New

GRETA U VREMENU ČUDA – MAGIJSKO U BORBI PROTIV SIVE NORMALNOSTI

Razgovarala: Ivana Golijanin


Osjećaj otklona prema realnosti koji nas k tome i vodi u beskonačne prostore fantastičnog čini podnošljivijom našu svakodnevnu stvarnost. Fantastično oblikovanje jednog stvarnog iskustva čitamo u knjizi Greta, Faruka Šehića čije smo predstavljanje imali priliku pratiti prvog dana u okviru šestog internacionalnog festivala književnosti Bookstan. Knjiga je objavljena u Buybookovom izdanju, u ediciji Novela Semezdina Mehmedinovića. Za KUN Faruk Šehić govori o Greti i o procesu pisanja književnosti koja je u isto vrijeme i realistična i magijska u svojoj suštini.


Već na samom početku, podnaslov tvoje nove knjige Greta privlači posebnu pažnju - tamni, emocionalni transrealizam. U transrealizmu pisac o neposrednoj stvarnosti priča uvodeći određene fantastične elemente. Na koji način je to strukturirano u ovoj baladi/noveli?


Ova knjiga je pisana po uzoru na atmosferu prisutnu u Panovom lavirintu (2006) u kojem susrećemo dvije dimenzije – iznad je realnost, a ispod je taj svijet Panovog lavirinta. Kada se iz realnog siđe u podzemni svijet, taj realm je dimenzija u koju se dolazi putem portala – u pitanju je fantastika prolaza. Postoji u tom mnoštvu latinoameričkih književnih pravaca i pojam realne fantastike i to mi je bilo nešto najbliže transrealizmu. Greta spada u onu vrstu naučnofantastične literature u kojoj je sve što se dešava lako zamislivo, izuzev nekih stvari koje su futurističke, i zato ovdje, ipak, nije riječ o čistom realizmu/transrealizmu iako knjiga svoje utemeljenje ima u našoj/mojoj stvarnosti. Greta je stvarni lik, žena koja je othranila moju sestru i voljela mačke. A epitet emotivni je, naravno povezan sa naklonosti koja je usmjerena prema glavnoj junakinji Greti, dok je ideja za naslov došla prilikom pretraživanja kategorija na Netflixu. Jedna od mojih omiljenih serija, koja se nažalost prestala snimati nakon dvije sezone, zove se „Holistička detektivska agencija Dirka Gentlija“, rađena priči Douglasa Adamsa, i ona je na Netflixu postavljena u kategoriji emotional sci-fi.


Transrealistički roman razvija se organski, kao i život. Pisac bira likove i okruženje, uključuje ovaj ili onaj fantastičan element, i usmjerava se na izvjesne ključne scene. Koje su to scene u Greti?


Ovo je uslovno transrealistički roman, više je to bilo poigravanje sa podnaslovom, jer sam imao skicu za Gretu, imao sam naslove tri poglavlja i kratku priču Greta, koju sam rastavio i raspisivao. Ključne scene su mnoge, ali ono putovanje kada dobace do obale Južne Amerike, možda je to prelomni momenat, kada ih more odbije od obale i kada se opet nađu u mraku izbjegličke kuće. Taj trenutak kad shvate, kao porodica, da je najbolji način da preživiš opasnost, sudbinu, tako što ćeš ih pogledati ravno u oči. Samouvjereno i bez straha. Kao što kaže onaj slavni Dylanov stih: When you got nothing, you got nothing to lose.

Negdje pred kraj knjige ti pišeš - Gretin svijet je poseban, ona ga je dizajnirala prema svojoj volji. Odabrala je sastojke i boje, i svijet se ostvario. Neki detalji su tu imali ulogu vinjeta čije značenje je moralo ostati nejasno. Ako u realnom svijetu postoje radnje i pojave koje ne možemo razumjeti onda je u nestvarnom svijetu broj takvih ne razumljivosti višestruko uvećan. U nestvarnom svijetu naša stara logika je suvišna. Kao što ni mi nismo u stanju da živimo izvan realnosti tako ni književnost ne poznaje nijedan oblik stvarne fikcije – ali apstrakcija očigledno odlazi i korak dalje i u njoj ti je, slutim, lakše pronaći smisao koji u stvarnosti nedostaje?


Da, moram reći da mi je to jedna od dražih rečenica u knjizi, ova zadnja iz citiranog pasusa. Mi bismo trebali biti u stanju stvarati svjetove mašte, a ona može da podražava bilo koju realnost koju mi zamislimo. Treba izmišljati bića, predmete, oblike, životinje, hemijske elemente; kao kad djeca otkrivaju jezik ona ne znaju riječi koje označavaju određene stvari nego im sami daju imena. To je proces metaforizacije. Tako i ja nekad funkcionišem kada se bavim izmišljajima/fikcijom. Fascinantno je kako smo kao djeca toliko bliski magijskom u sebi i izvan sebe, magijskom osjećaju svijeta i jezika. U ovom pasusu to me je zanimalo, kako magijsko može da ostane i u odraslom čovjeku ali da bi on u tome uspio mora da se bori protiv okoline koja ga sputava, koja ga želi utjerati u sivu normalnost.


Kako se u tebi slažu ta dva svijeta – čudesno fikcija i stvarnost? Je li moguće o njima misliti odvojeno?


Slažu se dobro, ja ih spajam iglom, šijem kroz jedan i kroz drugi, a želim da ti šavovi u tekstu budu nevidljivi, kako je napisala Jagna Pogačnik u tekstu o Greti da se radi o pretapanjima. Učio sam pisati gledajući i filmove. Pretapanje kadrova možeš uraditi u jeziku, iako moje knjige nemaju filmsko u sebi, ne pišem knjige-scenarije kako naš pisac zna počesto uraditi. Jer želi odmah i knjigu i da se po njoj snimi film, da se obogati i bude megaslavan.


Osim Grete, u knjizi a u domenu fantastičnog, se pojavljuje lik Migfolda, bića koje neposredno utiče na obe stvarnosti kojima se junaci u knjizi kreću. Koja je bila osnovna ideja kojom si se vodio kada si stvarao lik mitskog bića koje mijenja oblik i prilagođava se sredini i stvarnosti u koje dođe?


Prilikom rada na liku Migfolda tražio sam nešto što spada u domen transrealnog, nekoga ko mijenja te realmove – Migfold mijenja strukture vremena i prostora. Ja sam tražio ekvivalent engleske riječi za nekog koji mijenja realm. U svijetu „meke fantastike“ realm nije prostor, svijet, carstvo koje mi znamo nego druga stvarnost, druga dimenzija. Otklon od stvarnosti se dešava u svijetu izvan realnog. Migfold je taj stanar prostora u periodu prije rata, a kasnije otkrivamo zašto je on uopšte dolazio – on je gledao žudnju za gradom izbjegličke porodice. Ipak, trudio sam se da  izbjegnem tu ratnu negativnu markiranost. Ne možemo rat stalno prezentovati na isti način – neke stvari više nisu važne za ove čitatelje, zato kao pisac, ako želiš sačuvati neko svoje intimno iskustvo, mijenjaš imena – praviš svojevrsni identitetski blur jer pitanje imena, vjere i nacije ne smije biti važno za osnovnu priču.


Migfold je pisac, Gospodin X, svi ljudi i sve pojave - Bori li se svaki čovjek u sadašnjem trenutku sa flešbekovima iz one prijašnje egzistencije?


To trebamo pitati te ljude. Šala, ali se vjerovatno svi tako borimo zbog nekih razloga. Nekad su nam ti razlozi nametnuti, jer neko nešto od nas očekuje, što je pogrešno skroz. Većina problema kroz koje prolaze odrasli ljudi posljedica su frustracija i trauma njihovih roditelja, nažalost. Migfold je jedna plemenita ideja o tome da smo smi mi jedno, jer, jebiga, i jesmo.


U transrealističkom romanu, pisac se obično pojavljuje kao stvarni lik, ili je njegova/ njena ličnost podijeljena na nekoliko karaktera – Lik Grete i jeste pisan po stvarnoj osobi. Bazirana na autobiografskim motivima ova tvoja knjiga je u potpunosti djelo fikcije. Je li bilo teško napraviti emotivni otklon od intimnog iskustva u svrhu jedne veće priče? Da li je to uopšte prouzrokovalo neku vrstu romantiziranja junakinje?


Ja sam (bio) vrlo emotivno angažovan u ovoj priči. Greta je meni značajnija od nekih knjiga koje su daleko dobacile. Ako ovu knjigu shvatam kao moje vlastito dijete, u tom literarnom smislu, ono je možda jedno od najdražih. Romantizirao sam je u onim fikcijskim dijelovima – Greta kao junakinja zna neke pomorske cake koje mi ne znamo. I Greta i Migfold su likovi koji nisu toliko transrealni koliko su transkulturni. Greta je prisutna u mom djetinjstvu, u onom periodu kada čovjek ništa ne zna, kada je neispisan papir; ne znaš ništa izvan svoje ulice, ne znaš da postoje nacije niti religije. Greta je na neki način bila eho svijeta koji je naš, ali i stran, u afirmativnom smislu. Kada sam pisao Knjigu o Uni ja sam pravio listu stvari koje nisam htio da se pojave u knjizi. Jedna od tih stvari su bili odrasli ljudi – u njoj su morali biti djeca, čudovišta, stari ljudi, ljudi s hendikepima, ljudi koji su out of order, koji nisu funkcionalni. Greta je u ovoj knjizi u domenu željenih kategorija, jer ona pripada starim ljudima, ne domenu ljudi koji su bili u srednjim godinama, koji su na neki način bili nosioci Jugoslavije.


Gretu odlikuje linearna narativna struktura, to jeste lako je pratiti osnovnu radnju uprkos kontinuiranim uplivima fantastičnih scena. Ipak, ti na kraju čitatelju ostavljaš i pogovor u kojem objašnjavaš sve ono što si zapravo htio postići svojom knjigom. Da li je pogovor bio neophodan?


Greta je moja najlinearnija knjiga, i pisanje je išlo u nekom prohodnijem ritmu. Uvod sam pisao naknadno, kao eho čitanja Stevena Hawkinga i Carla Sagana, te tako pokušavao sažeti jedan nastanak svijeta na svoj, nadrealni ali utemeljen način. U science fiction književnosti neke se stvari podrazumijevaju i ne moraš ih objašnjavati, međutim ljudi to često ne razumiju pa za manu neke knjige stave to što oni ne znaju pravila koja važe za čitanje takve književnosti. Zato sam i napisao ovaj pogovor u kojem objašnjavam taj kosmički svijet, malo ga i mistifikujem, a malo se i ironijski odnosim prema njemu. Kritičarka/kritičar, kada pišu o novom djelu nekog pisca, trebalo bi da poznaju sve knjige tog autora kako bi o toj novoj knjizi pisali na najbolji mogući način, kako bi je poredili sa prethodnim, ali se ne moraju neki postupci nužno ponavljati. Kritičari vam često mogu zamjeriti kako nešto što ste prije pisali, neki literarni postupak, ne postoji u novoj knjizi, što je besmisleno. Pa neću stalno dokazivati kako to znam raditi i ponavljati se – to je dosadno. 


U tvojoj knjizi zapažmo i seriju akvarel crteža, autorice Lejle Zjakić. Jesu li oni tu kako bi ponudili nešto što ti nemaš u tekstu, nešto što nisi mogao ispisati?

Ne. Ilustracije su organsko jedinstvo s tekstom. Autori često znaju staviti ilustracije kada su nesigurni u svoju književnost. Ja to nisam osim onoliko koliko je to normalno. Lejlu i njenu porodicu poznajem jer smo iz istog mjesta. Njene sam crteže vidio na Facebooku – ona je crtala akvarele fotografija razrušenog grada. Meni je bilo fascinantno kako nekoga ko ima dvadeset godina zanimaju te stvari. Ona je naslikala te postapokaliptične pejzaže, što je i prisutno kao tema kroz moju književnost. Shvatio sam da je Lejla, kao i ja, ruinofil. Ruinofilija podrazumijeva ljubav prema ruševinama - pojam koji je Svetlana Boym ispisala u eseju „Ruinophilia: Appreciation for Ruins“. Ja vjerujem u talentovane mlade ljude i Lejla je jedna od njih. Smtaram da im uvijek treba dati priliku u kojoj bi javnost o njima dobila neku širu sliku - što je sasvim sigurno moguće postići sa radom na knjizi.


U jednom dijelu Grete pišeš:U kristalnu kuglu možeš gledati jedino ako si sposoban da nagovještaje, obrise, konture i nejasne scene možeš nadograditi vlastitim mislima. Ako to nisi u stanju onda kristal postaje masno blato. – Je l to tako i u književnosti? Koliko su rijetki trenuci takve mogućnosti u pisanju?


Kod svakog pisca je drukčije. Jeste, tako je nekada, onda kad progledaš, meni se to prvi put desilo nekad 2000. ili 2001. Odjednom sam sve vidio kristalno jasno. Bilo je lijepo, ali i zastrašujuće istovremeno, dok se nisam navikao. Onda to prihvatiš kao nešto prirodno, poslije vidiš da to nije skroz prirođeno i da nekad nestane. Moji momenti epifanije, moji lucidni bljeskovi se dešavaju dok perem suđe, dok se brijem ili čistim kupatilo. Pisanje je božansko ali i sasvim prizemno.


Kako izgleda idealni čitatelj/ica Grete? – Šta je ono što bi ti volio da primarno izađe kao posljedica čitanja ove knjige?


Kao primarni osjećaj nakon čitanja ove knjige bih volio da bude to da čitatelji osjete to magijsko i čarobno u sebi. Da shvate da ne moraju biti namrgođeni i nadrkani stalno. I da uživaju u tekstu, prvenstveno, kad kad roniš kroz osvježavajuću vodu.


Za kraj, kamo to dalje ide Faruk Šehić vođen onim neobjašnjivim nagonom pisanja kojim je i Greta ispisivana?


U ediciji Semezdina M. će uskoro izaći i moj dnevnik koji pišem 15 godina. Dalje, onaj identitetski blur koji sam spomenuo prije će biti još očitiji u novom romanu Cimetna pisma. Motiv ratnog iskustva u potpunosti prenosim u polje naučne fantastike. Nažalost, rat je fizički prisutan u nama i ja to transformišem u polje književnosti – mutant Džo, jedan od likova novog romana, ima strašne bolove dok hoda jer su njegove noge pune gelera. Kada nastupi promjena vremena on trpi bol i geleri se porađaju iz njegovih nogu – dakle, koristim taj motiv iz sirove stvarnosti, gdje mojim ratnim drugovima i dalje geleri izlaze iz tijela, kao da rat želi reći: «Evo tu sam, nećete me se tako tako brzo riješiti ni zaboraviti me». Taj motiv u potpunosti transponujem u domen naučne fantastike. To će biti i ljubavna priča – iskustvo početka i kraja jedne ljubavi. Jedini način na koji sam zapravo mogao zadržati naraciju tipa «o čemu govorimo kada govorimo o ljubavi»; o krahovima veza, jeste bilo da je prebacim u prostore kosmičkog i dam rukopisu potpuno novi izgled. To sam uradio jer sam nakon pedesetak strana pisanja tog rukopisa o ljubavnim katastrofama shvatio da mi je to dosadno, da me ta tema suštinski ne zanima ali da ima tu dobrih momenata, materijala od kojih se može napraviti dobra knjiga. Onda sam shvatio šta je moja tema u tom rukopisu i prionuo na posao.

Želim da čitalac stvori osjećaj dugog vremenskog trajanja u toku čitanja – u toku radnje te – želim imati tu vrstu epičnosti – a ne dosadan osjećaj rastegnutosti. Zamah da bude epski a opet da se sve svede na jedno-dva ljudska srca.



Stranica nastala u okviru projekta "Digitalni Bookstan" uz podršku