životu i pišem književnost koja ne obitava u nekom prostoru naše nazovi svakodnevnice.  

Naslov zbirke je ujedno i naziv jedne od priča. Je li ovaj izbor bio urednički, ili Vaš lični? Naslovnica Buybookovog izdanja zbirke je fotografija koja je, čini se, usko vezana za priču „Čudo u Ulici Omera Maslića“. Šta nam možete reći o tome?


Ovo je moj izbor priča, baš kako je i naslov knjige moj lični odabir. Naslovnica je zaista „vezana“ za priču, kako kažete. Fotografiju koja se nalazi na naslovnici knjige „napravila“ je kolegica Jasmina Đikoli i mene se ta fotografija toliko duboko dojmila da mi se priča „rodila“ u glavi. Taj trenutak koji je Jasmina uspjela „uloviti“ je neponovljiv u svakom smislu. Taj stari nišan sa turbanom na vrhu, prangija postavljena tako da stvara utisak da bi se bez nje kameni blok prevalio na stranu, žuta farba kojom je bio prekriven i golub koji je sjedio na njemu – sve je to u meni izazvalo duboku emociju.

Priča je nastala doslovce „u jednom dahu“. Naravno, poslije sam je dosta dopisivao i vršio ispravke na njoj, fabularne i stilske, ali osnovna ideja je ostala od samog početka. To je priča koja govori o jednom izmišljenom događaju u ulici u kojoj sam rođen i odrastao u Zenici. Ulica se nekada zvala Omera Maslića, sada je Mejdandžik. Ovaj nišan, sada sam slobodan da kažem, ne nalazi se u mojoj ulici, zapravo, on se uopšte ne nalazi u Zenici, ali je kao ilustracija onoga o čemu govorim u priči toliko snažan da su u Buybooku prihvatili moj prijedlog da se nalazi na naslovnici knjige.

Sa autorom dizajna korice Borisom Stapićem dosjetio sam se da originalnu fotografiju predstavimo u plakatnom stilu, da podsjeća na plakate western filmova. Razloga za takvo oblikovanje je bezbroj, ali mi se čini da je najvažniji bio da se u gledaočevoj fantaziji potakne da razmišlja o beskonačnom. Zato je pozadina nebeski plava.

 

Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku